Čak 96 posto bosanske dijaspore razmišlja o povratku u domovinu

Na osnovu 812 odgovora na pitanje kada su napustili Bosnu i Hercegovinu, mogu se identificirati tri vala migracije: 1) predratna migracija (1970. – 1990.); 2) prisilna migracija vezana za rat (1990-ih) i “miješana” postratna migracija (2000-ih).

Najveći broj migranata koji čine današnju dijasporu došao je u drugom valu migracija.

Kao rezultat toga, postoji razlika u broju prosječnih godina od napuštanja Bosne i Hercegovine prema razlogu napuštanja. Izbjeglice su u prosjeku napustile Bosnu i Hercegovinu prije 24 godine, dok su oni koji su otišli zbog studija ili spajanja porodice napustili Bosnu i Hercegovinu prije 15 i 17 godina.

Razlozi napuštanja Bosne i Hercegovine

Od 844 osobe koje su odgovorile na pitanje o razlogu napuštanja BiH, 53% njih su odgovorili da su prisilno protjerani. Zatim slijedi 14,5% ispitanika koji su odgovorili da su otišli zbog posla, dok su ostali razlozi bili studiranje vani, pridruživanje supružniku, spajanje porodice i drugi lični razlozi. 

Boravišni status

Kada je u pitanju boravišni status, osobe koje su otišle kao izbjeglice najprije su dobile državljanstvo zemalja odrednica. Kada posmatramo druga sociodemografska obilježja, kao što su nivo obrazovanja i tip migranata, postoje razlike u tome koliko je različitim grupama trebalo vremena da dobiju stalnu boravišnu dozvolu u zemljama odredišta. Rezultati ukazuju da su migranti iz Bosne i Hercegovine sa visokim obrazovanjem brže dobili stalnu boravišnu dozvolu, u prosjeku u roku od 2,7 godina, za razliku od onih koji su imali srednjoškolsko obrazovanje, kojima je u prosjeku taj proces trajao 5 godina. Osim toga, oni koji su napustili Bosnu i Hercegovinu nakon rata brže su dobili stalnu boravišnu dozvolu, u prosjeku u roku od 1,9 godine, u odnosu na ostale, kojima je trebalo 5 godina. 

Vrijeme koje migranti provedu u Bosni i Hercegovini

Od 839 ispitanika, manje od 1% njih su rekli da većinu vremena provode u Bosni i Hercegovini, a u inostranstvo putuju samo u određeno doba godine. Više od 90% ispitanika je odgovorilo da žive vani, a u Bosnu i Hercegovinu se vraćaju u toku godine. Od onih koji se vraćaju u Bosnu i Hercegovinu, ali i dalje sa stalnim boravištem vani, 27% njih dolazi manje od jednom godišnje, dok 33% njih se vraća jednom godišnje. Gotovo 40% njih se vraća nekoliko puta godišnje.

To ukazuje na činjenicu da oni održavaju bliske veze sa domovinom, čak i kada učestalost dolazaka varira zbog različitih faktora, uključujući geografsku udaljenost od Bosne i Hercegovine i finansijska sredstva neophodna za putovanja. Rezultati ukazuju da postoji kontinuiran rad dijasporskih zajednica sa domovinom i lokalnim zajednicama u BiH. Bitno je spomenuti da samo 2% ispitanika ima dva mjesta boravka, odnosno žive pravi transnacionalni život, život između Bosne i Hercegovine i druge zemlje. To ukazuje na činjenicu da kratkoročni poslovi, kako ih predviđaju programi za privremene gostujuće radnike, nisu norma u Bosni i Hercegovini.

I na kraju 4% ispitanika su odgovorili da se nikada neće vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Kako se vidi iz kvalitativnih izvještaja po zemljama, određeni broj pripadnika dijaspore iz Bosne i Hercegovine, naročito oni koji žive u zemljama na drugim kontinentima, kao što su SAD i Australija, imaju ograničena sredstva i godišnji odmor da bi mogli redovno dolaziti u Bosnu i Hercegovinu sa svojim porodicama. Osim toga, iako je ograničen broj osoba, neki ne posjeduju nekretninu gdje bi mogli odsjesti za vrijeme boravka u Bosni i Hercegovini, dok drugi svjesno biraju da ne dolaze u Bosnu i Hercegovinu zbog trauma iz ratnih 1990-ih.

Razlozi zadnje posjete Bosni i Hercegovini

Rezultati upitnika ukazuju da dijaspora iz Bosne i Hercegovine održava bliske porodične veze, gdje 43% ispitanika navodi porodicu kao glavni razlog svoje zadnje posjete Bosni i Hercegovini. Kao drugi najčešći razlog 20% ispitanika je navelo posjetu za vrijeme godišnjih odmora, dok je 11% njih reklo da su putovali u Bosnu i Hercegovinu da bi prisustvovali određenom događaju, 9% da završe određene formalnosti, 4% da su putovali zbog posla i 3% zbog moguće investicije. Ovi rezultati pokazuju i da mnogi članovi dijaspore još uvijek ne uzimaju Bosnu i Hercegovinu u obzir kao mjesto mogućih ulaganja, već kao mjesto gdje posjećuju porodicu i provode godišnje odmore. “Dijasporski turizam” ukazuje na činjenicu da se mora uraditi dosta toga kako bi se promijenio način razmišljanja dijaspore o Bosni i Hercegovini kao zemlji za potencijalne investicije, a da se istovremeno ne naglašava da osobe koje provode vrijeme sa porodicom ili su na odmoru isključuju mogućnost investiranja ili poslovanja.

Nadalje, stvara mogućnost da se vrijeme koje dijaspora provede u zemlji promijeni. Konačno, kako vrijeme prolazi, sve će manje biti članova porodice koje dijaspora može posjetiti u Bosni i Hercegovini i veza između dijaspore i Bosne i Hercegovine će biti ostavljena drugoj generaciji Bosanaca i Hercegovaca koji su rođeni u zemljama prijema. Druga generacija dijaspore iz Bosne i Hercegovine biti će sve bitnija kada je u pitanju budućnost Bosne i Hercegovine, a ne samo razvoj.

Publikacija “Mapiranje dijaspore iz Bosne i Hercegovine” rezultat je istraživanja koje je proveo međunarodni i interdisciplinarni tim istraživača, uključujući dr. Hariza Halilovića, dr. Jasmina Hasića, dr. Dženetu Karabegović, dr. Ajlinu Karamehić-Muratović i dr. Nermina Oruča, u koordinaciji sa Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) Misijom u BiH i Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice (MLJPI) Bosne i Hercegovine, u okviru projekta “Uvrštavanje koncepta migracija i razvoja u relevantne politike, planove i aktivnosti u Bosni i Hercegovini (BiH): Dijaspora za razvoj (D4D)”. Projekat ima za cilj jačanje uloge dijaspore iz BiH u razvojnim procesima u BiH. U studiji su obuhvaćeni migranti iz BiH u Australiji, Austriji, Danskoj, Njemačkoj, Italiji, Holandiji, Sloveniji, Švedskoj, Švicarskoj i Sjedinjenim Američkim Državama.

(Moja BiH/MiruhBosne)