Indira Habibović: “Bosna je sevdahom opjevana”

Indira Habibović: “Bosna je sevdahom opjevana”

 

Koliko li nas je puta sa jednog neba jedno sunce ogrijalo, jedan snijeg zameo, jesenje kiše umile? Ali, jedna je Bosna i Hercegovina koja nas je osnažila i dala nadu za bolje sutra. Uprkos prošlosti, za koju znam, po priči mojih djedova i nena, neće se ponoviti. U Bosni nikome ne cvjetaju ruže, svi nose neki neizbrisivi trag prošlosti na svojoj duši. Sve izgleda tako lijepo, kao i ovaj papir koji se čini na prvi pogled, tako ravan, čist i gladak.

Tako izgledaju svi oni koji su osjetili jake udarce naše historije na svojoj koži.

-U Bosni i Hercegovini je možda teško živjeti, ali nije nemoguće. Novac nije presudan, nije sve u životu. Novac nam može pružiti mnoga zadovoljstva, ali ne svu sreću. Zapitam se, često, vide li ovi ljudi oko mene svu ljepotu naše domovine koju ja vidim? Zar igdje u bijelom svijetu ima rahatluka kao u našoj domovini? Vide li ljudi ljepotu Drine, Bosne, Neretve i Save? Vide li Stari most, gnijezdo Mostara, Baščarčiju, srce Sarajeva. Nema nigdje kao u Bosni islama, tradicije, sabura.

Kako je lijepo napiti se bistre hladne vode, prošetati prelijepim gradovima, napraviti prelijepo izletište. Divan je osjećaj čuti zvuk ezana, dočekati praznike, čuti ptica pjev. Pa zamisli, vrući ljetnji dan kada zijevamo, tražimo komad hlada dok hodamo po čaršiji. Sjeti se ljepote kada se iza akšama komšije okupe u jednoj avliji, piju kahvu, udišu mirise hadžibega, lipe, kadifice i jorgovana. I onda, dogovaraju se za zajedničko roštiljanje uz harmoniku, veselje, iako svi teško prehranjuju porodicu. Prijatelju, to je ta ljepota za koju vrijedi živjeti i ostati u Bosni, našoj domovini.

Doći će bolji vakat, treba strpljivo čekati, a do tada se bori i ne šuti. Istina, nešto nam se ne da sa ovim većim fudbalskim takmičenjima, valjda tu vlada neka veća sila. Ali, ne bih nikome dala onaj osjećaj kada naši Zmajevi veselo trče po travi Bilinog polja, kada naš selektor zaplače. Tada svi želimo isto, svaki Bosanac i Hercegovac diše kao jedno biće. Jer bolan, niko nema zagrijane dlanove kao naši navijači, niko nema ljepše pjesme od nas, niko moj prijatelju.

Za sreću je potrebno tako malo. Pa ne znam zašto onda mladi odustaju, lutaju, sreću traže negdje drugo? Naći će posao, novac i materijalne vrijednosti, ali nikada neće naći ovu sreću, mir i rahatluk. I, ako odu, ubit će ih pomisao na Bosnu. Razarat će ih iznutra, jer lahko je otići, ali šta onda? Osjećat će se strancima. Bosna je svoju slobodu uvijek plaćala krvlju, djeca su tuđe greške uvijek plaćala svojim životima. Sve što mi treba mogu naći ovdje gdje jesam. Od historije, stećaka i kula, pa do najsavremenijih stvari. Bosna nudi toliko toga za vidjeti i pamtiti. Toliko turista je posjetilo Sarajevo, Tuzlu, Mostar, Travnik, Nacionalni park Sutjesku, prelijepi vodopad Skakavac i još mnogo toga.

Sreća i nafaka su tu, samo ih treba uzeti. Zašto da idem iz Bosne? Zašto?! Moj otac kao i ostali vojnici borili su se za ovu državu i spremni su se boriti kada god bude potrebno. Jedne prilike mi je otac ispričao kako je sa svojih sedamnaest godina krenuo u vojsku želeći braniti državu, iako su ga roditelji sprečavali. Umjesto druženja sa vršnjacima, izlazaka i svega onoga što tinejdžeri obično rade, on se družio sa municijom i oružjem. Umjesto da je kod kuće sa porodicom, bio je na planinama, u šumama i bez obzira da li je temperatura u minusu ili plusu. Noseći ranjene kroz vodu i blato, svi oni jauci, zvukovi i vrisci od kojih se duša kida i jeza me hvata dok to slušam. Strah, drhtanje, neprospavane noći- sve su to posljedice rata.

Suze same krenu kada čujem da su njegovi roditelji mislili par puta da je mrtav, ne znajući gdje je i kako je. Njegove riječi su se jedva otimale jedva je disao, prisjećajući se i drhtavim glasom sa suzama u očima priča meni. Mnogo puta mi je rekao da su svi ljudi pred Bogom jednaki. Teško je pričati o takvim stvarima. Ponekad i glas gubimo. Mislim da je i to jedan od razloga zašto bih trebala ostati u Bosni i čuvati ono što nam pruža.

– Kada se iz ničega nešto stvori, za to treba i da se bori. Također, ne smijemo zaboraviti da su i naši preci nam ostavili u amanet ovu zemlju. I ovdje se snovi ostvaruju ako se to dovoljno jako želi. Na temu o našoj domovini, ne smijemo staviti tačku jer se o njoj može pisati danima, sedmicama, mjesecima i godinama. Njene ljepote se ne mogu tako lahko prebrojati, ko zna šta se to još lijepo krije u našoj domovini.

 

(Indira Habibović)

Previous Saradnja Energoinvestovog 'Blum Laba' i Grada Sarajevo u području pametnih tehnologija
Next Tuzla: Poziv vlastima Srbije da poštuju pravosnažnu sudsku odluku i izruče ratnog zločinca Đukića

You might also like

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Obilježavanje 484. godišnjice rada Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu

U petak,  15.1.2021. godine, sa početkom u 13:00 sati, u Velikoj sali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, će biti obilježena 484. godišnjica rada ove kulturne institucije. Predavanje na temu „Zaštita

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Onaj ko je našao sebe u Bosni – ne može bez Bosne

Bosno moja Iako te malo znam, puno te osjećam Kada god sam odlazio od tebe, ja sam ostajao… Željan odgovora na pitanje Zašto su svi željeli da te ukradu, i

RIJEČ

Hemon: U Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi podivljala islamofobija ušla u mejnstrim

JEDAN OD NAJZNAČAJNIJIH MISLILACA I KNJIŽEVNIKA NAŠEG DOBA GOVORI O NEGIRANJU GENOCIDA, DRUŠTVENOJ AROGANCIJI ZAPADA I CJELOŽIVOTNOJ RASELJENOSTI. Aleksandar Hemon je bio u Čikagu kada je počeo rat u Bosni