Mladi Tešnjak pokrenuo neobičan i uspješan posao: ‘Ne vjerujem u onu da se u Bosni ne može uspjeti’

Koliko znate 23-godišnjaka koji imaju vlastitu firmu? A koliko od njih ima firmu u vrijednosti više od 50 000 KM? A koliko od njih izvozi u Aziju? Mi znamo jednoga.

Ensar Perčo je 23-godišnji student ekonomije iz Tešnja i vlasnik firme Axis d.o.o. Pitate se kako? Primijetio je ono što većina nas nije i pokrenuo posao koji se bavi otkupom, preradom i izvozom pilećih nožica. Koliko je to zapravo unosan posao, govori i podatak da Axis preradi gotovo 54 tone pilećih nožica mjesečno, a ne namjerava se zaustaviti samo na tome. Naprotiv, iako je krenuo nešto drugačijom putanjom i razvio posao na azijskom tržištu, sada se želi proširiti i na našu regiju. Vođen glavnim ciljem koji nije maksimizacija dobiti, nego ulaganje u zajednicu, u društvo u cjelini, na tržištu konkurira kao i svaki drugi gospodarstvenik, ali s nešto drugačijom misijom.

Kako je voditi posao na dva kontineta dok se vršnjaci zabavljaju, razmišljati o dobavljačima dok ekipa razmišlja o druženju, pročitajte u nastavku.

Pitanje koje ti svi postavljaju – odakle ideja o pilećim nogicama?

Krenuo sam na studij Ekonomije u Sarajevu i vidio sam oglas o poduzetničkom sajmu. Budući da smo mi na fakultetu već učili o poduzetništvu, taj sajam mi je zvučao zanimljivo. Dok sam obilazio štandove, za oko mi je zapela kompanija iz Londona, pa sam im prišao. Na kraju sam proveo dva sata razgovarajući s njihovim predstavnikom koji mi je dao kontakte svojih nadređenih ih Australije. Javio sam se njima i tako se klupo počelo kotrljati. Njima je trebao konzultant na našem području, a meni posao. Nekoliko mjeseci sam proveo slušajući druge konzultante u radu sa strankama preko Skypea. I onda su mi pružili priliku da ja sam to radim. Tako sam postao konzultant. Nakon krize u Aziji, nastala je velika potražnja za pilećim nogicama. Moji, sada partneri, iz Australije su odlučili iskoristiti tu priliku, a ja sam vidio prostor za taj posao i na našem području. I onda dolazi Mozaik.

Kako je počela suradnja s Mozaikom?

Bio sam član Omladinske banke Tešanj i tu sam čuo o Mozaiku. Naravno, kao i svaki drugi milenijalac, proguglao sam ih, tko su, što su i došao do LONCA. I prvo što sam vidio jest da ljudi postavljaju pitanja poput “Koje ideje zahtijevaju najmanje financiranja? Što može uspjeti kod nas? Ovo ima u Njemačkoj, ima li kod nas?…” I ja sam odlučio postaviti pitanje. Onako random. Pitat ću, uključiti notifikacije i vidjeti što će se dogoditi. Bez nekih velikih očekivanja. I napisao sam “Bi li mi itko ovdje htio financirati biznis ideju u vrijednosti skoro 100.000 KM?” Na pitanje mi je odgovorio prvo Zoran Puljić, direktor Fondacije Mozaik, a onda i Vladimir Marić, tadašnji direktor Inkubatora. Uopće ne znam zašto su se oni zainteresirali za to. Samo su mi rekli da dogovorimo sastanak. I kroz nekoliko dana sam se našao sa Zoranom u Mozaiku. Ja sam mu objasnio tko sam, što želim, objasnio mu svoju ideju i zašto želim to pokrenuti i on mi je samo rekao: “Mi ćemo ti osigurati novčanu i mentorsku pomoć, ali i ti tu trebaš raditi. Ti to vodiš, to je tvoj posao.”

Je li te bilo strah ući u poslovni svijet odraslih sa samo 22 godine?

Straha ima. Strah je normalna stvar. Ipak ćeš nositi nekoliko obitelji na svojim leđima. Srećom, imam mentore iz Mozaika koji rade sa mnom na svim procesima. Ali opet, strah postoji jer radiš s ljudima. A s ljudima nikad nisi siguran. Drugačije je kad si samo zaposlenik. Ne zamaraš se pozadinom posla. Dok kao vlasnik, odgovoran si za sve. No, mene vodi želja da budem iznad prosjeka. Ne samo novčano, nego jednostavno da ostvarim nešto. Da ostvarim nevidljivi utjecaj. Ne da budem na položaju, nego da doprinosim društvu, da ga promijenim, da ga učinim boljim. Želim biti kineski nacionalni heroj…po pitanju pilećih nogica, naravno. Ime firme Axis, na engleskom znači osovina i karika lanca. Cilj je biti onaj koji će voditi to sve, koji će te karike spojiti i od njih nešto napraviti.

Kako ljudi reagiraju na tvoje godine?

Prije nekoliko mjesec sam bio na sastancima s dobavljačima. Nisu oni mene ismijavali, ali jednostavno su me drugačije gledali. I malo te to, bez obzira koliko siguran u sebe bio, poljulja. Zamisliš se da možda imaju pravo i da si se zaletio u sve to, da to nije za tebe. I onda se dogodio članak na Klixu kada sam osvojio 10 000 eura na EFSE turniru u podzetništvu. Tešanj je mala sredina. Svi mediji su prenijeli taj članak i preko noći se sve promijenilo. A ja sam sve shvatio tek kad sam vidio notifikacije na Facebooku. A tek poruke koje sam primio tada! Poruke su bile od “Zdravo, ja jedva preživljavam, možete li mi pomoći?” do “Ja imam biznis ideju, bi li me saslušao?” Meni je sve to bio šok. Iskreno, ja to ne volim, toliku pozornost.

Je li ti bilo sve to opterećavajuće na početku? Hrpa informacija koje ne razumiješ?

Pa i nije jer sam već tad dvije godine radio kao konzultant. Meni je bilo previše informacija o proizvodnji. Sad mi je to šala, ali nije bilo jednostavno na početku. Imao sam samo jednu opciju -sjedni i uči zakone i pokušaj povezatis tvari u svojoj glavi. Sad već znam gdje su mi problemi, gdje su mi kritične točke, ali znam i oko čega se ne moram brinuti. Jer kad ne znaš, onda ti to u svojoj glavi još više uvećaš. Puno puta mi se dogodi da glasovi u glavi progovore, sumnje krenu. Ali prespavaš to, jednu noć, dvije i odlučiš pokušati ponovno. Kažu da su u biznisu samo dvije stvari konstante: problemi i troškovi. I što se prije pomiriš s tim, bolje za tebe.

Kako stižeš sve?

Kako stižem? Moram. Danas, sutra, ako firma ne uspije, ja sam kriv. Kad nešto želiš ostvariti, ali ozbiljno želiš, nije više toliko do novaca, jest jednim dijelom, ali ne toliko. To te ne održava dugoročno. Da želim samo novčanu sigurnost, sad bih ležao doma. Posao ide dobro i meni dosta. Ali meni se sviđa pravac kojim sada idem. Puno poznanastava, kontakata, ljudi koji te poštuju. Puno mogućnosti da unesem pozitivne promjene. Ne vjerujem u onu da se u Bosni ne može uspjeti, da ovdje sve propada. Ako želiš, imaš gdje i što raditi. Možda jest sad popularno pokrenuti posao, ali ni to ne treba forsirati. Ljudi dolaze bez ideja i ljute se što ne dobiju novac. Guglaj! Razmišljaj!
Gledaj mene, pa ja sam pokrenuo biznis s pilećim nogicama. Ljudi se čude, ali to je tako očigledno – koka mora hodati.

Što bi poručio mladima?

Želim da ohrabrim i ostale mlade poduzetnike koji su, kao i ja, naišli na velik broj odbijenica, neuspjeha pa možda čak i podsmijavanja. Iskoristite LONAC i skrenite pažnju na sebe, na svoj projekt, na svoju viziju budućnosti. Nemojte misliti da nikog nije briga, da vas ljudi saslušaju i već sljedeći dan zaborave o čemu ste pričali. Jednostavno, okružite se ljudima koji su kao i vi, i lakše ćete doći do uspjeha.
Pored toga, iščitavajte što više literature koja se tiče sfere poduzetništva koje vas interesuje. Od članaka na LONCU, do mnoštva drugih internet stranica koje nude tips and tricks o tome kako uspjeti i kako ostvariti ono što želite. Jer znanja nikad dosta.