‘Milošević je Jugoslaviju želio pretvoriti u Srboslaviju’

‘Milošević je Jugoslaviju želio pretvoriti u Srboslaviju’

Milan Kučan za Al Jazeeru se prisjetio godina u kojima je bio jedan od glavnih aktera u disoluciji Jugoslavije.

Nastup bivšeg slovenskog predsjednika Milana Kučana nedvosmisleno govori da je riječ o čovjeku čije je bogato političko iskustvo proizvelo jednu očitu činjenicu. Naime, Kučan je čovjek blage i tolerantne naravi i osoba spremna odgovoriti na svako postavljeno pitanje, a iz njegovog ponašanja ne bi se moglo reći da je bio učesnik događaja koji su zauvijek promijenili izgled ovih prostora.

Svjestan da je jedan od posljednjih preživjelih učesnika turbulentnih godina raspada Jugoslavije, o događajima govori trezveno i racionalno, ne ustručavajući se potvrditi neke poluprovjerene sumnje, koje sablažnjuju javnost već nekoliko decenija. Za krvavu i tragičnu disoluciju Jugoslavije najviše krivi “srpsko rukovodstvo”, a najkobnijom historijskom činjenicom tog perioda smatra zlokobno udruživanje tvoraca Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti s bivšim srbijanskim čelnikom Slobodanom Miloševićem.

Neobične otvorenosti, Kučan je čovjek koji ne bježi od toga da prizna svoju ulogu u disoluciji Jugoslavije, objašnjavajući da se u političkoj karijeri uvijek vodio težnjom za uspostavljanjem demokratije. Kad racionalni zahtjevi za uvođenje demokratskih promjena u jugoslavenski politički život nisu prihvaćeni i kad su odbijeni svi prijedlozi za unutrašnje formalne promjene političkih odnosa, krenulo se u put bez povratka. Na njemu će Slovenija i druge republike bivše Jugoslavije izboriti nezavisnost, a tri od njih – Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina – bit će žrtve otvorene agresije.

  • Koliko je pad Berlinskog zida utjecao na zbivanja u Jugoslaviji, kao simbolički kraj socijalizma?

Svakako je utjecao, ali nije bio presudan jer se, zbog nekog pozitivnog utjecaja koji je naznačio kraj podjele Evrope i svijeta na dva suprotstavljena bloka, ideološki i politički zasnovana, nije u prvi plan stavljalo šta će se desiti sa Sovjetskim Savezom, da li će to uticati na raspad te velike zemlje ili neće i kakve će biti posljedice. Naravno, u tom kontekstu bilo je i strahovanje za Jugoslaviju i stalno smo slušali kako je priznavanje disolucije – Vi upotrebljavate pravi izraz – slab uzrok za Sovjetski Savez. Šta se desilo? Zbog mudrosti Gorbačova Sovjetski Savez raspao se mirno, dok se Jugoslavija, zbog nerazumijevanja određenog dijela političara, raspala na krvav i tragičan način. Izabrali smo najgoru moguću soluciju.

  • Je li posljednji kongres Saveza komunista Jugoslavije bio uvod u raspad SFRJ?

Vi ste tu u pravu. To je na neki način bila uvertira za posljednji čin života te naše tada zajedničke zemlje, ali treba uvažiti da je, imajući u vidu formalnu poziciju koju je Savez komunista Jugoslavije tada imao, bilo neophodno poći od njegove demokratizacije. Dakle, demokratizacija Saveza komunista bila je uslov za demokratizaciju društva, a budući da Savez komunista nije bio za takve promjene, ja sam tada kao predsjednik CK Saveza komunista Slovenije pisao pismo svim centralnim komitetima da je situacija ozbiljna i da trebamo sjesti i da vidimo šta možemo uraditi za spas zemlje, odnosno da se izbjegne najgora mogućnost solucije. Nisam dobio odgovor ni od jednog organa tada iz drugih republika, a kasnije je to uradila poslije referenduma u Sloveniji i Skupština Slovenije s Rezolucijom o mirnom razlazu, koju smo poslali svim skupštinama drugih republika. Odgovor smo dobili samo od Hrvatskog sabora. Nažalost, taj pokušaj da izbjegnemo najgore i idemo mirnim putem nije uspio.

  • Koji su najosnovniji razlozi zbog kojih je Slovenija tražila izdvajanje iz Jugoslavije?

Pa, vidite, treba uvažiti da je Jugoslavija ipak bila vještačka tvorevina koja je nastala u određenim historijskim uslovima. Prva Jugoslavija nastala je poslije Prvog svjetskog rata, druga Jugoslavija za vrijeme Drugog svjetskog rata avnojevskim odlukama i dok su ti uslovi trajali, naravno, ta je zemlja uspješno obavljala svoju funkciju u interesu svih naroda. Kada se taj princip ravnopravnosti, ako ostanemo na tom fundamentalnom principu, počeo rušiti zbog ambicija velikosrpske politike i kad Jugoslavija nije bila u stanju pratiti promjene u svijetu, onda je bilo potrebno razmišljati o alternativama. Mi smo u Sloveniji, slijedeći svoje nacionalne interese, osjećali sklonost i prema drugima. Bili smo dovoljno odgovorni da smo znali da ne možemo mi ostvariti svoj interes na račun drugih naroda nego smo tražili način da se dogovorimo o tome šta ćemo poslije i tada smo predložili kao jednu prelaznu formu stvaranje konfederacije.

Ne kao trajne forme koja će zamijeniti federaciju nego kao prelaznu formu unutar koje se možemo dogovoriti koji su zajednički interesi koje možemo ostvariti i u kojoj formi. Budući da ni to nije uspjelo, ostalo je samo jednostrano proglašenje. A znamo koje su posljedice bile. Mi smo tada tražili od međunarodne zajednice da intervenira u proces raspada zemlje kako bi se izbjegle tragične posljedice za koje smo znali da su moguće. Ali tada u svijetu nije bilo razumijevanja za to. Međunarodna zajednica, pogotovo vodeće snage, SAD, rekli su da je to unutrašnji problem Jugoslavije i htjeli su problem zatvoriti unutar naših granica, a to nije bilo realno. A kad su počeli intervenirati, već je bilo kasno. Počeo je rat u Sloveniji, pa se preselio u Hrvatsku i bio je usmjeren protiv Bosne i Hercegovine.

  • Koliko je već tada bilo jasno da srbijanski državni i partijski vrh namjerava raditi na razbijanju zemlje i stvaranju “Velike Srbije”?

Pa, mislim da njima ustvari u prvom planu nije bilo stvaranje “Velike Srbije” nego pretvaranje Jugoslavije u zemlju koja će prije svega služiti interesu srpskog naroda. Mi smo to imenovali “Srboslavija”; dakle, pretvaranje Jugoslavije u Srboslaviju. Teza je bila da je Jugoslavija zemlja koja omogućava srpskom narodu da živi unutar granica jedne države. To je bila politika “krv i zemlja”, a takva politika uvijek dovodi do sukoba i rata. To se, nažalost, i desilo.

  • Kao najistaknutiji slovenski i političar unutar Saveza komunista, imali ste kontakte sa Slobodanom Miloševićem i Borisavom Jovićem, koji su bili ključni ljudi srbijanskog političkog vrha. Kakav dojam imate o njima?

Najkraće rečeno, Slobodan Milošević bio je dovoljno bistar čovjek. Mi smo se znali još iz studentskih dana. On je došao na čelo beogradske organizacije Saveza komunista i, ustvari, bio je čovjek bez programa. Treba se sjetiti i onog zloglasnog Memoranduma SANU-a, koji je bio program “Velike Srbije”, ili, ako hoćete, pretvaranje Jugoslavije u Srboslaviju, i našli su se akademici koji nisu imali organizacijske sposobnosti za ostvarenje programa, a Milošević je bio čovjek bez programa. Pojednostavljeno rečeno, on je dobio program, a oni čovjeka koji je bio u stanju provesti te ideje. Jović je došao kasnije, kad je bio predsjednik i to je bilo vrijeme kada je već došla faza raspadanja Jugoslavije i osamostaljenja Slovenije.

On je tada tražio koncepciju otcjepljenja na način da bi Savezno vijeće Savezne skupštine donijelo zakon o otcjepljenju u kojem bi se postavili uslovi da se Slovenija može otcijepiti, i Hrvatska, ali zašto nismo to mogli prihvatiti? Iz dva razloga. Prvo, Jugoslavija nije bila zemlja u koju se bilo koga primalo jer je to bila zajednička volja; svojom voljom smo se udružili i svojom voljom je napuštamo. Drugi razlog je bio što se ne može prihvatiti da se takav zakon donese u Saveznom vijeću, gdje je bio princip “jedan čovjek – jedan glas” i srpski delegati bi imali većinu i mi bismo bili nadglasani. Mi smo tražili da se raziđemo sporazumno. Moje iskustvo sa tim ljudima bilo je moguće dok nisu bili za svoje iracionalne ciljeve i za emotivno razumijevanje ostvarivanja interesa srpskog naroda.

  • Je li se tada vjerovalo da će reakcije iz Srbije biti tako žestoke i da će Milošević u kratkom intervalu pokrenuti tri rata u kojima je spirala nasilja rasla – u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

Mi smo radili ipak na pretpostavci da će doći do racionalnog dogovora i mirnog rješenja, ali smo računali da to možda neće biti prihvaćeno i da će doći do nasilja i na to smo se i pripremili. Zbog toga je agresija JNA kod nas trajala samo deset dana iako mislim da tada armijski vrh nije bio jednoglasan u vezi s time šta treba raditi sa Slovenijom. U dogledno vrijeme armijski vrh nije bio potpuno u funkciji srpske politike i do toga je došlo tek kasnije. Mislim, kada se povlačila Armija iz Slovenije – to treba nekako uvijek imati u pamćenju – ona se nije povlačila u Srbiju; samo jedna jedinica se povukla do Niša, sve su se ostale jedinice povukle u Bosnu i Hercegovinu, na granicu tzv. srpskog interesa ili srpskog teritorija. To je bio loš znak i za Hrvate i za Bosance. Koliko su oni tada razumjeli šta to znači – to je drugo pitanje, ali mi smo znali da to neće mirno završiti. Najveći je gubitnik Bosna i Hercegovina sa čitavom tragedijom koja se tu desila. To je bio rat protiv Bosne i Hercegovine, bio je vođen iz Beograda protiv samostalne Bosne i Hercegovine, pa su vođeni i razgovori Tuđmana i Miloševića o podjeli zemlje.

  • Jeste li upozoravali politički vrh Bosne i Hercegovine da ona može biti meta nasilne agresije i koliko su oni imali svijesti o prijetnji ratom koja se nadvijala nad zemljom?

Ta je situacija u Bosni i Hercegovini ipak specifična, recimo, u poređenju sa Slovenijom – mi smo jednonacionalna zemlja i kod nas se nije moglo igrati na nacionalne protivrječnosti i mržnju, dok je Bosna i Hercegovina bila nacionalno izmiješana i tu se igralo na emocije: Hrvati na emocije Hrvata, Srbi na emocije Srba, a Bošnjaci su ostali sami. Naša ocjena je bila da će doći do rata protiv Bosne i Hercegovine, ali strahovanje od toga blokiralo je u toj prvoj fazi poteze koji bi mogli nešto spriječiti. Mislim da se to nije moglo spriječiti, ali se moglo u većoj mjeri pripremiti Bosnu i Hercegovinu na ono što se čekalo. Predsjedništvo je tada bilo nejedinstveno i mislim da je komparacija između Slovenije i Bosne i Hercegovine potpuno nemoguća.

  • Je li postojala ideja o podjeli Bosne i Hercegovine, jesu li, po Vašim saznanjima, Tuđman i Milošević radili na njenom ostvarenju i je li to bila tema dogovora u Karađorđevu?

Sada je sve to poznato. Bili su ti dogovori i bilo je riječi o podjeli Bosne i Hercegovine, bile su čak nacrtane karte kako to treba podijeliti. Mi tada o tome ništa nismo znali. To su radili Hrvati, s kojima smo mi sinhronizovano radili u tom početnom razdoblju, svjesni da sinergija dvije republike u jugoslavenskom i međunarodnom prostoru ima veću težinu nego posebno i samostalno nastupanje. Znali smo i da oni imaju jedan veliki teret, a to je odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Mi za te pregovore nismo znali, saznali smo tek kasnije i to je bio znak da u politici čovjek ne smije biti naivan. Ako me pitate je li postojalo pregovaranje – da, postojalo je i otišlo je daleko, a položaj Srba u Hrvatskoj bio je faktor da taj dogovor nije do kraja proveden.

  • Kakav je Vaš stav prema Crnoj Gori? Danas se gubi iz vida da je ona slijedila Srbiju u svim procesima i bila saveznik u vođenju ratova, a stječe se dojam da je gotovo amnestirana od odgovornosti. Kolika je odgovornost Momira Bulatovića i Mila Đukanovića za raspad Jugoslavije i uspon velikosrpskog nacionalizma?

Vidite, kao i u životu, i u politici čovjek pravi greške i to nije najbitnije. Mnogo je bitnije prepozna li svoje greške i je li spreman te greške popraviti i to se u slučaju Đukanovića desilo. Mislim da se on, kad je preuzeo odgovornost za život Crne Gore, ne može identificirati s politikom koju je vodio Milošević i, na kraju, upravo je Crna Gora bila jedna od glavnih poluga u obračunu s tom velikosrpskom politikom. Ako pogledate, tu su bili različiti periodi i mislim da treba priznati da je tu Crna Gora, uz sve poteškoće unutar nje (jer postoji veliko nejedinstvo između dijela stanovništva koje je više naklonjeno jednoj simbiozi sa Srbijom od tog drugog dijela, koji je živio za samostalnu Crnu Goru, uvažavajući i prošlost, jer je Crna Gora ipak imala svoju državu), mislim da se baš ne može postaviti pitanje je li se Crnu Goru amnestiralo. Ona jednim dijelom jest bila uključena u tu veliku politiku. Bulatović je druga priča, ali Đukanović je u punom smislu riječi preuzeo odgovornost za sudbinu Crne Gore.

  • Raspad Jugoslavije počeo je TV-prijenosima “dešavanja naroda” na Kosovu. Posljednji rat koji je vodio Milošević bio je onaj za sprečavanje otcjepljenja Kosova. Vjerujete li da će Srbija priznati nezavisnost Kosova, čime bi se priča o disoluciji Jugoslavije napokon završila?

To je teško i bolno pitanje. Odgovor je vezan za činjenicu da je to pitanje koje je uveliko vezano za emocije i propagandu. Ponekad se zaboravlja da je raspadu Jugoslavije pogodovala i propaganda koja se vodila iz Beograda. Ljudi su bili zatrovani propagandom. Tu racionalnih elemenata više nije bilo. U odnosu na Kosovo tu su još i neki posebni historijski elementi. To je za bilo koju generaciju srpskih političara bolno i odgovorno pitanje, ali mislim da treba računati s realnostima i Kosovo je sada priznato i ono je realnost, a kako će se Srbija prema tom pitanju odnositi – mislim da je to pitanje vremena. Za mene je značajnije šta će biti sa Kosovom u odnosu na Albaniju i šta to znači za odnos snaga na Balkanu i novu političku geometriju na tom području i to se više čak i ne krije, da je to pitanje koje postaje sve aktualnije.

  • Koliko je realno “albansko pitanje”, odnosno da se Kosovo, Preševska dolina, dijelovi zapadne Makedonije objedine s Albanijom u jednu državu, što mnogo nalikuje procesu koji je vodio Milošević, onom, kako historija pokazuje, pogubnom pokušaju “ujedinjenja svih srpskih zemalja”?

Slažem se da je to pogubna koncepcija. To je koncepcija “krv i zemlja” i ona u savremenim odnosima ne može biti modus vivendi. Treba uvažavati činjenice kakve jesu, da su tu sada samostalne države, ali može se postaviti i pitanje cijeloj nacionalno izmiješanoj Evropi. Čisto nacionalne zemlje ne postoje. Pitanje je kakva je pozicija manjina i kakve su garancije za njihova prava i je li ostvarena politika da za manjine odgovornost snosi većina. Mislim da to u Jugoslaviji nije bilo tako provedeno do kraja i da danas to nije provedeno na Kosovu.

U Jugoslaviji su Albanci unutar Srbije bili manjina i baš Srbi, kao većinski narod, nisu pokazali mnogo odgovornosti prema pravima i poziciji albanske manjine. Sada na Kosovu većina su Albanci, a njihov odnos prema srpskoj manjini vidite kakav je, tako da to stvara stalne konflikte. Kao što se nekada u toj velikosrpskoj koncepciji stvarao stav da Srbi nigdje ne mogu biti manjina. Može se to primijeniti na situaciju na Kosovu i mislim da promjena granice nikako ne dolazi u obzir.

  • Prekrajanje granica opet je aktuelno i opet te inicijative dolaze iz Srbije. Koliko je realna ideja da će Srbija kao kompenzaciju za priznavanje nezavisnosti Kosova dobiti ujedinjenje s Republikom Srpskom?

Takva razmišljanja postoje, to je činjenica, a da je to nerealno – i to je činjenica, jer, ako se na to pristane, onda se ta pitanja mogu postaviti u čitavoj Evropi. Nema nacionalno čistih država, to je evropska povijest i prihvatanje ili pristajanje na ostvarenje tog principa na jednom dijelu nije prihvatljivo. Sve su to spojene posude: prvo krene na Balkanu, a onda se širi dalje.

Previous Otvorena jahačka staza od Vojvodine do Hercegovine duga 500 kilometara
Next Dijamantska liga: Amel Tuka osvojio prvo mjesto u Stockholmu (VIDEO)

You might also like

NASLIJEĐE

Zavičajni muzej u Konjicu čuva pravo blago naše domovine (Video)

  Od sudačke stolice, bitnog simbola srednjovjekovne bosanske države, do nakurnjaka, koji simbolizira muškost i zimu bosansku. Historija dragulja Konjica u Zavičajnom muzeju: Videopriča Senada Hadžifejzovića i Face TV.

HISTORIJA

Ploča sudije Gradiše: Dokaz postojanja sudstva u srednjovjekovnoj Bosni

Ploča koja se čuva u Muzeju grada Zenice, kao najvrjedniji artefakt, dokaz je postojanja sudskog sistema još u vrijeme bana Kulina. Ploča sudije Gradiše jedan je od najvažnijih dokaza koji govore

BLOG

U Stocu, političko i vjersko klesanje historije

Davno sam ti legao i dugo ti mi je ležati, romor je srednjovjekovni koji raznose vjetri preko uznemirenih stećaka. Prvo su između njih, poodavno, prokrčili cestu. Razmaknuli su arhivirana vremena,