Kako je pitanje jedne nane potaklo Suada Bešlića da se vrati u Bosnu

Suad Bešlić je poduzetnik koji se vratio iz Njemačke da bi pokrenuo biznis u Živinicama. Riječ je o kompaniji Sućo d.o.o. koja proizvodi konstrukcijska rješenja za prilagođena vatrogasna vozila, te u saradnji sa njemačkom kompanijom Lentner svoje proizvode izvozi širom svijeta.

Suad Bešlić je jedan od prvih trinaest korisnika USAID Diaspora Invest grant programa fokusiranog na ohrabrenje investicija iz
bosanskohercegovačke dijaspore, te je nakon inspirativnog govora na Biznis forumu bh. dijaspore u decembru prošle godine, probudio interes domaće javnosti. Nakon ranjavanja u ratu, Bešlić je prebačen u Njemačku na liječenje.

U periodu mira slijedi njegova priča o zaposlenju, integraciji, dodatnom obrazovanju, kao i inovativnom pristupu radu, zbog čega je stekao povjerenje svog šefa u Lentneru.

Bešlić jednog dana dolazi u Bosnu i Hercegovinu kako bi potražio nove radnike koje bi poveo sa sobom na edukaciju i rad u Njemačku. Tu se susreće sa nanom iz Seljublja, koja ga pita:
“Ako moj sin ode, da li će za njim otići i njegova žena, i moje unuče?” Ovo pitanje je promijenilo sve prethodne planove, Bešlić se vraća u Bosnu i pokreće proizvodnju u Živinicama.

“Ja sam znao od samog početka da u svojoj zamisli neću uspjeti odmah. Ovo je komplicirano i samo su četiri renomirane firme u svijetu koje ovo proizvode. Mi radimo svjetski proizvod ovdje u BiH. Neki radnici su brže, a neki kasnije shvatali ono što treba uraditi. Oni koji su bili na obuci gore oni se vrate ovdje i prenose znanje drugima“, objašnjava Bešlić i dijeli s nama iskustvo i praksu kako zadržava obučene radnika u Bosni i Hercegovini.

Sućo d.o.o. je u gradu Živinice zaposlio 25 lokalnih radnika. Zaposleni prolaze kroz redovnu obuku, kako internu u kompaniji u BiH tako i u Njemačkoj, a firma održava standarde rada sa konkurentnim platama koje se plaćaju na vrijeme, slobodnim vikendom i 40-satnim radnim sedmicama.

“Ja volim da budem primjer sebi, ali i drugima. Da vide da to može, da jedna po jedna firma počnu dolaziti ovdje i da naša djeca ostaju ovdje u Bosni i Hercegovini. Nigdje nije lijepo kao kod kuće“, završava svoju životnu priču Bešlić.