Katarina Kosača – od prijestolja do izbjeglištva

Katarina Kosača – od prijestolja do izbjeglištva

 

Srednjovjekovna Bosna imala je kraljice, ali ničija sudbina nije postala tako uzvišeno-dramatična i legendarna kao tragedija kćerke hercega Stjepana Vukčića Kosače. I u egzilu kao žena ostala je veličanstvena. I kad su joj duhovne snage bile na izmaku i kad je osjećala svu žalost i gorčinu, u svojoj nadi bila je tako svijetla i zamamna jer put vjere nije iznevjerila.

Nije lako biti žena u nesigurna vremena

Nije lako biti žena Bosanca, a kćerka Hercegovca, osobito u nasilnom vremenu, koje je bilo turbulentno i nesigurno, puno sukoba, velikaškog nadmetanja, nametnutih političkih i crkvenih pravila. Još teže se bilo kao djevojče pripremati za ulogu koja je sudbinski bila predodređena. Zamislite da ste vi bili žena 15. stoljeća, a da ste morali ostati ženstveni, stabilni i smireni u borbi grubih i nametljivih muškaraca, i još ste kraljica? Kakav je to bio teret u stresnom vremenu u još čudnijoj zemlji?

A morate ostati do kraja carski dostojanstveni u vremenu igara i intriga, i na jugu i na sjeveru svoje domovine. To je bio usud rođene Hercegovke, kćerke Stjepana Vukčića Kosače i Jelene. Još dok je bila kod svog oca, uživala je ugled u društvu, često je bila njegova pratnja, pa je došla u doticaj s neukim i običnim svijetom, od kojeg je i učila, nije ga se stidjela, zato je i bila voljena. Nakon što je papa Eugen IV proglasio Stjepana Tomaša zakonitim kraljem Bosne (29. aprila 1445), svjestan poteškoća, kojih je u zemlji bilo i previše, kralj se odlučio sprijateljiti s Kosačama. Prijateljstvo se pretvorilo i u diplomatski brak, koji je trebao još više zbližiti jug i sjever srednjovjekovne Bosne.

Tako je rođena Blagajka udajom za Stjepana Tomaša negdje oko maja 1446. postala bosanska kraljica. Blagorodne naravi, kažu, okružena dvojicom gorljivih franjevaca, svojih kapelana, postala je katolkinja i širila oko sebe atmosferu blagosti. Rodila je dvoje djece, Sigismunda i Katarinu, a lijepo se slagala i sa svojim pastorkom Stjepanom, prestolonasljednikom, Tomaševim sinom iz prvog, “divljeg braka” s Vojačom, koja je otjerana s dvora nakon kraljevog jačeg priklanjanja papi i potonula u zaborav. Narodno pamćenje govori da je baš ona bila ktitor crkve Presvetog trojstva u Vrlima i sv. Katarine u Jajcu. Njen suprug, kralj Tomaš, završio je život pod dosta nejasnim okolnostima 1461. godine. Kružile su priče da je njega ubio brat Radivoje u saglasnosti sa Stefanom Tomaševim. Je li to bila prirodna smrt, dvorska zavjera ili naručeno ubistvo – do danas ni historija nema tačan odgovor. Jedno je sigurno: pretposljednji Kotromanić ni sudbinski nije bio dorasla osoba koja bi se mogla nositi sa zadacima tragičnog vremena.

Ali, iako je postala udovica, Katarina ni u nevolji nije oklijevala, snalazila se kako je znala i umjela. Iako kršćanski izvori prešućuju neke stvari, turski izvori kažu da je ona nakon smrti supruga pozvala u pomoć zapovjednika bosanskog krajišta Ishak-pašu “da riješi spor o prijestolju i spriječi građanski rat”. U svakom slučaju, Stjepan Tomašević, oženjen Jelenom-Marom, kćerkom srpskog despota Lazara Brankovića, postaje kralj i priznaje Katarini službeni status kraljice majke. Iako nije bila posljednja bosanska kraljica, ona je kao udovica i majka dvoje djece bila narodu draža i milija jer je prošla bolno iskustvo u posljednjim gorkim danima opstanka svoje zemlje.

Pad Bosanskog kraljevstva i kraljicin usud – izbjeglištvo

Kada su Osmanlije 1463. osvojili glavne bosanske gradove, srušili Bosansko kraljevstvo i ubili kralja Stjepana Tomaševića, Katarina se, kažu, nalazila u gostima kod brata Vladislava u Hercegovini. Odatle je s pratnjom pobjegla u Dubrovnik, jedno vrijeme bila je i na otoku Lopudu, a zatim otišla u Rim.

Pritom i do danas ostaje malo nejasna okolnost da bi se u cijeloj toj pometnji 1463. Katarina našla kod brata, a djecu ostavila samu – gdje? U Bobovcu? Jajcu? Ne zna se. Turski izvori, pak, sugerišu da su mali Sigismund i Katarina otišli s Ishak-pašom – kao taoci, u kakvom drugom aranžmanu – nejasno je – pa zatim u Sarajevu, koje je tada već bilo orijentalno-islamski grad, primili islam, a potom odvedeni u Carigrad. Kćeri Katarini potom se gubi trag. Doduše, ostale su legende da ni ona nije stigla do Carigrada nego do Skoplja, gdje je njeno turbe. Za Sigismunda se zna: on je pod imenom Ishak-beg Kraloglu držao službu sandžak-bega od Karesija.

Život u egzilu

U Rimu se Katarina u osami sve više posvećivala duhovnom životu. Nije gubila nadu. I u egzilu je tragala za načinom da se sastane s djecom. Zna se za njene kontakte u vezi s time i sa samom Portom i uglednim italijanskim velikašima. Zanimljiva je u tom kontekstu i ova činjenica: dok je ona bila u Rimu i tugovala za Sigismundom i Katarinom, njen polubrat Stjepan, najmlađi sin hercega Stjepana iz braka s Barbarom, na dvoru u Carigradu, kamo je, po svoj prilici, stigao svojom voljom, nakon svađe s braćom, primio je islam i nakon svestrane naobrazbe postao jedan od najznamenitijih ljudi Osmanlijskog Carstva, poznatiji pod imenom Ahmed-paša Hercegović.

Pet puta bio je veliki vezir, bavio se i poezijom, dizao zadužbine i gradove, prihvatao ljude iz Bosne i Hercegovine, i muslimane i kršćane. Zbog njegovog zalaganja osmanlijska vojna ekspanzija zaobišla je Dubrovnik.

Katarinina sudbina potpuno je drugačija od sudbine njenog polubrata. Ona se još za života nadala da će imati priliku zagrliti djecu tamo negdje izdaleka. Nažalost, to nikad nije dočekala. Ispunjena je jedna od njenih želja – nakon smrti, 25. oktobra 1478, pokopana je u Bazilici sv. Marije od nebeskog oltara (Ara Coeli), a na grobnu ploču uklesan je natpis na bosančici.

 

Piše: Hatidža Dedović
Izvor: Al Jazeera
Previous U Zetri se okupilo oko 20.000 Turaka iz zemalja Evrope
Next Sarajevo: Sve više turista u Starom Gradu

You might also like

HISTORIJA

Sandalj Hranić Kosača, veliki vojvoda bosanski

Uzima se da je Sandalj rođen oko 1370. godine, a umro je 15. marta 1435. Na čelu roda Kosače je od 1393. Kosače su se granale na četiri kuće sitnog

HISTORIJA

Utjecaj Bošnjaka na razvoj osmanske umjetnosti: Minijaturisti, kaligrafi, inženjeri, zlatari, ćilimari, arhitekte…

“U godinama našeg šegrtovanja, kada je majstor Osman tek bio prešao s položaja kalfe na mjesto majstora, svi smo prema njemu osjećali veliko poštovanje, divljenje i ljubav. Bio je veliki

HISTORIJA

Srednjovjekovna bosanska mjesta: KONAVLI

Glavni grad-utvrđenje Konavala bio je Soko blizu Grude i grad Obod u blizini Cavtata dok je grad-varoš Cavtat bila luka od strarine te se ponekad zove i Stari-gradom.   Poslije