Srebrenica, vrijeme zla

Srebrenica, vrijeme zla

Ima jedna modra Rijeka.
Valja nama preko rijeke.

Mak Dizdar

Piše: Čedomir Petrović

-Na dan 11. jula 1995, prije dvadeset i jedne godine, u gradu Srebrenici u istočnoj Bosni, upala je do zuba naoružana Vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića i paravojne formacije Škorpioni i stala nasuprot muslimanskog naroda.

Nenaoružani, gladni, žedni, prestravljeni za svoju djecu, unuke, braću, sestre, nane… Čitave porodice su ubijane. Oni koji su imali sreće bili su protjerani. Tih dana su mnogi posljednji put vidjeli svoje najbliže da ih više nikada ne vide.

Dogodio se jedan od najmonstruoznijih zločina jednog naroda nad drugim. Dogodio se genocid i to u svom najkrvavijem obliku.

Genocid u Srebrenici trajao je između 13. i 19. jula 1995, u kojem je ubijeno 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka s područja enklave Srebrenice.

Oko 30.000 žena i djece deportovano je za dva dana.

Svakog dana ubijano je zvjerski 1.200 očeva i dječaka. I tako sedam dana i sedam noći.

Tada je Srebrenica i njena okolina postajala najstravičniji njemački fašistički logor, kao Aušvic, Mathauzen, Buhenvald, Dahau… Tada su “istrebljivani”, do toga da im se sjeme zatre, Jevreji, Srbi, Romi… A onda poslije samo pola veka, Srbi žele da zatru muslimanski narod i njihovu vjeru.

Mladić izjavljuje da se nalazi u “srpskoj Srebrenici”, da grad “predaje srpskom narodu i da je došlo vrijeme da se poslije bune protiv dahija osvetimo Turcima ”.

Poslije dve stotine godina, osveta nad onima koji nisu ni znali ko su Dahije?

Da li će doći do nove osvete? Koliko će vremena proći? Koji će još nerođeni srbi gubiti živote zbog tragičnog postojanja Mladića i Karadžića?

Osjećam tugu, sramotu, poniženost, bes, očajanje, nemoć, zbog onoga što se dogodilo tih nekoliko dana i noći u Srebrenici.

Da li sam mogao ja, kao pojedinac i oni što misle kao ja, da li smo mogli nešto učiniti? Mi, odavde… da li smo mogli pomoći? Nikako, nismo. Nije mogao da pomogne ni holandski mirovni bataljon pod UN. Nisu htjele da pomognu ni najmoćnije sile svijeta, a znale su dobro šta se dešava u Srebrenici.

Osuđujem sve svjetske sile kao sramotne saučesnike u jednom od najstravičnijih genocida u historiji.

Ja, Čedomir Petrović, sumnjivo lice ovdašnje, persona non grata, izdajnik izdajnika i nevjernik nevjernih, godinama osuđujem i odričem se javno svih zločina i zločinaca koji pripadaju srpskom rodu i narodu.

Ili oni nisu Srbi, ili to nisam ja?

Osuđujem i odričem se onih koji su učinili genocid nad nedužnim muslimanskim narodom. Onih koji su otvorili bezgraničnu ranu i probudili ili rodili mržnju prema srpskom narodu.

Onih koji bi i danas da žive od ratova, pljačke, mržnje i krvi.

Koliko će i da li će ikada sve ove strahote proći i da li će oni srbi koji nisu krivi moći jednoga dana da pruže ruku i da im ruka bude prihvaćena od muslimanskog naroda?

Vjerujem da će doći to vreme. Ali da prije svega, moraju iskreno, jasno i glasno, da ih cio svijet čuje, priznati sve zločine pojedinih pripadnika srpskog naroda nad onima sa kojima smo nekada živjeli zajedno u jednoj zemlji.

Moraju priznati da je izvršen genocid u Srebrenici.

To prvo mora da učini vlast Srbije.

Učinite nešto i sami. Budite toliko hrabri i pametni. Ne čekajte da vam to neki drugi „preporuče“. Ne možete zabrljati više nego što su to godinama činili ovi prije vas. Dovoljno je da samo ispravite njihove greške, i uradite ono što oni nisu i nikada ne bi, i bićete uspješna vlast.

Vojska bosanskih Srba, odnosno Ratko Mladić i njemu potčinjeni oficiri, ubila je cjelokupno muško stanovništvo koje se u tom trenutku nalazilo u Srebrenici.

Uloga vojske je da brani svoj narod i svoju zemlju. Ona ne ubija civile. Starce, djecu. Ne siluje djevojke i žene. To čine varvarska plemena. Mladićevi “vojnici” Republike Srpske, bili su tih dana varvari, oni najkrvaviji.

Ratko Mladić je imao zaštitu Srbije. Imao je lično obezbjeđenje. Bio je na platnom spisku vojske i penzionisan je u Beogradu. Zbog njega je ubijeno i nekoliko nedužnih mladića koji su smatrali za veliku čast služiti vojni rok u svojoj zemlji Srbiji, kao što su to činili njihovi očevi, djedovi, pradjedovi, a vidjeli su nešto što nikako nisu smjeli da vide. Vidjeli su Ratka Mladića, kako ga vucaraju kao mečku i sakrivaju po kasarnama cijele Srbije.

Nisu znali da već dugo u Srbiji nema ni časti, ni morala, ni poštenja. Ideal ili najviši cilj koji je u potpunom skladu sa idejom, danas služi za sprdnju i izvrgavanju ruglu. Nisu znali da su posljednji časni srpski vojnici, čovjek domaćin, đak, student, pop, kahvedžija, ljekar… Davno izginuli. Već mnogo godina u Srbiji je našla pogodno tlo i širi se neslućenom brzinom, kao korov, kao virus; tupost, glupost, podaništvo, žbirovi, doušnici, nepismenost, dupeuvlakači, klimači glavama…

Pojedinci iz Srpske pravoslavne crkve postaju glavni saučesnici u zločinu. Blagosiljaju srpske odrede smrti koji kreću da kolju, ubijaju, siluju. Ti popovi, koji su škropili svetom vodicom zločince, postaju Stepinci, Srpske pravoslavne crkve, ukoliko zaista postoji njegova krivica? Onda će ti isti popovi u slobodnom vremenu, maloj djeci, držati časove vjeronauke. Kakva gadost!

Ima jedna ustanova koja troši ogromne pare a proizvodi samo nesreću. SANU, na godišnjem nivou, košta građanke i građane Srbije blizu 900.000 eura! Trebalo bi je ukinuti bez davanja ikakvih otpremnina, jer su svi puni „ko brodovi“. Njihov Memorandum je donio mržnju i zlo, i srpskom i drugim narodima. Fašistička misao, da svi srbi žive u jednoj državi, doveo je do raspada SFR Jugoslavije i doprinio krvavim jugoslovenskim ratovima.

Za zlodjela nad srpskim narodom, neka oni koji misle kao ja, javno ih osude i odreknu se zločinaca njihove zemlje. To mora da učini i njihova sadašnja vlast, primajući na sebe svu krivicu i grijehe.

Ako bih mogao da spasim život jednog djeteta, bilo kojeg djeteta na svijetu, prešao bih u katolike, uzeo bih islam ili judaizam kao svoju vjeru. Bio bih protestant, budista, hindu vjernik. Obojio bih se u crno ili žuto. Iskosio bih oči. Sve bih učinio i sve su to male i sitne stvari u poređenju sa životom djeteta.

Najmlađa žrtva genocida bila je beba koja je umrla nakon porođaja u krugu baze UNPROFOR-a. Dobila je ime po želji njene majke i biće sahranjena u blizini oca Hajrudina, djeda i dvojice amidža. Njeno ime biće upisano na spomenik. Fatima će imati i rodni list i umrlicu i dobiće je u isti dan.

Vi, koji ćete možda otići ili nećete, ispred Srbije u Srebrenicu, spustite se na koljena i pomolite se sa porodicama ubijenih. Možete i pravoslavnu molitvu izgovoriti, nećete pogriješiti, jer jedan je bog a ljudi su strašni

Neko će vam reći – Selam alejkum

Odgovorite mu – Alejkumu selam

I na kraju, recite tiho – Allah rahmet eylesin, Fatima.

Neko će, ko nije Srbin, negdje reći – Bog ti je podario rajsko naselje i u njemu si već velika djevojka. Imaš dvadeset godina, Milice.

Autor je dramski umjetnik

Izvor

Previous Pokrivenost uvoza izvozom s Austrijom dostigla 155 posto!
Next SFF se trudi bosanski film promovisati na najbolji mogući način, 'Sin' otvara 25. SFF

You might also like

BLOG

Nisam Bošnjakinja, ali moj jezik je bosanski

Nakaradna je i krajnje neistinita tvrdnja da bosanski jezik ne postoji, kao što je jedanako neistinita tvdnja da bosanskim jezikom govore samo Bošnjaci. Piše: Nataša Gaon-Grujić „U ime oca i

BLOG

Zašto svakog aprila o tome pišem: U Zvorniku još bole stare rane

Bio je to najhladniji april kojeg se sjećam. Ramazan 1992. Svega nekoliko stepeni iznad nule. U strahu i neizvjesnosti pratili smo događaje koji su se rojili. Rat je bio na

BLOG

SVE SE VRAĆA: Holanđani svoje zube sada „prave“ kod bosanskih djevojaka i momaka

Grafiti na zidovima su simbol delikvencije, umjetnosti ili otpora. Osim, danas, sveprisutnog „Rulofa“, tri su grafita koja ću pamtiti čirav život i koji su i u Bosni i Hercegovini poprimili