FOJNIČKA AHDNAMA U SVJETLU POLITIČKIH I VJERSKIH PRILIKU U BOSNI PRED TURSKO OSVAJANJE 1463. GODINE

FOJNIČKA AHDNAMA U SVJETLU POLITIČKIH I VJERSKIH PRILIKU U BOSNI PRED TURSKO OSVAJANJE 1463. GODINE

 

(Objavljeno u zborniku „Multireligijska Bosna: suvremeni kontekst i poruke
Ahdname“, Sarajevo 2018)

Dr Enver Imamović

Fojnička Ahdnama predstavlja važan dokument iz bosanske historije. Iako je o njoj puno napisano nije nikada sve rečeno. Radi se o dokumentu čiji sadržaj i značaj uveliko prevazilazi značenje lokalne, to jest samo bosanskohercegovačke historije. Dovoljno je reći da je ona preteča brojnih, stoljećima mlađih deklaracija koje se odnose na ljudska prava i vjerske slobode, među kojima je i Deklaracija UN, donesena tek 1948. godine. Upravo to ukazuje na značaj Fojničke ahdname, koja pored pravnog ima i historijski značaj za Bosnu i Hercegovinu.

Izdao ju je sultan Mehmed II El Fatih 1463. godine bosanskim franjevcima u Milodražu kod Kiseljaka. Turski vladari nisu često izdavali ovakve dokumente. Kad su to činili za to je postojao poseban razlog. Sultan Mehmed II, autor Fojničke ahdname, sličnu je izdao i stanovnicima Konstantinopolisa (Carigrada), po osvajanju tog grada 1453. godine. Iz historije se zna šta je za Osmanlije značio taj grad, nekadašnja prijestolnica Rimske imperije, i s kakvom je obzirnošću sultan postupio s njegovim stanovnicima po pitanju vjerskih sloboda, a u pitanju su bili kršćani.
Isto se desilo prilikom osvajanje Bosne, što je rezultiralo izdavanjem Fojničke ahdname. I njeno izdavane su pratile posebne okolnosti. To je bilo u najužoj vezi s izuzetno složenom političkom, a još više vjerskom situacijom u zemlji, što ju je potresalo i izazvalo opći kaos baš u vrijeme kad je sultan vršio pripreme da je napadne.

Kroz čitavu historiju srednjovjekovne Bosne vjera je za nju predstavljala trajno opterećenje. Problem je bio, što je narod Bosne, u ono vrijeme zvani Bošnjani, slijedio učenje koje nije priznavala ni zapadna ni istočna crkva pa je za njih bila hereza, to jest krivovjerje, odnosno kriva vjera. Temeljila se na neomanihejskom učenju čiji korijeni vuku iz Irana gdje je nastala u 3, a reformirana je u 7. stoljeću. Iako je sljedbenika te vjere bilo i u drugim evropskim zemljama, posebno u sjevernoj Italiji, gdje su se nazivali patarerinima, u južnoj Francuskoj, gdje su se nazivali katarima i albigenzima itd, u Bosni ih je bilo najviše i tu je uhvatila najdublje korijene, za što su postojali posebni razlozi.Fotografija korisnika/ce Enver Imamovic.

U odnosu na druge zemlje, gdje je to učenje bilo najstrože zabranjeno, a njegove pristalice proganjane pa su djelovale u okviru tajnih sekti, u Bosni se slobodno slijedilo. Čak što više, ovdje je ta vjera slovila kao narodna, odnosno državna, pošto su joj podjednako pripadali kako običan narod, tako plemstvo i vladari. I upravo ta činjenica predstavlja osnovu svih nesreća koje su se sručivale na Bosnu kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka, počev od Kulina bana u 12. stoljeću, do propasti srednjovjekvne bosanske države, do čega je došlo 1463. godine, kojom prilikom je izdata i Fojnička ahdnama.

Iako je Bosna zbog svoje vjere stoljećima bila na meti Rimske kurije i evropskih križara, stanje po tom pitanju se osobito pogoršalo sredinom 15. stoljeća u vrijeme predzadnjeg kralja Stjepana Tomaša. Tome su bila dva razloga. Prvo, rimska kurija je početkom 15. stoljeća pojačala napore da konačno istrijebi herezu na prostoru svoje jurisdikcije što je, pak, rezultiralo oštrim obračunom s bosanskim bogumilima. Drugo, Bosna je zbog svog strateškog značaja bila podjednako važna kako za Turke tako i za papu i evropske vladare koji su je na sve načine nastojali vezati uza se i okrenuti protiv Turaka.
U takvim političkim i vjerskim okolnostima odvijala se vladavina predposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, od čijeg vremena je pojačan interes i pritisak na Bosnu s obje srane. Rimskoj kuriji je trn u oku bila bosanska hereza. Pritisak na kralja Tomaša je bio toliki da se na kraju morao odreći vjere koju je do tada ispovijedao i preći na katoličanstvo. I ne samo to. Nakon što je postao katolikom, morao je napustiti svoju ženu Vojaču s kojom je već imao dvoje djece, a koja je po rođenju također bila bogumilka, kao što je bio i on. Tako preobračeni kralj je, po nalogu Vatikana, na koncu bio prisiljen poduzeti krvave progone svojih podanika koji su ustrajavali u svojoj vjeri.
Za ono što je činio svome narodu, dobivao je pohvale iz Rima. Papa Eugenije IV mu u pismu od 25. maja 1445. godine piše: «Otkako si uzišao na kraljevsko prijestolje, sačuvao si se kao katolički vladar čist i neokaljan od lisičije i prevarne lukavosti i kužnih himbenosti heretika, koji već dugo drmaju tvojim kraljevstvom».
Kralj Tomaš je bio pod tolikim pritiskom i prismotrom papinih ljudi, da su i na najmanji znak približavanja ili saobračaja sa bogumilima, odmah to javljali u Rim s puno optužbi. Braneći se, u jednom svom pismu Tomaš piše papi: «Privremeno sam dobar s patarenima jer ih je mnogo i jer su moćni, ali jedva čekam da ih prisilim da osude krivovjerje, pređu na katoličku vjeru, a da tvrdokorne osudim na progonstvo ili smrt».

I zaista, malo iza toga kralj je u svojoj zemlji poduzeo nove krvave progone, tjerajući narod da pređe na katoličku vjeru, a one koji su odbijali, u smrt. Nakon dvije godine takvih nesreća (1449/50. god.), posao je bio tako temeljito obavljen da su papini inkvizitori mogli javiti u Rim da je kralj «istjerao opasni narod patarena sa čitavog područja svog kraljevstva kojim se proteže njegova vlast». Tako je zaista i bilo. Ono što nije pobijeno spašavalo se bijegom u okolne zemlje, najviše u Hum (Hercegovinu) kod okorjelog bogumila hercega Stjepana Kosače, a nemali broj ih je prebjegao Turcima kod kojih su našli spas. Ovo se sve dešavalo tri-četiri godine pred navalu Turaka, i to će predstavljati bitan faktor koji je odredio tok događaja koji su uslijedili turskom navalom.

Tomaš je postao svjestan svojih grešaka tek kad su se Turci približili bosanskim granicama. Bilo mu je jasno da se ne može sam oduprijeti ogromoj sili koja mu je prijetila. Kako nije imao oslonca u vlastitom narodu počeo se obračati Evropi, svojim «saveznicima», da mu pruže pomoć i zaštitu. Evropa je bila daleko, a njegovi tobožnji prijatelji, još dalje. Stanje je bilo veoma teško jer je jedina, istinska i prava snaga koja je mogla braniti Bosnu – bosanski narod, od njega okrenuo leđa. Mnoštvo naroda je bilo u izbjeglištvu, a ne mali broj baš kod Turaka. Zato je shvatljiva kraljeva žalba papinom legatu, kardinalu Nikoli Barbuciju, da se „S Turcima ne može sam boriti zbog maniheja (bogumila), koji više vole Turke nego kršćane, a umalo da nije veći dio stanovnika manihejski».
Kralj se spasio tako što je morao sa sultanom sklopiti izuzetno nepovoljan ugovor, obavezavši se na veliki godišni danak. Usput spomenimo, da je samo u četiri godine u tu svrhu sultanu isplatio 160.000 dukata. Na taj način je sačuvao svoju glavu i kraljevstvo. Međutim, to je sve bilo kratkog daha.

Po smrti kralja Tomaša (1461. g.), prijestolje je naslijedio njegov sin Stjepan, po ocu nazvan Tomašević. Naslijedivši prijestolje naslijedio je i teške prilike u zemlji. Prvi njegov istup u vanjskoj politici bilo je obraćanje papi, Piju II. Svjestan kakva opasnost prijeti zemlji od sultana te da će prvom prilikom krenuti na njega, Tomašević je otpremio papi dva ugledna starca da mu mudro i znalački predoče svu opasnost pred kojom se našla zemlja, i da mu stave na znanje da Bosnu može spasiti samo udružena evropska sila.
Poruka je bila tako vješto sročena da ju je papa kasnije unio u svoje memoare kao izrazit primjer impresivnog umjetničkog oblikovanja i diplomatskog obraćanja. Počinjala je ovako: «Bosanski kralj, tvoj sin, sveti oče … obavješten sam da turski car Mehmed namjerava prije idućeg ljeta s vojskom krenuti na mene i da je za to sve pripremio. Tolikoj sili neću se moći sam oduprijeti. Već sam zamolio Ugre i Mlečane i Jurja Arbanasa (Kastriotu) da mi pomognu. To isto molim i tebe. Ne tražim zlatnih brda, ali bih rado, da moji neprijatelji i moj narod znade, da ćeš mi ti priteći u pomoć. Ako moji Bošnjani vide da neće u ovom ratu biti sami, jer će im i drugi pomoći, hrabrije će se boriti, a ni Turci se neće usuditi krenuti na moju zemlju, pošto su prilazi u nju veoma teški, a tvrđave na mnogim mjestima neosvojive i sprječavaju da se lahko uđe u moje kraljevstvo…» itd. Papa nije mogao ostati ravnodušan na ovaj vapaj. Poslanicima je rekao da prenesu svome kralju da će učiniti sve za spas Bosne, i da će mu po svom legatu poslati krunu koji će ga okruniti u njegovo ime.

Međutim, pored sultana Bosni je prijetila opasnost i od Ugarske (Madžarske), onovremene evropske velesile, zemlje koja je pretendirala na Bosnu i vršila politički pritisak još još od 11. stoljeća, i s kojom su bosanski vladari stoljećima vodili nebrojene ratove. Ugarska je, naime, svim silama nastojala podvlastiti Bosnu i domoći se njenih rudnika, i u tome je ostala uporna čak i nakon turskog osvajanju. Svoje političke pretenzije je vješto prikrivala pod plaštem borbe protiv heretika, to jest bogumila, čineći to sve u ime Rimske kurije.
Kad je ugarskom kralju Matiji Korvinu stigla vijest da se Stjepan Tomašević okrunio, i to krunom koju mu je poslao papa, započeo je žestoku političku akciju protiv kralja i Bosne. Uz posredovanja pape i drugih evropskih vladara, spor se završio tako što je Stjepan Tomašević isplatio ugarskom kralju veći iznos novca koji mu je bio potreban da od njemačko-rimskog cara Fridrika III otkupi krunu Sv. Stjepana. Uz to mu je morao ustupiti nekoliko gradova na sjeveru Bosne, i ono što je najvažnije, obavezati se da će raskinuti ugovor sa sultanom i obustaviti mu plačanje danka, što je svojevremeno potpisao njegov otac Tomaš.

Ova posljednja tačka je najbitnija u sporazumu, jer je upravo ona poslužila sultanu kao izgovor za obračun s Tomaševićem i Bosnom. Tomašević je od dva zla izabrao ono koje mu se činilo da je manje pogubno za njegovu zemlju. Vjerovao je da će udružen s Ugarskom i drugim evropskim saveznicima moći oduprijeti se turskoj sili, budući da je Bosna sama za to bila slaba. Brzo se, međutm, pokazalo da su Tomaševićevi proračuni bili pogrešni. Uskraćivanje danka sultanu značilo je prihvatiti rat koji je s njim bio neizbježan.

Kada sultanu nije stigao danak od bosanskog kralja u uobičajeno vrijeme, sultan je odmah počeo spremati vojsku da napadne Bosnu. Stanje u njoj je u to vrijeme i bez toga bilo krajnje teško. U narodu su još bile svježe rane nanesenu mu tokom nedavnih vjerskih progona. K tome je u zemlji vladalo nezadovoljstvo kraljevom krunidbom papinom krunom i njegovim približavanjem Vatikanu. Uz sve, stanje je bilo opterećeno i starom boljkom Bosne – neslogom njenih velikaša. U Humu se upravo tada ponovo digao Vladislav protiv svog oca hercega Stjepana Kosače i zatražio pomoć baš od sultana, obećavši mu iznos od 100.000 dukata.

Tomašević je saznao da će s prvim proljećem sultan krenuti na njega, i u takvim okolnostima, spas je vidio u svojim evropskim prijateljima, koji su mu svojevremeno, dok su ga nagovarali da raskine ugovor sa sultanom, obečavali brda i dolove.
Prvo se obratio Dubrovačkoj Republici. Ona je 31. januara 1463. godine raspravljala u svom Vijeću o kraljevim porukama i odbila bilo kakvu zajedničku akciju protiv Turske. Slično mu je odgovorila i Mletačka Republika, onovremena mediteranska velesila. Da bi je pridobio za savez ili dobio ma kakvu pomoć od nje, poslao joj je upozorenje da ista opasnost prijeti i njoj samoj. Jer ako Turci zuzmu Bosnu, stajalo je u kraljevom pismu, jasno je da se tu neće zadržati nego će krenuti dalje. Kraljevi poslanici su predlagali sklapanje saveza protiv zajedničkog neprijatelja, ili barem da mu ustupe oružje koje je od ranije za Bosnu stajalo pripremljeno u dalmatinskim gradovima.
Mletački senat je odbio sve kraljeve prijedloge. Jedino je pristao da isporuči dio traženog oružja, istovremeno savjetujući Tomaševića da zatraži pomoć od ugarskog i češkog kralja, njemačkog cara i pape Pija II.

I Ugarska je ostala gluha na vapaj Bosne, iako je upravo njen kralj svojevremeno ultimativno tražio od Tomaševića da raskine mirovni ugovor sa sultanom, obećavši vojnu pomoć u slučaju napada s te strane.
Aprila 1463. godine Tomašević je ponovo poslao poslanike u Dubrovnik da još jednom pokušaju pridobiti barem taj grad sa savez u predstojećem ratu. Dubrovčani, međutim, i ovaj put odbiju prijedlog bojeći se ma šta učiniti što bi izazvalo sultana protiv njih. Jedino što su za Bosnu učinili u tim sudbonosnim trenucima bila je isporuka 200 libara topovskog praha. To je bilo sve za zemlju s kojom su trgovački i politički bili najtješnje povezani i odakle su stoljećima izvlačili bogatstva na kojem su izgradili svoje blagostanje.

Slutnja da će sultan napasti Bosnu obistinila se u proljeće 1463. godine. U Jedrenu se okupljala ogromna vojska. Mada nije bilo obznanjeno kuda će krenuti bilo je jasno da joj je cilj Bosna. To se znalo i na Zapadu, ali ni tada nije niko ni prstom mrdnuo. Tek je tada nesretni bosanski kralj shvatio da je od Evrope napušten i da se mora sam suprotstaviti sultanovoj sili. Odlučio je učiniti ono što mu je jedino još preostalo: da moli sultana za pomirenje.

Početkom maja 1463. godine poslao mu je poslanike s prijedlogom da sklope primirje na 15 godina i da obnovi plačanje danka. Sultan je prihvatio kraljev prijedlog, ali ne s iskrenim namjerama. Bio je dobro obavješten o tome kako su ga napustili evropski prijatelji i saveznici. Tek što su kraljevi poslanici napustili sultanov dvor noseći svome kralju radosnu vijest da je sultan pristao na primirje i pomirenje, ovaj podigne vojsku od 150.000 vojnika i krene na Bosnu. Znao je da će je zateći nespremnu.

Brzi prodor Turaka i neočekivana predaja prijestolnog Bobovca od strane bogumilskog vojvode Radaka, izazvalo je pomutnju u zemlji. Nije bilo vremena ni za kakvu akciju. Vijest o padu Bobovca kralja je zatekla u Jajcu. Kako uza se nije imao vojsku, s pratnjom je krenuo u zapadne krajeve kraljevstva s namjerom da usput skupi nešto vojske i pokuša s bilo kakvom odbranom. Ali je za sve već bilo kasno. Za petama mu je već bio veliki vezir Mahmut-paša s lahkom konjicm. Kralj je uhvaćen u gradu Ključu i vraćen u Jajce gdje je po sultanovoj presudi smaknut. Njegovim smaknućem, nestalo je Bosanskog kraljevstva, odnosno srednjovjekovne bosanske države. Bosna je tako potpala pod tursku vlast, što je potrajali slijedećih 415 godine, sve do 1878. godine.

Izdavanje Fojničke ahdname stoji u najužoj vezi s gore opisanim događajima. Kada je sultanu pred čador u Milodražu kod Kiseljaka došao gvardijan fojničkog samostana fra Anđel Zvizdović i zatražio milost za katolički puk, za sultana nije bilo dileme. Slijedeći Kur'an, koji je sasvim jasan po pitanju drugih vjera, ne samo da je ukazao milost nego je uzeo u zaštitu bosanske franjevce, odnosno ovdašnje katolike, i vjeru koju su ispovijedali, što je i pismeno potvrdio, o čemu svjedoči izdata Ahdnama.

Nameće se neminovno pitanje koji su motivi naveli sultana da uzme u zaštitu bosanske franjevce, odnosno katolike, i da im se zakune onakvim teškim zakletvama, kako stoji u povelji: „Stoga spomenutim izdajem uzvišenu povelju u kojoj im posvećujem svoju brigu, pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarem zemlje i nebesa, sa sedam musafa, sa velikim Božjim vjesnikom Muhamedom alejhi selam, i sa 120.000 Pejgambera, i sa sabljom kojom se pašem, da ovome što je napisano, nikoje lice ne smije se suprotstaviti dokle god franjevci služe mene i moje zapovjedi, i dok mi budu pokorni!“

Brojna su objašnjenja za ovakav sultanov postupak. Navest ćemo samo neka. To je jasno samo po sebi s obzirom da je riječ o islamskom vladaru čija se vladavina temeljila na principima Kur'ana, koji je sasvim određen po pitanju odnosa muslimana prema drugim vjerama i njihovim pripadnicima. U historiji ima na pretek primjera koji to potvrđuju, počev od vremana arapskog osvajanja zemalja sve do Španije, kojom prilikom su na najbolji način demonstrirali toleranciju islama prema vjeri pokorenih, a to su uglavnom bili kršćani. U tom pogledu je poznat primjer sultana Saladina iz 1099. godine kada je od križara preoteo Jerusalem, kojom prilikom nije uzvratio pokoljem koji su prije toga počinili križari nad muslimanskim stanovništvom prilikom zauzimanja toga grada. I tako, sve do sultana Mehmeda II El Fatiha prilikom zauzimanja Konstantinopolisa i Bosne.

I Fojnička ahdnama je živ primjer te tolerancije, i to u srcu Evrope, koja se ne može baš pohvaliti svojom tolerancijom prema nekršćanima, bilo da je riječ o muslimanima ili Jevrejima koje su u 15. stoljeću protjerali iz Španije, prema francuskim katarima, češkim husitima, talijanskim patarenima, a posebno bosanskim bogumilima. To su neosporne historijske činjenice.

Sultan Mehmed II el Fatih je, međutim, pored izdavanje Ahdname, u Bosni učinio još nešto što je također rezultiralo sudbonosnim posljedicama za ovu zemlju. U ovom slučaju to se veže za bogumilski, većinski dio onovremenog bosanskog stanovništva. Riječ je o poznatom slučaju kada su predstavnici domaćeg plemstva i vjerske starješina s masama bogumilskog stanovništva, samoinicijativno došli pred sultana u Jajce i izjavili da od svoje volje žele preći na islam i da ga prihvataju za svoga novog gospodara. Sve se desilo neočekivano i na takav način da je time i sultan bio zatečen.

Bilo je više razloga da su se bogumili odlučili na ovaj korak. Mnogi kritičari i komentatori tih događaja ukazivali da su uzrok takvog postupka bili stoljetni progoni i krvavi masakri bogumila. Iako su bili česti, sudbonosni su bili oni koje je nekoliko godina pred pad Bosne poduzimao kralj Tomaš, ucijenjen od pape i ugarskog kralja, da mora «mačem, ognjem i smrću» uništiti heretike u svojoj zemlji, ukoliko želi njihovu pomoć u borbi protiv Turaka. Naprijed je bilo govora o tome da je tokom tih progona mnogo naroda pobjeglo Turcima, a mnogi od njih su su se sada vraćali u zemlju sa sultanovom vojskom. Mnogi koji su ostali u zemlji bili su se tek naoko odrekli svoje vjere, dok su u srcu ostali potojni bogumili, odnosno kriptobogumili, kako ih nazivaju papski izvori. Jedan od njih je bio i vojvoda Radak, koji je izdao kralja i predao sultanu prijestolni Bobovac bez borbe. O motivima njegove izdaje pisali su već suvremenici, pa i papa Pio II. U svojim memoarima doslovno kaže da je Radak bio lažni katolik, odnosno potajni bogumil, koji je prodor Turaka iskoristio da se osveti kralju.

Sultan je znao cijeniti postupak bosanskih bogumila. Uzimajući u obzir sve ono što su trpjeli zbog svoje vjere kao i njihov doprinos njegovom lahkom zauzeću Bosne, sa svoje strane im se pokazao krajnje velikodušnim. Dodijelio im je niz privilegija, među kojima i pravo da o državnom trošku školuju svoju djecu u dvorskim (carskim) školama u Carigradu (adžemi oglan) od kud su izišli brojne paše, veliki veziri, ulema, književnici i druge visokoumne ličnosti i državnici Još važnija odredba ticala se vlasničkih odnosa. Na Milodražu sultan je bosanskom plemstvu dao i privilegiju da zadrže svoje posjede. Nakon što su primili islam, nekadašnje vojvode, knezovi i ostala vlastela, postali spahije odgovarajućih rangova, bilo kao age, begovi i sl.

Osvajanje Bosne, izdavanje Ahdname, prijelaz bogumila na islam i sve ono što je pratilo ta zbivanja, Bosni je odredilo trajnu sudbinu, s posljedicima koje su i danas evidentne i s kojima i danas živi.

***

Kada je sultan na putu za Jajce s vojskom stigao u Milodraž kod Kiseljaka, tu je starješina fojničkog Franjevačkog samostana, fra Anđel Zvjezdović, došao pred njega. Mudro i znalački predočio mu je besmislenost razaranja zemlje, upozoravajući ga da ruši svoje, ukoliko je došao da joj bude novi gospodar.

Govor fra Anđela Zvjezdovića pred sultanom (literarna obrada)

«Veliki care! Ja sam fra Anđel Zvizdović, starješina franjevačkog samostrana u Fojnici. Dolazim ispred ovdašnjeg izbjeglog puka katoličke vjere, da ti ukažem na nastale prilike, koje ne mogu ni tebi dobra donijeti, ako si došao da nam budeš novi gospodar. Pusta i neobrađena zemlja bez igdje ikoga, nikome ne koristi. Budi milostiv prema narodu pa ćeš od njega imati sve ono što se traži od pokorenih.
Različite smo vjere ali vjerujemo u istog Boga. Mada smo mi, bosanski katolici, dojako bili tvoji ljuti protivnici, uviđamo da je božja volja da nam budeš novi gospodar, pa ti dolazim ispred mojih istovjernika da ti iskažem pokornost i nas primiš kao tvoje nove podanike.
I dosada smo slijedili božji zakon te smo se pokoravali našem kralju, čineći sve što je dužnost podanika naspram gospodara, a gospodar je, pak, naspram nas činio ono što ga je obavezivao isti zakon. Ako si došao care da budeš novi gospodar ove zemlje, to gospodstvo ti ne bi ništa donijelo ako bi ostao bez življa.
Care, poštedi nam crkve, dozvoli nam slobodu vjere, pa ko je do sada bio katolik neka to i nadalje ostane! Ovdje je od uvijek bilo više vjera, jedna pored druge, niko nikome nije smetao, a i kako bi kad ih ispovijeda jedan te isti, bosanski narod. Budi milostiv i dozvoli da tako ostane i nadalje! Dobrodošli i oni koji prime tvoju vjeru, jer Bosna je širokogruda i u svoja njedra prima svakoga ko je dobronamjeran.
Ako dozvoliš katoliku da i dalje bude katolik, pravoslavcu pravoslavac a bogumilu bogumil, onda ćeš imati Bosnu baš onakvu kakvu želiš.
Tri naša samostana, onaj u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Fojnici, pusta su. Samostanska braća se razbježala, kapele i crkve su napuštene. To je slika od koje se srce steže svakom vjerniku, ma koje vjere bio. Dopusti nam da se i nadalje molimo u našoj vjeri, neka narod siđe sa brda, neka ti se pokori, pa nam budi ono što nam je dojako bio naš kralj! Budi nam gospodar kojem ćemo se klanjati i poštovati, kakav je običaj od starine!
Eto care, radi toga sam došao. Ako sam rekao nešto što bi uvrijedilo tvoju veličinu, naredi da me na mjestu sasjeku, a ako si drugačijeg mišljenja, postupi kako rekoh, što će biti milije i Bogu i ljudima!“

Historijski osvrt: Turski kroničari su zabilježili da se sultanu dopao otvoren istup franjevca, nakon čega je izdao znamenitu Ahdnamu, kojom je katolicima zajamčio vjersku slobodu u Bosni, sigurnost njihovih bogomolja i imetka. Kao znak poštovanja zaogrnuo ga je ogrtačem, koji se i danas čuva u riznici fojničkog samostana. Zahvaljujući događaju na Milodražu kršćanstvo je u Bosni opstalo za sve vrijeme turske prisutnosti, u trajanju preko 400 godina, sve do danas.

Tekst Ahdname:

«Ja sam sultan Mehmed han, i neka je poznato svima, kako prostom puku, tako i odličnijim, ova moja vlastodržačka preuzvišena povelja, kojom bosanskim franjevcima ukazujem veliku pažnju, te zapovijedam: spomenutim i njihovim bogomoljama ne smije biti smetnje ni pritiska! Neka se smjeste u svoje bogomolje, te kako od uzvišene moje strane, tako i od mojih vezira, mojih potčinjenih, mojih podanika – rajei svēga stanovništva cjelolupne moje carevine, spomenutim niko se ne smije miješati u njihove stvari, niti ih napadati niti vrijeđati, ni njih ni njihov imetak, ni njihove bogomolje!
Dozvoljava im se iz tuđine dovoditi ljude – svećenike, u moju zemlju. Stoga spomenutim izdajem uzvišenu povelju u kojoj im posvećujem svoju brigu, pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarem zemlje i nebesa, sa sedam musafa, sa velikim Božjim vjesnikom Muhamedom alejhi selam, i sa 120.000 Pejgambera, i sa sabljom kojom se pašem, da ovome što je napisano, nikoje lice ne smije se suprotstaviti dokle god franjevci služe mene i moje zapovjedi, i dok mi budu pokorni!

Pisano 28. maja 1463. godine u Milodražu polju, nadomak Fojnice»

Ovaj vrijedni dokument čuva se u Franjevačkom samostanu u Fojnici i predstavlja najvrjedniji predmet njegove muzejske zbirke.

Previous Fudbal: Bosna i Hercegovina bolja od J. Koreje, tri gola Edina Višće! (VIDEO)
Next Rekordan izvoz namještaja iz Bosne i Hercegovine - mjesečni izvoz premašuje 100 miliona maraka!

You might also like

NAŠI DANI

KONTINUITET SRPSKE POLITIKE NA JUŽNOSLOVENSKOM PROSTORU

Proteklih dana u Warszawi je održana 16. Međunarodna konferencija „Colloqui Jerzy Skowronek didicata“ na kojoj su učestvovali brojni arhivisti iz Azije i zemalja zapadne, centralne i istočne Evrope. Na konferenciji

HISTORIJA

Vladarski dvor u Kraljevoj Sutjesci sa dvorskom kapelom posvećenom sv. Grguru čudotvorcu, vezanom za bosansku crkvu

  Kraljevski dvor u Sutjesci je sagrađen u prvoj polovini ili krajem prve polovine 14. stoljeća u vrijeme jednog od najznačanijih vladara srednjovjekovne Bosne bana Stjepana II Kotromanića. U 14.

HISTORIJA

Mili – Visoko: Mjesto krunisanja bosanskih kraljeva

Muzej na otvorenom, koji bi govorio o srednjovjekovnoj Bosni, trebao bi se nalaziti na mjestu krunisanja i pokopavanja bosanskih kraljeva. Bogata historija srednjovjekovne Bosne nedovoljno je predstavljena javnosti, uprkos činjenici