Jedan dolazak u Sarajevo je mnogo toga promijenio u Zoraninom životu

Jedan dolazak u Sarajevo je mnogo toga promijenio u Zoraninom životu

Pratila je FB stranicu profesora Edhema Čustovića na kojoj je izašao poziv za mlade ljude širom Bosne i Hercegovine koji će dobiti priliku da dođu u Sarajevo na jedan međunarodni kongres. Uslov je bio da se u komentaru napiše „Zašto baš ja trebam biti tamo“. Umorna od podjela u torove po svim (ne)mogućim osnovima, Zorana Tovilović,
studentica četvrte godine Medicinskog fakulteta u Banjaluci, ostavila je komentar da želi da dođe „u tamo neko Sarajevo koje je „drugačije“ i „nije moje“. 

I otišla je. 


Mislim da me je upravo to „probudilo“. Nova, nepoznata sredina koja od tebe nema očekivanja, novi ljudi za koje volim reći da su natprosječni samo zato što se zaista trude da nešto mijenjaju, poboljšaju ne samo u svojim zajednicama, već u cijeloj državi.  Mene je probudila spoznaja da ipak ima nade. Zatekla sam sebe na tom kongresu kako stojim među svojim vršnjacima, studentima sa raznih fakulteta iz cijele države koji rade neke nevjerovatne stvari od pametnih torbica, govornih automata preko robotske ruke do konstruisanog 3D printera i naočara za virtuelnu realnost koje se koriste u terapiji fobija…

Bila sam prosto zadivljena. I iskreno, bilo me je sramota iz dva razloga. Prvi je bio taj što nisam dio tih promjena koje se dešavaju u mojoj vlastitoj državi i tad sam to donekle mogla shvatiti. Drugi sebi nisam mogla oprostiti, samo sam u glavi vrtila pitanje „Kako je moguće da ne znaš ništa o ovome“? Upravo taj osjećaj srama i osjećaj isključenosti iz nečega velikog i značajnog što ti se dešava ispred nosa je bio okidač da kažem sebi: „Možda ti se ne sviđa ovaj sistem i svijet u kojem živiš, ali možeš i moraš mu ponuditi mnogo više nego što to trenutno radiš kako bi svima bilo bolje.“ Tako je zapravo počelo, što sam se više trudila, više mi se vrata otvaralo, ja sam se osjećala srećnijom i vrijednijom“.

Uskoro bih trebala steći zvanje diplomiranog medicinara zdravstvene njege. Definitivno ne razmišljam o odlasku u Njemačku. Zdravstveni sistem još uvijek nije u potpunosti regulisao pitanje visoko obrazovanih medicinskih sestara, ali se reformiše postepeno i krećemo se napred. Sve više jača uloga sestrinstva, tako da se planiram u tom profesionalnom polju dodatno usavršavati.

Želim da budem spremna kad te reforme zažive. Paralelno sa tim, nastaviću da se bavim omladinskim radom, trudiću se da mijenjam svijest pojedinaca, jer samo zdravi pojedinci mogu graditi zdravije društvo. I nadam se da nikada neću prestati da učim“ – rekla je Zorana između ostalog u razgovoru za Buku.

Previous Ruše zidove predrasuda: Časna sestra Blanka i muallima Šejla mnogima su spas
Next Međunarodni aerodrom Sarajevo obilježava 50 godina s trendom rasta prometa

You might also like

ŽIVOT

Kamenica kod Teslića – danas više stanovnika negoli prije rata

Više od dva desetljeća nakon rata u Bosni i Hercegovini, mnoga su mjesta pusta. Kuće su nerijetko obnovljene, ali nedostaje onog najvažnijeg, ljudi. Međutim, to nije slučaj sa selom Kamenica

ŽIVOT

Doboj: Nova ulaganja u povratnička mjesta

Federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Ramić boravio je u službenoj posjeti Gradu Doboju. Tom prilikom se sastao sa gradonačelnikom Doboja Borisom Jerinićem, predsjednikom Skupštine Sevlidom Hurtićem i odbornicima

TURIZAM

Kathi i Nermin – život od Cape Towna, Praga, Hamburga i Minhena, do pronalaska svog doma u Sarajevu

Kathi (Kathrin) i Nermin Numić upoznali su se u Južnoafričkoj Republici. Cape Town je tada bio zajednička adresa ovog Bosanca i Njemice, a nakon toga su živjeli u Pragu, Hamburgu,