Bosansko plemstvo – ‘posljednja evropska aristokracija’

Bosansko plemstvo – ‘posljednja evropska aristokracija’

Autor: Prof. dr. Enver Imamović
Bosansko plemstvo je sve do konca 19. stoljeća zadržalo mnoge karakteristike srednjovjekovnog feudalnog društva i kao takvo za evropske putopisce je bilo pravo otkrovenje.
 
U izvještajima susreću se zanimljivi podaci o njihovom životu, običajima, imovnom stanju, napominjući šta su nekada bili, šta su posjedovali i u kakvom su stanju sada nakon sto su im agrarnom reformom oduzeti posjedi.
 
Francuski konzul u Travniku s početka 19. stoljeća o begovima je zapisao: „Oni su uvjereni da valja prolijevati krv ako se hoće nad njima vladati“.
 
Škotlanđanin James Henry Skene, koji je 1851. godine putovao Bosnom, u svojim spisima spominje nekog Ali-bega iz Zvornika za kojeg kaže da su mu otac, djed i svi njegovi preci, od pamtivijeka bili begovi koji vode porijeklo od stare feudalne mjesne porodice, i dodaje da je sada njegova porodica, nakon što su begovi izgubili povlastice, spala na prosjački štap, kao i mnoge druge begovske porodice, ali bez obzira na to, dotični Ali-beg je zadržao gordost i po svemu se vidi da pripada starom aristokratskom soju.
 
Jedan francuski putopisac, putujući Bosnom 1855. godine, opisujući život i običaje bosanskih begova, navodi kako imaju elegantno i ponosno držanje o čemu svjedoči i njihova raskošna nošnja. Dalje navodi kako neki od njih potječu od samih kraljeva i pripadaju eliti evropskog plemstva.
Godine 1857. u Bosni je boravio Rus Aleksandar Giljferding koji također daje podatke o bosanskim begovima, pa između ostaloga kaže da su to krupni zemljoposjednici (plemići) koji vuku korijen iz predturskog doba.
 
Engleski putopisac Frederic Harrison koji je boravio u Bosni 1875/76. godine, bosanske begove je smatrao posljednjom (feudalnom) evropskom aristokracijom.
 
Engleskinja Paolina Irby je tokom boravka u Bosni također pisala o bosanskim begovima, pa za njih kaže da su nekoć bili moćni feudalci, ali je sada (pod konac turske vladavine) njihova „surova snaga skršena a drugu snagu nisu stekli“, i još dodaje da su nekada bili ponosni i bogati, a danas su postali siromasi jer im oteta zemlja nije plaćena.Fotografija korisnika/ce Enver Imamovic.
 
Iz 1875. godine je zanimljiv opis jednog osiromašenog bega iz okolice Sarajeva koji je ostavio Irac James Creagh, za kojeg kaže da je još uvijek išao u lov i ponosno sjedio na svom konjiću dobre pasmine i nadmeno gledao na prolaznike, uvjeren da su ispod njegovog statusa i ugleda. Često ode da vidi ruševnu kulu svoga babe u kojoj je rođen i čuva je kao svetinju, kao i bajrak koji su njegovi preci nosili u mnogim teškim bitkama. Bez obzira što je osiromašio, begovo držanje i izgled odavalo je gospodstvo.
 
Iz iste godine potječe i zapis engleskog putopisca Artura Evansa o hercegovačkim begovima i agama. Prolazeći Hercegovinom, zabilježio je da se ovdašnji begovi s gnušanjem odnose prema kmetovima, odnosno kaurima (nemuslimanima), i da sva Hercegovina pripada begovima.
U izvještaju austrijskog potpukovnka Gustava Thömmela o društvenim odnosima u Bosni i Hercegovini, sastavljen 1878. godine, navodi se da bosanski begovi nisu naviknuti na bilo kakve javne poslove i da su odveć ponosni da bi se bavili trgovinom i zanatima. Nekad su bili veoma bogati i nadmoćni, a sada su materijalno ovisni od davanja svojih kmetova.
Predstavnik austrougarske vlasti u Bosni Kallay bosanske begove je smatrao državotvorim elementima koji poznaju zemlju i narod, i jedini su u stanju da vladaju,.
 
General Josip Filipović, glavnokomandirajući austrijske okupacione vojske iz 1878. godine, bio krajnje neprijateljski raspoložen prema Bosni i Bošnjacima, posebno prema begovima. U njegovom izvještaju upućenom Vrhovnoj komandi u Beču, Bošnjake naziva „divljom životinjskom gomilomi. Slično generalu Filipoviću, koji je po nacionalnosti Hrvat, o begovima je pisao i Srbin, dr. Nikola Stojanović, pravnik i političar, pa kaže: „Oni nijesu ništa dali kulturnom svijetu. Oni sjede po kavanama, a onaj kmet mora da snosi, da beg može da sjedi i šeće i da uživa …. to je jedan gad“
 
Poznati bosanski franjevac i historičar Frano Jukić navodi sredinom 19. stoljeća da su nekadašnji nosioci bosanskog plemstva po turskom osvajanju prvi primili islam i da su neki tom prilikom promijenili prezime.
 
Znameniti Safvet-beg Bašagić je u svojoj historiji Bošnjaka pisao da su mnogi bosanski begovi potomci nekadašnjih bosanskih vojvoda i knezova i da su dolaskom Turaka i primanja islama ta zvanja zamijenili titulama bega i age.
 
Vasa Čubrilović, poznati srpski historičar, također navodi da mnoge begovske porodice potječu od srednjovjekovnih feudalnih porodica, od kojih su neke čak zadržala stara prezimena kao što su: Kovčići, Brankovići, Vilići, Kregići i dr.
 
Isto je o begovima i agama pisao Ćiro Truhelka, historičar i arhelog, direktor Zemaljskog muzeja s kraja 19. stoljeća.
Visoko mišljenje o bosanskom plemstvu imao je i Ante Starčevoć, hrvatski politički i književni djelatnik s kraja 19. stoljeća, koji nosi epitet „Otac hrvatske nacije“. Za bosansko plemstvo kaže da je to „najoholije plemstvo što ga je Evropa ikada imala još od srednjeg vijeka. Isti duh živi i danas u tom plemstvu … oni su najstarije i najčistije plemstvo sablje u Evropi“, a onda dodaje: „i najsiromašniji musliman Bosne drži do sebe barem koliko i najprvi lord Engleske“.
Previous Parlament Austrije: Desničari dobacivali parlamentarki Almi Zadić
Next Brian Eno izložbom "77 Million Paintings" vraća Sarajevo na kulturne mape svijeta

You might also like

HISTORIJA

Bosančica je najstarije pismo na Balkanu

Bosančica je istovjetna sa gotskim pismom, odnosno Vulfilinim biblisko-gotskom azbukom iz IV vijeka; azbukom, koju je, po mnogim naučnicima, izmislio Vulfila, kako bi Bibliju preveo na gotski. Autor: Dr. Bisera

KULTURA I UMJETNOST

Adil Zulfikarpašić, filantrop koji je reafirmirao nacionalno ime Bošnjak

  Zulfikarpašić je svojim djelovanjem ostavio neizbrisiv trag u historiji Bosne i Hercegovine, ali i bivše Jugoslavije. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, nezadovoljan političkim odnosima i jednopartijskim režimom koji je uspostavljen,

HISTORIJA

Gračanica: Srednjovjekovni grad Soko

Srednjovjekovni grad Soko, smješten na kamenitoj uzvisini u istoimenom selu, sedam kilometara sjeverno od Gračanice, potiče iz srednjeg vijeka, odnosno razdoblja srednjovjekovne bosanske države. Ono što danas karakteriše stari grad Soko jeste