Kada čovjek proživi sve ono što su ljudi u Sarajevu preživjeli, teško da se može vratiti u sentimentalnost prošlih vremena

Kada čovjek proživi sve ono što su ljudi u Sarajevu preživjeli, teško da se može vratiti u sentimentalnost prošlih vremena

 

Moj dragi Rade me je zamolio da napišem tekst o sjećanju na ona vremena i još ponešto.

Piše: Rade Radovanović, Danas

Probao sam – ne ide. Probao opet – ne ide. U meni se stalno bune dva snažno suprotstavljena, dijametralno različita osjećaja – za sjećanja i protiv sjećanja, za nostalgiju i protiv nostalgije. Jedni jednostavno kažu ne pomaže, drugi bez toga živjeti ne mogu.

***

Postoje sjećanja koja guše, zatomljavaju volju za životom neka vrsta negativne nostalgije, a ono o čemu govore prekrivaju nekim vještačkim osjećajem topline, jedinstvenosti, neponovljivosti.

***

Pokušao sam da shvatim zašto ja nisam čovjek koji se nostalgično sjeća ljepota i blagosti djetinjstva, nježnosti prošlih vremena, itd. Pokušao sam da shvatim zašto me odlazak u prošlost davi, zašto oduzima kisik i zašto mi je teret, a čini mi se i mnogima koje znam.

***

Istovremeno, postoje i ona druga sjećanja, lijepa... Sjećanja puna života, ona koja daju nadu, koja potiču na nastavljanje dobrog, pozitivnog iskustva... Ona koja nas ozaruju, podsjećaju, oplemenjuju, ukazuju kako, ukazuju šta je bilo dobro, kakvi su bili ljudi, šta smo i od koga naučili, zašto smo preživjeli.

***

To su vrijedna sjećanja, to su vrijedni kamenčići u zagonetnom mozaiku prošlosti koji svijet čine boljim, život razumljivijim i budućnost manje strašnom! Njih ne doživljavam kao dijelovima prošlosti, imam osjećaj da su kao neki putokazi, planovi za nas, da nam ukazuju kako bi trebalo biti, kako će biti.

***

Zašto ipak ne mogu da se sjećam? Zašto ne volim da se sjećam? I onda sam konačno shvatio…

***

Kao i svi stanovnici Sarajeva koji su ostali u svom gradu od proljeća 1992. do kraja zime 1996. godine i ja sam označen užasima koji su se dešavali, koje smo vidjeli i o kojima smo čuli za te tri i po godine.

***

Nešto što nikada ne mogu da zaboravim jeste slika desetogodišnje djevojčice iz jednog sela pored Sarajeva, koju je opisao B. H., pripadnik vojske bosanskih Srba, iz juna 1992. godine.

***

Djevojčica se pokušavala sakriti iza naninih dimija dok su on i dvoje njegovih kolega čekali naredbu da pucaju. B. H. je ispričao kako je ispraznio tri šaržera sa udaljenosti od oko desetak koraka, i kako je pucao sa kalašnjikovim u desetak članova njene familije koje su upravo izvukli iz podruma kuće gdje su se krili.

***

Rekao je također da se najjasnije sjeća te djevojčice koja je na sebi imala crveni džemper. Ni ja ne mogu da je zaboravim iako je nisam vidio, a ni sada ne mogu da razumijem zašto i kako su njihove vođe veliki broj ljudi koje su vodili pretvorili u ubice, i to samo radi borbe za teritorije, borbe za prevlast, borbe za neke besmislene, imaginarne ciljeve.

***

Nažalost, kao i njihove žrtve i ovi izvršioci su postali žrtve nečega s čim će morati živjeti čitav svoj život. Na moju ogromnu žalost bio sam svjedok, posredni ili neposredni, desetine ovakvih ili potpuno različitih užasa u opkoljenom Sarajevu.

***

Zato se, poput mnogih, ne volim vraćati u prošlost, jer ako hoću da budem iskren, a nemam ni najmanji razlog da ne budem, vrijeme u Sarajevu od ’92 do ’96 je jedino kojeg se sjećam jasno, oštro, precizno do u detalj. Sve ostalo prije toga, poslije toga ili bilo kada, za mene je obojeno, osjenčeno i učinjeno manje važnim.

***

Imam nelagodu da govorim o idiličnom djetinjstvu, kao što imam nelagodu da govorim o novom interesantnom ‘uspješnom’ životu u 21. vijeku.

***

Imam nelagodu jer se osjećam kao u ugodnom ambijentu u kojem pored nas sjedi ogroman medvjed samo se mi pretvaramo da ga ne primjećujemo.

***

Velika većina ljudi ovo ne mogu da čuju, ne vole o ovome ni da slušaju, ni da znaju. Pristao sam da ovo sada napišem jer mi se čini da može biti korisno da se ovakve stvari čuju. Mislim da se odatle može krenuti.

***

Kada čovjek proživi sve ono što su ljudi u Sarajevu preživjeli, teško da se može vratiti u sentimentalnost nježnih, prošlih vremena. U ovakvim stvarima nostalgija ne pomaže.

***

A tek laganje da nije bilo onako kako su naše oči vidjele, naša koža osjetila i da nije bilo onoga od čega su naše kosti pucale.

***

Nismo mi učinili da se ne možemo sjećati blagosti djetinjstva, nismo mi postali cinični jer smo se htijući promijenili. Nismo mi to uradili. Promijenio se svijet u kojem smo živjeli ili pokušavali preživjeti.

***

Ja se jako loše osjećam kada se moram baviti negativnim stvarima… Uvijek sam mislio da za njih nemam vremena niti da to ima ikakve koristi. Nažalost, poslije hiljada i hiljada informacija koje nisu tačne čovjek je prisiljen da se bavi onim što ne voli.

***

Ono što mi ipak daje nadu su sjećanja iz nekih drugih vremena.

***

Kada sam radio kao student u Americi, davne ’72. ili ’73. godine, kao operater za prikazivanje školskih filmova za razne predmete, na času antropologije zajedno sa studentima sam gledao jedan dugometražni dokumentarac koji nikada nisam zaboravio.

***

Francuska filmska ekipa živjela je nekoliko mjeseci sa udaljenim plemenom u Australiji i proučavala je njihov život. Jednog dana na red je došao i fudbal.

***

Učili su ih kako se igra lopta i snimali. Prvo su donijeli dva mala gola i stavili ih na odgovarajuća mjesta, njih su rasporedili u dvije ekipe po pet, jednima obukli crvene, a drugima bijele dresove.

***

Dali su im loptu i objasnili da se lopta gura samo nogama i da je cilj ubaciti loptu u protivnički gol. Bijeli su krenuli sa centra i bili nespretni, odmah su izgubili loptu. Crveni su se bolje snašli, tup, tup i dali su gol. Radovali su se, cijelo pleme je navijalo.

***

Onda su sa centra krenuli opet bijeli i ponovo bili nespretni. Kada je lopta došla do prvog crvenog, on je stao i lagano je gurnuo svojim protivnicima. Bijeli su krenuli i opet izgubili loptu. Crveni su im je na isti način kao i u prethodnom slučaju vratili.

***

Onda su se umješali Francuzi i ponovo im objasnili šta je cilj igre – da se lopta ubaci u protivničku mrežu. Preko prevodioca su im crveni rekli: “Pa mi jesmo već jednom, sada je red na njih..“.

***

To je ta priča koja me uvijek podsjeća na to kakvi smo ljudi u stvari mi bili… Onda, kakvi bi u stvari trebali biti, a nadam se kakvi ćemo opet biti, ako iskreno shvatimo da ne moramo dobiti sve a oni drugi ništa; da nam nisu potrebni prostori a onima drugima ništa; da nam nije potrebna vlast a onima drugim ništa; da nam nisu potrebne milijarde a onima drugima ništa… I oni drugi su samo ljudi – isto kao i mi.

***

Ne mislim da je prirodno ono što se dešavalo od ’92. do ’96. godine... Ne mislim da je prirodno da se jedan vedar, talentovan, duhovit, hrabar narod prepusti vođama koje imaju pogrešne ideje i ciljeve, i da bude nagovoren da ih sprovodi užasnim sredstvima. Ja sam uvjeren da se u Srbiji radilo o teroru agresivne manjine nad pasivnom većinom – bezosjećajno guranje u zločin i prisiljavanje na zločin.

***

Ovo je potaklo snaženje sličnih kvazipatriotizama i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, što je onda otvorilo prostor čitavog rovitog Balkana za raznorazne mejdžere, miterane i ostale, koji na ovom prostoru počinju trasirati svoje interese, hladnokrvno nudeći svoje konfuzne planove ljudima.

***

Nažalost ne prestaje rat agresivne manjine ni sada, niti na sekund, jer oni šire neistine i laži. I dalje žele zadržati narod kao zavjesu ispred sebe, kao taoce onoga što su oni koncipirali i nastojali obaviti.

***

Mislim da je jedino korisno, da se ovaj patern promijeni, da se ovo jasno kaže. Milimikron po milimikron ovakvih natpisa ne mogu obrnuti milijarde informacija, ali na neki apstraktan način mogu pokrenuti iskru pozitivnog vatrometa, jer ono što se suprotstavlja užasu o kojem govorim je prirodno – kao što smo učili od praplemena.

***

Onda se meni čini prirodnim da jedan veseo, radan i otvoren, komunikativan i dobroćudan narod nije zaslužio da bude uveden, uvučen u tamna područja zločina, otimanja, agresije, koja će mu stvarati vječnu stigmu negativaca.

***

Zato me veseli ovo što se danas dešava u Srbiji, i snažno podržavam hrabri bunt protiv onoga što nas vuče u prošlost i što nas vraća u negativnu nostalgiju. Ovo jedino može dovesti do oslobađanja od ropstva koje je agresivna manjina uspostavila nad pasivnom većinom širom Balkana, služeći se lažnim patriotima i komunicirajući između sebe jako dobro.

***

Jedino podržavajući ideju otvorene demokratije i normalne komunikacije možemo ostvariti ono što bi devedeset i pet odsto ljudi sa ovih prostora željelo – a to je skandinavizacija Balkana!

***

Mislim da će se skandinavizacija čitavog Balkana desiti kada se uradi temeljna denacifikacija svih ovih prostora, počev od Hrvatske pa nadalje… Simultano se mora raditi na dekontaminizaciji svijesti. Pravi primjeri iz prošlosti mogu nam pomoći da razumijemo i nadvladamo probleme sadašnjosti.

***

Čestitke i puna podrška hrabrim prijateljima umjetnicima, i desetinama i desetinama hiljada građana – stanovnika koji u Beogradu i čitavoj Srbiji ukazuju svima na Balkanu da je možda moguće živjeti prirodno, a ne ovako kako je naučeno nakon hiljada i hiljada godina ratova, pljački, agresije, zločina… To kao putokaz je potrebno i u Bosni, a možda još potrebnije u Hrvatskoj.

***

Samo snažna volja probuđene većine može napraviti promjene. Ljudi moraju prestati biti pasivni, prestati uvjeravati sebe i druge da ništa nije moguće. Moguće je! Svako se pojedinačno treba izboriti za pozitivne dijelove prošlosti i snagom aktivne većine skloniti agresivnu manjinu u njihovu prirodnu, pripadajuću marginu! Onda će sve biti bolje.

***

Kada se ovo razumije na pravi način – onda je budućnost Srbije neki novi Willy Brandt… Da bi se gospođe Macbeth sa svojim muževima i cjelokupnim aparatom sile i medija ostavila u muzeje daleke prošlosti, da bi velika većina ljudi, stanovnika bila oslobođena krivice za nešto što nisu razumjevali, znali ili željeli.

***

Imam nelagodu da o tome govorim također, jer se mnogi osjete prozvanim, iako ja ljude ne prozivam, ponavljam – kriv je pogrešan sistem… Krivi su pojedinci koji su ga koncipirali. Narod je imao tu nesreću da ga predvode ljudi koji su u glavi imali pogrešne, nakaradne ideje i sulude ciljeve.

***

Imam nelagodu da govorim o tom vremenu, da pišem o tom vremenu ili da nešto radim u mom poslu u vezi s tim vremenom, jer je sve to živjelo u meni preintenzivno sve vrijeme agresije na BiH.

***

Klica ovog prirodnog, pozitivnog je stalno prisutna. Znam da to u Srbiji, pored svih masa ljudi na ulicama, snažno živi jer se sjećam mnogih koji dijele iste osjećaje. Sjećam se profesora Životića, Stojana, Radeta, Borke, Lazara, Maka, Milene, Dragana i mnogih drugih. Njih se volim sjetiti sa poštovanjem i nježnošću.

O sagovorniku

  • Ademir Kenović, reditelj i producent, rođen je u Sarajevu 1950. Studirao je engleski jezik i književnost na Univerzitetu u Sarajevu, a film i umjetnost na Dennison University u Ohaju. Režirao je dugometražne igrane filmove: Ovo malo duše, 1986, Kuduz, 1989, Čovjek, Bog, Monstrum – MGM Sarajevo (korežija sa P. Žalica, M. Idrizović, I. Arnautalić), 1994, Savršeni krug, 1997, Tajni prolaz, 2002. Tokom rata u BiH i opsade Sarajeva snimio je više od pedeset dokumentarnih filmova, kao i seriju dokumentarnih zapisa „Ulica pod opsadom“. Bio je producent više od deset igranih filmova.

 

(Danas/MiruhBosne)
Previous Bosna i Hercegovina prošle godine izvezla robu u vrijednosti većoj od 12 milijardi
Next Rijeka Fojnica, dragulj koji zaslužuje bolju pažnju

You might also like

KULTURA I UMJETNOST

13. Festival izvorne muzike: ‘Amerikanci se ponose kantri muzikom, Kalesija se treba ponositi izvornom’

  Izvorna muzika sjeveroistočne Bosne zauzima značajno mjesto u muzičkoj tradiciji u cijeloj Bosni i Hercegovini. Tu se prije svega misli na regiju Srebrenice na sjeveroistoku, Derventu i Posavinu na

INTERVJU

Haris Silajdžić: Američka inicijativa dolazi u presudnom momentu za Bosnu i Hercegovinu

  Bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nekadašnji šef diplomatije i predsjednik Vlade RBiH dr. Haris Silajdžić u razgovoru za Radiosarajevo.ba je komentarisao najavu povećanog angažmana Sjedinjenih Američkih Država (SAD)

KULTURA I UMJETNOST

Pedeset visočkih osnovaca učestvovalo u edukativno-kreativnoj radionici “Bosančica”

Zavičajni muzej Visoko u subotu je bio domaćin velikom broju učenika koji su učestvovali u obilježavanju Međunarodnog dana i Evropske noći muzeja organizovanoj u saradnji s Muzejem grada Zenice. U