Napomena svakome prijatelju zemlje, naroda i napretka našega

(Kalendar Bošnjak 1.1.1886.)

Ko je pročitao ove kratke „pripovijesti z naroda” i „različite bilješke iz zemlje” mogao je lasno reći: „ta ovakvih priča i bilježaka može pribrati „Bošnjak” ako hoće na stotine; puna je Bosna i Hercegovina takvijet podataka — no čemu to?”

O prvome zbora nema. Mi smo lani počeli da donosimo u „Bošnjaku” takve podatke i eto sino nastavili i ove godine. Sveštenici i učitelji narodni kupili su ih kao što kupe pčele med po cvijetovima, a mi smo ih upotrebili, kako smo najbolje znali i ako znadijasmo, da za prvi mah ne ćemo u tijem podatcima iz naroda i zemlje iznijeti na vidik biserna zrna, ono imadosmo na umu jednu korisnu stvar: da tijem podstrtknemo svakoga umnijeg sina i prijatelja zemlje, naroda i napretka našeg, neki svak sam sobom prione tome poslu, kidgod i gdjegod mu se dadne prilika i dokolica za to.

Kao što je pčelin rad lijep a plod korisan — tako je lijep i korisan i ovaj posao. Stotine godna proživjeo je naš narod u Bosni i Hercegovini samotno, odvojen od meteža velikog svijeta, no svojim samoniklim životom. Njemu je pjesma bila nada i utjeha srcu, a pričanje duši poslastica; njemu je kućno ognjište, crkva i bogomolja, sabor i zbor oko nje, postojbina i otadžbina bila kolijevka i stožer užem i sir em životu; on je u tome okviru trajao dane čas vedre čas tamne, iščekivajući sunce opšte slobode, sunce slatke i drage prosvjete svoje, koju nigda poznavao nije.

Odraslu čovjeku je drago da se sjeti djetinjstva svojega, jer mu to bijahu najslagji dani u životu; no jednome narodu treba da je isto draga uspomena na — prošlost, jer mu je ona učiteljica budućnosti njegove. Mi nijesmo — Amerika, nova zemlja, nov svijet, nov život. Nas podsjeća svaki potočić, svaki stjećak, svaka dubrava i dolina, svaka ravan i planina, svaka njiva i livada, svako seoce i kasaba, svaka stara kula i karaula, svaka zidina i starina na — prošlost našu, na odvojen no vjerno očuvan samorani život naš u tišini i galami historijskoj, u kojoj smo vijekovima godina živili i — održali se.

No prošlost ovu valja ne samo da liubimo i štujemo, nego i da — proučavamo. Proučavanju naše prošlosti namijenismo mi i gornji posao: pobiranje raznijeh podataka iz prošloga života zemlje i naroda našega. To nije niti hoće da bude posao da rekneš stroge naučne vrijednosti; već posao naše rogjene — pouke, poznavanja sebe samoga. Tijem je dosta rečeno!

Dakle — tražimo, bilježimo, proučavajmo sve, što nas opominje na pojedine znatne i zanimive dogagjaje i ljude u prošlosti narodnoj, što nam kazuje postanak imenu ovoga sela, potoka, polja, brijega itd., što nam kazuje stare običaje naše i opisuje život naš n svakom vidu i struci. U tom pogledu su naročito dragocjene priče naših starih živih ljudi. Vrelo je u opšte neiscrpimo; valja punim interesom i bistrim okom zahvatati iz njega.

Uredništvo „Bošnjaka” primaće zahvalno i dalje ovake podatke, a po mogućstvu nagradice novčano svaki vrijedan trud u tome. Svaki razuman i pismen čovjek neka se prilikom i dokolicom prihvata toga posla a blagoslovene su mnoge ručice. Ovaj posao zadržaće vazda vrijednost svoju kao prosvjetno gradivo, materijal za dalje obragjivanje.

Svagdje, u svjema prosvjetnim narodima radilo se i radi i sad još tako, i taj posao ostaje vazda dragocjen: jer docnije nalaziće se i u nas ljudi, koji će od ovih sitnih zrna namijesiti — pogaču, od kamička do kamička sagraditi — palaču, potpunu sliku o nama kao narodu u cjelini, o tome: kakvi smo bili, kakvi smo sada i koliko vrijedimo na vagi — prosvjete i napretka. Bez sumnje da nama samijema treba da je najviše stalo do toga.

Ovoliko za ovaj mah kao napomenu svakom prijatelju zemlje, naroda i napretka našega.

(Infobiro/MiruhBosne)