Bosanskohercegovački vizionar

Prije 25 godina – 12. aprila 1994. godine – umro je Branko Mikulić: tim povodom donosimo dijelove iz teksta Art Rabicove knjige “Branko Mikulić”

Branka Mikulića, apsolutno prvu personu bosanskohercegovačke političke scene u periodu između okončanja Drugog svjetskog rata i agresije srbo-crnogorskih falangi na Bosnu i Hercegovinu, upoznao sam u periodu njegove, kazao bih zenitne prisutnosti u političkom životu Jugoslavije i BiH. To su bile godine intenzivnog razvoja svakovrsnog prosperiteta i potpune ekspanzije bh. privrede, znanosti, sporta, kulture.

Nema niti jedne oblasti života na bh. prostoru koja nije bila bar djelimice u fokusu njegovog promatranja i aktivnog uključivanja u rješavanja kompleksnih pitanja. Ovaj svestrano angažirani političar plijenio je ozbiljnošću učitavanja u svaki problem. Bio je političar širokih vidika i rijetke senzibilnosti za najširi krug tema, o kojima je s narodom, a ne samo sa odabranim krugom suradnika, otvarao ozbiljne rasprave, za koje se temeljito i dugo pripremao, ne prepuštajući nikada ni jednu stvar goloj improvizaciji. Zato sam siguran da poslije njegove ere, sve do pojave Harisa Silajdžića, Bosna i Hercegovina nije imala ozbiljnog političara, koji bi bar u regionalnim razmjerama mogao imati ozbiljan uticaj.

Ostao je upamćen kao političar koji je možda ponajviše uticao na zaokruživanje bh. samobitnosti i republičke državnosti, koji je poziciju BiH do te mjere učvrstio unutar jugoslavenske federalnosti, da je to nekima već, za njegovoga života, bolo oči…

Borba za BiH i njen politički individualitet unutar federalne zajednice jugoslavenskih republika bila je njegov temeljni kredo. Ipak, u ovom razmatranju referirati ću se ponajviše na njegov jasno artikuliran državnički stav u vezi sa oblastima obrazovanja, kulture, sporta i infrastrukturnih projekata. Bio sam čelni čovjek tadašnje iznimno aktivne Zajednice profesionalnih pozorišta BiH kada smo se upoznali za vrijeme Susreta pozorišta lutaka BiH u Bugojnu. Mirsad Abazović, tadašnji partijski šef Mikulićeva rodnoga grada i književnik Čedo Kisić omogućili su mi izravan kontakt sa drugom Brankom, kako smo ga svi tada oslovljavali. Jedan od onih koji su mi otvarali sve putove do njega bio je i mostarski slikar, šeret i humorista Mustafa Ico Voljevica, kao i povjesničar umjetnosti i likovni kritičar prof. dr. Muhamed Karamehmedović, te književnik, akademik Derviš Sušić.

Želim istaći da je Mikulić vrlo tačno dijagnosticirao dvije komponente koje će omogućiti Bosni i Hercegovini brži razvoj i ravnopravniji položaj u federalnoj jugoslavenskoj zajednici, a to su obrazovanje i kultura.

Nema zasigurno od tih vremena do današnjih dana značajnijeg projekta od Hiljadu škola u Bosni i Hercegovini. Za razliku od današnjih bh. vlastodržaca, koji neprosvijećen narod žele držati u mraku i izrabljivati ih do krajnjih granica, on je obrazovanje kao svojevrstan razvojni faktor stavio u prvi plan. Ta akcija oko gradnje škola nije bila vezana tek i samo za izgradnju školskih objekata, već je uz njihovo opremanje obuhvatila i popratne prostore i opremu za kulturne i sportske sadržaje.

Kao danas se sjećam oduševljenja prosvjetnih djelatnika i njihovog iznimno aktivnog uključivanja u sve faze ove akcije. Nikada poslije ponovljena, ovakva je aktivnost osigurala u pojedinim krajevima BiH školske objekte, koji ni do danas nisu obnovljeni.

Kada je u pitanju visokoškolska oblast, bio je pokretačem i protagonistom razvoja ne samo Sarajevskog univerziteta već i otvaranja i razvoja visokoškolskih institucija u Tuzli, Zenici, Mostaru, Banjaluci.

Živa su mi sjećanja na svjedočenja Muhameda Karamehmedovića koliko je ovaj mudri političar polagao na razvoj i poziciju likovne umjetnosti. Koliko je samo autoritetom osobne funkcije učinio da se otvori i počne sa radom Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu. Njegova veza sa slikarima, koja je često bila protkana i privatnim prijateljevanjima, rezultirati će i akcijom portretiranja Josipa Broza Tita od strane skupine najistaknutijih bh. likovnih stvaralaca, za vrijeme jednog od Brozovih boravaka u bugojanskoj vili.

Izgradnja suvremenih teatarskih objekata poput zgrade tadašnjeg zeničkog Narodnog pozorišta, danas Bosanskog narodnog pozorišta i Pozorišta mladih u Sarajevu značila je krupan korak u razvoju scenske umjetnosti kod nas. Do danas, nažalost, nije izgrađen ni jedan novi kazališni prostor. Posebno je i za današnje prilike impresivan objekat zeničkog teatra, uglednih projektanata Fincija i Ugljena, sa skulpturom i zastorom svjetski priznate umjetnice Jagode Buić. Taj velebni teatarski prostor bio je koncipiran po logici ne samo kazališta nego proširenog medijskog prostora scenskih, muzičkih i likovnih djelatnosti.

Mikulićev senz za graditeljske pothvate u kulturi porodio je i kulturno-sportski centar u Bugojnu sa iznimno zanimljivim i funkcionalnim unutarnjim sadržajima (dvorane i njihova kompletna oprema) i sa parternim vanjskim plohama do danas neprevaziđenim u svojoj funkcionalnosti, ljepoti i ukupnom estetskom dojmu. Taj bugojanski kulturno-sportski centar, o kojem je brinuo sve do svoga zemnoga kraja, bio je pokretačem i regionalno validnih manifestacija likovnih i filmskih sadržaja, a zadržao je do današnjih dana istančan refleks prema umjetnosti lutkarstva.

Iznimno je pratio, a i inzistirao i na ulaganjima u razvoj bh. književnog stvaralaštva. U njegovo doba stasavaju u BiH dvije, u jugoslavenskim razmjerama, prestižne izdavačke kuće: Svjetlost i Veselin Masleša.

Posebno treba istaći njegovu brigu za razvoj Akademije nauka i umjetnosti BiH. Poslije njega ne postoji u bh. sredini politički djelatnik koji je toliko strasno skrbio za ovu najveću i najznačajniju instituciju znanstvenog i kulturnog karaktera.

Nije Mikulić svojim djelom i autoritetom omogućavao kulturni procvat BiH samo kroz temeljne kulturne institucije i manifestacije već i kroz ulaganja u razvoj medijske bh. infrastrukture gdje bilježim strelovit uspon Radio-televizije Sarajevo, a posebno novinsko-izdavačkog koncerna i tadašnjeg novinskog giganta Oslobođenja. To je doba kada zahvaljujući njegovom uticaju Oslobođenja izdaje sabrana djela Miroslava Krleže, posljednje takvo izdanje u povijesti književnosti jugoslavenskih prostora. Nemjerljiv doprinos kulturi BiH dao je radeći na projektu koji bi mogao ponijeti epitet njegovog životnog dostignuća, Četrnaestih zimskih olimpijskih igara.

Doprinos Branka Mikulića kulturi i umjetnosti Bosne i Hercegovine neusporediv je sa onim što je bilo koja politička persona učinila u ovim oblastima! Zato ga smatram neprevaziđenim bosanskohercegovačkim vizionarom!

PIŠE: GRADIMIR GOJER

Izvor: Oslobođenje