Bol i razočarenje naše dijaspore: U Americi smo izgubili svoju djecu

Bol i razočarenje naše dijaspore: U Americi smo izgubili svoju djecu

 

Piše: Senad Agić/Imigracija i asimilacija: Iskustvo bosanskih muslimana u Chicagu

Već je spominjano da je većina iz prve generacije bošnjačkih imigranata imala malo ili nimalo formalnog obrazovanja. Porodica je u staroj domovini imala ulogu koju u složenijim društvima imaju specijalizirane institucije. Premda je škola bila formalna obrazovna institucija u komunističkoj Jugoslaviji, teški ekonomski uvjeti sprečavali su tu instituciju da bude u službi velikog broja njenih građana.

Porodice u ruralnim dijelovima Bosne tradicionalno su trebale potpuni angažman svih svojih članova. Kao aktivni sudionici u radu, u poljoprivrednim poslovima, djeca su jednostavno imala oskudno formalno obrazovanje. Osnovno obrazovanje koje je dijete postizalo bilo je tradicionalno prenošenje znanja s jedne na drugu generaciju. Roditelji, stariji rođaci i potomci bili su treneri i učitelji.

Svjesni težine kroz koju su prošli i načina na koji su stekli životno iskustvo, roditelji su u porodici zadobili status kroz ono što je bilo poznato i povezivano sa starim vremenom. Dobro vrijeme u kojemu su se poštivali stariji u manje formalno obrazovanim društvima proizlazilo je iz razumljivog povezivanja iskustva sa starošću.

U sofisticiranijim i industrijaliziranim društvima naglasak na znanju temelji se na znanostima i tehnologiji. Znanje nije više ovisno o nečijem životnom iskustvu. Postmodernistički svijet sa svojim naglascima na znanstvenim dostignućima samo se fokusirao na budući razvoj, pomjerivši ulogu u porodicama od starijih ka mlađima. Značaj tradicionalnog prenošenja znanja u kući nastojao je osnažiti porodičnu jedinku pod vodstvom starijih, pokazavši joj put ka modernim konceptima obrazovanja.

Prva generacija useljenika, tradicionalno orijentirana, često je bila zbunjena i zatečena individualizmom i neispunjavanjem obaveza koje su se nazirale u stavovima njihove djece koja su odrasla u američkom društvu. S obzirom na činjenicu da je novi kulturni milje stalno snažio vrijednosti generacije koja je rođena u Americi u odnosu na useljeničku generaciju, ova posljednja skupina uvijek je bila isfrustrirana onim što je za njih postajala bitka koju gube.

Useljenici, i stari i novi, često su izražavali bol i razočarenje zbog novih obrazaca u porodičnim odnosima govoreći: “U Americi smo izgubili svoju djecu”, budući da su oni sanjali o patrijarhalnoj ulozi tradicionalne bošnjačke porodice koju su, prilično netačno, još uvijek zamišljali netaknutom u staroj domovini.

Jednako tako, konzervativni i staromodni izgled koji je ispoljavala prva generacija Bošnjaka bio je također problem i za drugu generaciju. Tako Warner (1952) ističe: “Ne samo da su djeca zamjerila svojim roditeljima činjenicu da se ne vladaju po američkim normama ponašanja i ne samo da su im zamjerala zbog pritiska da se vladaju u skladu s etničkim pravilima vladanja nego im je bila ulivena američka društvena logika koja je implicitno tražila propitivanje prava roditelja da dominiraju i kontroliraju njihovo ponašanje”.

Druga generacija Bošnjaka stalno je insistirala na društvenoj nezavisnosti, za razliku od nastojanja njihovih useljeničkih roditelja da čvrsto održe kontrolu. To je kamen spoticanja unutar generacijskog sukoba.

Tradicionalnije orijentirani članovi prve generacije useljenika više su zahtijevali kontrolu nad drugom generacijom, te se sve više povećavao jaz između dviju generacija. Druga generacija Bošnjaka Amerikanaca rođena je u dvjema različitim kulturama i ona se razvijala pod utjecajem obiju tih kultura. Konačno, utjecaji američke kulture prevagnuli su nad utjecajima porodice.

Kada se dijete počelo igrati vani s američkom djecom, ono se susrelo i sa shvaćanjem i privlačnošću jezika društva. S vremenom, kada je dijete krenulo u školu, engleski idiom počeo je dominirati u svakodnevnom govoru. Simbolizmi američkog engleskog jezika, posebno narodnih izraza, koji se tiču slobodnijih seksualnih ponašanja prenosili su osjećaj jednostavnijih pravila koja se značajno razlikuju od vrijednosti prosječne bošnjačke porodice.

Na tom je tragu Warnerovo zapažanje o ulozi škole “da usmjeri (useljeničku) djecu ka novom američkom društvu i udalji ih od njihove tradicionalne grupe” (Warner, 1952, str. 124).

Komunikacija između generacija u bošnjačkoj porodici manifestirala se kroz jezik, a oba jezika upotrebljavala su se u kući.
Lingvistički promatrano, porodični sastav postao je različit. Prva generacija govorila je u kući samo bosanskim jezikom, ali druga generacija češće je odgovarala na engleskom. Ne samo da je engleski jezik lakši za drugu generaciju u smislu komuniciranja, on ili ona su na njega gledali kao na “superiornije” sredstvo komunikacije. Oni su na jezik svojih predaka gledali kao na jezik koji je sasvim irelevantan u svijetu izvan njihove porodične kuće. Promatrali su napor svojih roditelja useljenika da se jasno izraze na engleskom često koristeći engleske riječi s bosanskom gramatičkom strukturom.

Čak i kada su se djeca smijala njihovim nastojanjima, roditelji useljenici učili su, velikim dijelom, engleski od svoje djece, kao što su od njih učili i o američkim društvenim normama. Kritična tačka dolazi, kao što Warner kaže, kada “dijete, a ne roditelj, postaje prijenosni agens društvene promjene” (Warner, 1952, str. 126).

Obrazovanje je stoga glavni razlog zbog kojeg druga generacija postaje agens društvene promjene. U Americi su roditelji zakonski obavezni slati svoju djecu u školu, a konačni je rezultat to da će druga generacija imati mnogo više formalnog obrazovanja od prve.

Različit obrazovni obrazac između generacija, posebno između prve i druge, jedan je od činilaca koji je odgovoran za porodični sukob u bošnjačkoj zajednici. Bošnjačko-američka porodična ćelija postaje sve manje stabilna kako svaka generacija dolazi u poziciju da promatra onu drugu iz vlastite perspektive i svog sistema vrijednosti.

 

Previous Općina Tešanj kreće u projekt izgradnje Eko Oaze jezero Rastoke
Next Nikola Bilić: Mnogo simbolike danas u gradu podno Trebevića

You might also like

NAŠI LJUDI

St. Louis: Bosanci se bolje snašli od Amerikanaca

Izbjeglice i migranti u tom dijelu SAD-a zarađuju u prosjeku 83.000 dolara godišnje, 25 posto više od rođenih Amerikanaca. “Amerika je uvijek u problemima kada je riječ o imigraciji”, kazala

NAŠI LJUDI

Bosanska zastava ispred Gradske vijećnice u američkom gradu Utica (Video)

  Po prvi put, u okviru bosansko-amaričkog dana u gradu Utica (savezna država New York) SAD, lokalne vlasti odale se počast bosanskoj zajedinici koja živi u tom gradu. Predstavnici vlasti

NAŠI LJUDI

Bosanska manjina još uvijek nepriznata u Austriji, iako čini jednu od najvećih nacionalnih zajednica u toj zemlji

Pojam nacionalna manjina odnosi se na grupu koja je brojčano manja od ostalog dijela stanovništva jedne države, koja se ne nalazi u dominantnoj poziciji, čiji članovi, kao državljani te države,