MOSTARI – Bosanska dijaspora u Tunisu

Davne 1887. godine, spašavajući goli život, dvadeset tri porodice iz Mostara, preko crnogorske luke Bar, napustile su svoju zemlju. Ovi ljudi su stigli do Tunisa i tamo oformili prvu bošnjačku koloniju, koja u toj zemlji postoji i danas.

Razgovarajući sa svojim prijateljem Hafedh Hamzom, Tunižaninom iz Metline, dobio sam informaciju da u tom gradu postoji cijeli kvart u kojem žive davni doseljenici iz Bosne “Mostari”, kako ih je on nazvao. Primio sam tu informaciju sa sumnjom, pitajući se kako je to moguće, sve dok nisam stupio u kontakt sa Hamdijem Zaghbiem. I on mi je potvrdio tu informaciju, predstavivši se kao potomak klana Mostari, obećavši mi da će me upoznati sa svojom nenom Fatimom, koja bi mi mogla dati informacije o tom davnom egzodusu i toj čudnoj sudbini izbjeglih Mostaraca.

Otišli smo veoma davno

Nena Fatima je bila starica u kasnim osamdesetim godinama. Njeno psihofizičko stanje je bilo izvrsno. Govorila je sasvim tečan i razgovjetan arapski jezik, sa francuskim i bosanskim upadicama, dok je, u ovoj neobičnoj komunikaciji, njen unuk Hamdi pokorno služio kao prevodilac na engleski jezik.

Iz priče te žene sam saznao da je ona najmlađa i jedina živa kćerka svog oca Latifa, koji je bio beba kada je sa njenim djedom Sakibom došao u Tunis.

Oni su zbog sigurnosti morali napustiti Bosnu godinu prije pada pod austrougarsku vlast, jer su im sveštenici drugih konfesija prijetili kada se završi vlast Turske, da će ih sve pobiti. Put iz Bosne je bio jako mučan, jer su morali ići u “treću” oblast, kako je ona zvala crnogorsku luku Bar. Tamo su dali velike novce misleći da će se domoći Turske, ali su, igrom sudbine, završili u Tunisu. Vidjevši da su prevareni, tražili su način da se odmah vrate ili u Bosnu ili produže u Tursku, ali je njihove zahtjeve tadašnji vezir te regije odlučno odbijao, dajući im najbolje parcele za pravljenje kuća i za poljoprivredu, čime je osigurao njihov ostanak u Tunisu.

Nena Fatima s Hafedh Hamzom

 

 

Odbili engleske dukate

Iz dalje priče nene Fatime, koja liči na uzbudljiv filmski scenarij, čulo se da je nedugo zatim osnovan i kvart – mahala u kojem su isključivo živjeli ljudi iz Mostara. Taj kvart je brojao nekih dvadesetak kuća i u njemu se tada pričao isključivo bosanski jezik. Ljudi su i tada i dugo poslije svoj jezik zvali bosanskim. U vrijeme Prvog svjetskog rata nisu htjeli ići u Tursku, kada je veliki engleski brod tražio vojnike da se bore na njihovoj strani u čuvenoj i krvavoj bici na Galipolju.

Nuđene su im gomile dukata, samo da pristupe Englezima. Nasuprot tome Mostarci su sredinom tridesetih godina dobrovoljno išli u ispomoć snagama Omara Mukhtara u Libiji, u borbi protiv fašističke Italije. Također, nana Fatima je pričala da je u selu postojao običaj o međusobnom povezivanju porodica, odnosno da su se ljudi iz prve generacije vjenčavali sa djevojkama iz istog kvarta. Time su Mostarci grozničavo pokušavali sačuvati bosanski jezik.

Taj se običaj promijenio upravo kada se ona rodila, jer su Arapi počeli “krasti” djevojke iz mostarskog kvarta, pošto su bile čuvene po ljepoti.

– Tako je i mene jedan ukrao – sjećala se nana Fatima.

U Mostar došli samo jednom

Pri kraju ovog dugog razgovora nana Fatima je napomenula da su prijatelji njenog oca iz kvarta Mostari formirali delegaciju koja je uspjela otići u njihov voljeni grad. Bilo je to nakon smrti tadašnjeg vezira Metlina, koji ih je dobrim djelima vezao za Tunis. Kada su konačno ljudi 1903. godine stigli u Mostar, vratili su se očajni onim što su vidjeli. Obavijestili su svoje Mostarce u Metlinu da je situacija u Bosni jako loša i da na povratak u svoju Bosnu zaborave. Masovna ubistva Bošnjaka događala su se na putevima, a komite su upadale i u gradove i domove.

Ljudi u kvartu su bili tužni zbog gotovo srušenog velikog sna o povratku. Tada su iz Mostara donijeli i suvenire, koji se i danas brižno čuvaju u jednoj kući u kvartu. Ta je kuća njihov muzej u kojem su se dodale ostavštine i drugih naroda koji su za vrijeme Otomanske imperije dosli u taj grad, prije svih Grka i Albanaca.

Unuk davno iseljenih Mostaraca Hamdi, priznao mi je da u srcu nosi golemu želju da posjeti korijene svog pradjeda, iako za sebe tvrdi da je Arap – Tunižanin. Samo iz priča njegovih roditelja je oduševljen Mostarom i nada se da će uskoro imati priliku da ga posjeti i uvjeri se u tu davnu i neprolaznu ljubav koja traje već gotovo 130 godina.

(Piše: Muhamed Kovačević,NAP)

Previous Obilježena 23. godišnjica osnivanja 4. Korpusa ARBIH
Next ZA DAN DRŽAVNOSTI BiH SARAJEVO SE SPAJA NA AUTOPUT

You might also like

NAŠI LJUDI

Zaslužio poštovanje Nijemaca: Navijači Schalkea se dirljivom porukom oprostili od bosanskog fudbalera

Sead Kolašinac je u subotu odigrao posljednju domaću utakmicu u dresu Schalkea. Rudari su remizirali 1:1 s HSV-om, a navijači su se na poseban način zahvalili bosanskohercegovačkom reprezentativcu koji je

NAŠI LJUDI

Bošnjaci u Turskoj: Ne zaboravljaju odakle vode porijeklo

U gradiću Biga i okolnim selima u turskoj provinciji Canakkale živi nekoliko stotina Bošnjaka koji uglavnom vode porijeklo iz Krajine. U ovaj gradić udaljen 90 kilometara sjeveroistočno od Canakkalea, Bošnjaci

NAŠI LJUDI

Pravovremenom reakcijom bosanskih patriota u Švedskoj spriječen nastup ‘fudbalske selekcije’ RS na prestižnom turniru

Nakon niza pritužbi, otvorenih kritika i brojnih pisama koji su pristigli na njihovu adresu organizatori popularnog nogometnog Gothia cupa donijeli su odluku, tzv. reprezentacija Republike Srpske, (u javnosti poznata kao