Okupacija Bosne između dva svjetska rata: Ko je domaćin a ko je bio gost?

Okupacija Bosne između dva svjetska rata: Ko je domaćin a ko je bio gost?

 

(Tekst g. Tanera Aličehića, koautora novoizašle knjige ‘Tragom drevnih Bošnjana’)

Austrougarska okupacija jeste ostavila traga u bosanskom narodu i sigurno je prvih godina, nakon poraza bosanskih branilaca 1878. godine bilo dosta i otpora novoj vlasti i iseljavanja Bošnjaka. Međutim, ta Monarhija je kasnije pokazala da ima sluha kako za vjersku slobodu tako i za ekonomski razvoj Bosne i na koncu pružila priliku da se značajno poboljšaju uslovi zivota bosanskog naroda. Na kraju, nije za vrijeme njihove okupacije srušena niti Ferhadija, simbol Banja Luke, niti Stari Most ili ostali simboli Mostara kao sto je Saborna crkva. To su počinili srpski okupator Banja Luke i hrvatski agresor na Mostar.

Ovih dana u sklopu obilježavanja završetka Prvog svjetskog rata, povlači se pitanje položaja Bosne u Austrougarskoj Monarhiji kao i u okviru Kraljevine SHS kasnije Jugoslavije.
Da li je moguće pričati o Kraljevini SHS kao o «oslobodiocu» ako uzmemo u obzir sav trud koji je uložen od strane zvanične politike da se izbriše svaki pojam Bosne i bosanskog naroda?

Jer od 1918. pa do danas, svi zvaničnici Srbije se trude da se prikrije činjenice koje ukazuju na bogatu historiju bosanskog naroda, njegovu etničku posebnost (famozni «dinarski gen»), njegovo pismo i kulturu, religijsku slobodu kroz učenje bosanske crkve i opstojnost jednog naroda na prostoru Bosne davno prije nastanka srpskog (i hrvatskog) identiteta. Po svemu sudeći, veliki dio bosanskog naroda nije gledao na Srbiju u negativnom smislu, i mnogi su očekivali od nje da poput Pijemonta okupi sve pod jednu istu zastavu i što da ne, u jednu naciju. Ali, pod utjecajem pravoslavne crkve, mržnja (pogotovo prema muslimanima) će ostati temelj srpstva kao isključivo pravoslavnog i „svetosavskog“ projekta.

U ovom smislu možemo zaključiti da je nadolazeće stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) 1. decembra 1918. godine za (preostale) Bošnjake i za bosanski prostor bilo vrlo loše političko rješenje. Bosna je postala predmet trgovine i objekt dijeljenja srpskih i hrvatskih nacionalista. Dešavanja koja su uslijedila stavila su bosanske domoljube na mnoga iskušenja i teškoće, uz brojna zlodjela vršena nad njima. U toj novoj državi dovedeni su do ekstremnog siromaštva i izgurani na marginu političkog života i društva uopće.
U najširim krugovima srpskog vodstva formiranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca podrazumijevalo je pripajanje oslobođenih južnoslavenskih područja – Srbiji. Utjecaj pravoslavne crkve u okviru srpske nacionalne ideologije će dodatno porasti kad sve pravoslavne crkve s područja BiH 1920. godine postanu dio novoosnovane Srpske Pravoslavne Crkve (SPC).

Nažalost, ispostavilo se da je težak period za bosansku državu tek nadolazio. Anarhija i bezvlašće odmah po završetku rata omogućili su pljačku i ubijanje. Žrtve su uglavnom bile imućne zemljoposjedničke porodice u Bosni. Srpske vlasti naročito su se surovo odnosile prema stanovnicima Sandžaka, koji je prikazan kao vjekovnom srpskom teritorijom iako su u augustu 1917. godine na Sjeničkoj konferenciji gradonačelnici i narodni zastupnici Novopazarskog sandžaka izglasali odluku da se ovaj prostor vrati u sastav Bosne.

Sandžačkom stanovništvu nije bilo dozvoljeno političko organizovanje, čime se planski onemogućilo
njihovo uvezivanje s političarima iz Bosne.

Ako izuzmemo one koji su gajili simpatije prema Srbiji i bili pristalice (veliko)srpske politike, bosanski političari kao i najveći dio naroda su ispočetka nezainteresovano ili nespremno dočekali ideju o stvaranju zajedničke države. Nisu čak ni učestvovali u radu Jugoslavenskog odbora. Tadašnja vladajuća ideologija nacionalnog i državnog jedinstva nije priznavala postojanje posebnih naroda već tri plemena: Srba, Hrvata i Slovenaca, i to kao jednog i jedinstvenog jugoslavenskog naroda. Primjetno je da Bošnjaci kao ni Bosna nisu smatrani političkim subjektom.

Potreba za političkim organizovanjem na prostoru Bosne dolazi s agrarnim reformama. Nažalost, ispostavilo se da ovi procesi nisu imali ekonomsku pozadinu nego političku. Kao i u Srbiji nakon Balkanskih ratova, i u Bosni je reforma korištena kao poluga za jačanje srpske nacionalne ideologije. Naravno, ovim je objašnjeno zašto su mnogi stanovnici Bosne koji su trpili od feudalnog poretka, bez obzira na vjersku pripadnost, s oduševljenjem dočekali srpsku vojsku nakon kraja rata.

Političku pozadinu agrarnih reformi u Bosni opisao je i Jovan Cvijić: „Poznato je da su se muhamedanci počeli iseljavati iz Bosne i Hercegovine poslije (austrougarske) okupacije; pred 1908. godinu to iseljavanje je bilo sasvim oslabjelo, a od aneksije tada je poprimilo najveće razmjere. Ovo je naročita vrsta migracija. U Evropi migriraju danas veće narodne mase iz ekonomskih razloga. Iseljavanje bosanskih muhamedanaca samo je u maloj mjeri izazvano ekonomskim, mnogo više psihičkim uzrocima. Ali najveća opasnost od iseljavanja bosanskih muhamedanaca i za srpsku narodnost i za ostale domaće čimbenike u Bosni u tome je što će iza bosanskih muhadžira (iseljenika) ostati prazna zemlja, veliki prostori i što one mogu biti naseljene strancima. Zato nije dovoljno samo otkupljivanje zemlje, koje ostanu iza muhamedanaca u Bosni, već treba spriječiti da se na njima naseljavaju stranci. Treba
naseljavati Srbe, Hrvate i Slovence. Ako se ne mogu naseliti ljudi našega jezika, neka to ostanu unutrašnji prostori, po kojima će se moći domaći raširiti i umnožiti. ”, J. Cvijić, O iseljavanju
bosanskih muhamedanaca, “Knjiiževni glasnik”, juni, 1910.

Ovaj proces u Srbiji je provođen uglavnom nasilno, uz činjenje zločina i pljački. U Bosni i Hercegovini je jasno poprimio vjersko obilježje, jer su u devedeset posto slučajeva vlasnici oduzete zemlje bili muslimani. Agrarna reforma imala je i političku ulogu, pošto su njenim provođenjem mnogi imućni Bošnjaci koji su spoznali ciljeve antibosanske politike izgubili materijalnu osnovu za dalju odbranu bosanskih nacionalnih interesa.

Sva neslaganja u vezi s agrarnim pitanjem u Bosni i Hercegovini u austrougarskom periodu preneseni su i u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Suština ovog sukoba bila je u tome da su 91,15% vlasnika velikih zemljišnih posjeda bili muslimani te da su od 95,4% kmetova, njih 73,92% bili pravoslavci a 21,4% katolici.

Srpski i hrvatski nacionalni identiteti su u okviru nove države još snažnije razvijani, naročito na prostoru Bosne, gdje su počeli i da se sukobljavaju oko pitanja pripadnosti bosanskih muslimana. I dalje se radilo na rastakanju viševjekovnog bosanskog identiteta kao pluralne sredine, provodeći ranije započete procese debosnizacije domaćeg življa. U govoru Svetozara Pribičevića, iz 1919. godine, naglašava se da su Bosna i bošnjaštvo zauvijek nestali ili u srpstvu ili u hrvatstvu:

«U teškim danima naše davne prošlosti, kada je uništen suverenitet stare bosanske države, bila je to velika sreća naroda, jer da je ostala suverena Bosna i Hercegovina, veliko je pitanje ne bi li naš narod imao i četvrto ime (osim srpskog, hrvatskog i
slovenskog). Padom stare bosanske feudalne suverene države, uništen je i nosilac jednog posebnog suvereniteta u narodu, koji je u državi mogao da stvori posebno narodno ime. Znajte da smo stajali pred opasnošću da posebni suverenitet Crne Gore ne stvori posebno ime našem narodu. Danas sve te suverenitete moramo uništiti.», Svetozar Pribičević, 1919, Sarajevo.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, za Bošnjake nije bilo mjesta a muslimani su mogli predstavljati samo vjersku grupu, koju treba izbrisati i/ili “pretočiti” u srpski ili hrvatski korpus. Pokolj stanovništva Sahovica koji se desio 10. novembra 1924 je bio jasan znak kako je «zajednička» država trebala da izgleda. Ideja Bosne tih je godina bila na vrlo teškom ispitu.

 

(MiruhBosne)
Previous Sirija - zemlja koja je nekad bila utočište europskim izbjeglicama
Next Novi ministar MUP-a Kantona Sarajevo: MUP ćemo pojačati sa helikopterom

You might also like

HISTORIJA

Ustaško-Četnički savezi: NDH četnicima davala oružje i penzije

Četnici su priznavali NDH, a vlasti NDH priznale su četnike kao partnere u borbi protiv partizana. Hrvatski i srpski radikali bili su saveznici u Drugom svjetskom ratu U međunarodnoj politici

BAŠTINA

Tašli (kameni) han, Sarajevo

Tašli han je sagrađen u isto vrijeme kad i Bezistan, oko 1540. godine, kao vakuf Gazi Husrev-bega. U požaru 1879. godine pretrpio je velika oštećenja, a posljednje zidine Tašli hana

HISTORIJA

Sarajevski tramvaj na konjsku vuču: „Izuvalo se prije ulaska u tramvaj“

Nakon što je Austro-Ugarska preuzela vladavinu u Bosni i Hercegovini želja za povezivanjem BiH sa ostatkom Monarhije dovela je do stvaranja željezničkog i tramvajskog saobraćaja. Najprije je 05. oktobra 1882.