Bihaćke razglednice: Raj na ranču Samira Memagića

O ljepotama Bihaća i Une sve je rečeno i napisano. Ljudi ponekad od ushićenja izgube dah ili ne znaju prenijeti na papir svu tu ljepotu ili oduševljenje susretljivošću, karakterom i energijom krajiškog Čovjeka. To smo doživjeli mi za vrijeme susreta sa Samirom Memagićem, 43 – godišnjim pčelarom, prirodoljupcem, lovcem i entuzijastom, koji je u mjestu Račić u sklopu Nacionalnog parka Una sagradio najljepšu oazu za odmor, rekreaciju, ćeif, merak…

Riječ Una dolazi iz latinskog jezika i prevodi se kao jedina. Da jedna i jedina Una! Kažu, i jedini ovozemaljski raj na svijetu i najljepša turistička bisernica u BiH! Na toj “Unskoj bisernoj niski” jedan biser se posebno izdvaja. Riječ je o ranču kojeg je na pet hiljada kvadratnih metara izgradio Samir Memagić.

Sve je počelo prije 18 godina. Nakon operacije raka debelog i tankog crijeva, sa hrpom medicinskih nalaza, ali s velikom željom za životom (predodređen za pobjede) odlučio je da u Račiću započne novi život. U gradu se, inače, osjećao kao riba na suhom. Uz obale tirkizne Une ljepotice i daleko od gradske buke, a na nagovor profesora Eseda Halkića kupio je zemljište i formirao pčelinjak.

Dobro se sjeća – bilo je proljeće. Sunce rasulo svoje zrake, Samir se zagledao u oblake koji su prijetili da smetaju suncu, na trenutak bi ga prekrili, a već slijedećeg trenutka sunce bi prosulo svoju raskošnu lepezu po cijelom Račiću. Sve miriše, ptice cvrkuću, a ljepotica Una žubori. Dok posmatra igru sunca i oblaka, bodreći sunce da nadjača oblake, u glavi se roje planovi. Odredio je mjesto za vikendicu, tamo malo dalje kućica za njegove miljenike šar planince, već je pred očima stvarao sliku cvijetnih staza koje vode do košnica.

– Krenuo sam sa pet društava i jako oskudnim znanjem. Ništa osim ljubavi prema prirodi i pčelama nisam imao… Profesor Esed Halkić mi je bio desna ruka, poklonio mi je jedno društvo, a ja sam četiri kupio.

Samir je rano penzionisan zbog teške bolesti, ali se nije predao ni duhom, ni kreativnošću, ni tijelom. Kako je oduvijek volio prirodu, nakon penzionisanja joj se u cjelosti posvetio. Ako nije na ranču, jeste u lovu, ili u Uni. Ako se ne igra sa djecom, igra se sa svojim šar planincima… A onda su stigle pčele, koje su ga još više odvukle u svijet prirode.

One su ga „zarazile“. Njegov odnos sa pčelama je jako emotivan, kaže da su pčele „njegov život“. Čini se da se toliko stopio s ovim malim stvorenjima, pa da je čak poprimio njihovu energiju. Kako drugačije objasniti Samirov stalni pokret i neko raduckanje. Neko reče da „zuji i zvrnda baš ko njegove pčele“.

– Dogurao sam do 70 društava. Napredujem! Nemam gubitaka, niti bilo kakvih bolesti u pčelinjaku. Idemo dalje… Slijedeće godine, uz Božiju pomoć imat ću stotinjak društava – kazuje nam naš domaćin.

Srna Una velika maza

Samir je porodičan čovjek. Sretan je i zadovoljan, a smatra da se od pčelarstva može pristojno živjeti. Kroz ovaj posao, kako kaže,shvatio je da je postao “gospodar svoga vremena i rahatluka”. Dodaje, da pčelar mora biti svestran, a to znači da mora biti i stolar, i  veterinar, i cvjećar, ali i praktičar. Tim prije što dolaze sve teže i zahtjevnije godine u pčelarstvu. S toga se moraju pratiti svi  trendovi i aktuelnosti iz svijeta pčelarstva.

Dok razgovaramo sa Samirom osjeti se da su ljubav i život svud oko njega. Šta reći za čovjeka kojem nisu opsesija računari, telefoni i internet, već život u prirodi i u skladu s prirodom!

Satima bi pričao o svojim lovačkim zgodama, a onda se posvetio besjedi o šar planincima, svojoj odgajivačnici i šampionima iz njegovog legla.

Čini se, ipak, da mu je trenutno na prvom mjestu srna, koju su prozvali Una. Našao je kao bespomoćnu bebu u šumi, donio kući, odhranio i bio odveo u šumska prostranstva. Ali, Una se vratila. Njen dom je tu u Račiću, uz Samira, njegovu suprugu i kćerke. Velika je maza i pomalo posesivna. Ona je to i traži da se mazi dok Samir razgovara, a kada je trebalo da se obavi fotografisanje prva je pozirala.

Gledajući kompletnu sliku na Samirovom ranču i pokušavajući da proniknemo u ljepotu ovog života, postaje nam jasno gdje je tajna zdravlja ovog čovjeka. A njemu je prije 18 godina „visila“ iznad glave.

Godine 2002. Samiru (tada imao 24 godine), su dijagnosticirali karcinom debelog i tankog crijeva. Doktori sun učinili sve što je bilo u njihovoj moći; hirurške intervencije, kemoterapije, medikemantna terapija i uputila ga kući, bez prevelikog optimizma. Odradili su sve savršeno majstorski, ali nisu mu kazali, kako imitira Samir Nijemce šaleći se na svoj račun „kaput“ od šest do 24 mjeseca, koliko se daje maksimalno života pacijentima s kancerom. Na ispraćaju su dodali da je sve u Božijim rukama…

–  Prošlo je 18 godina od tada, a ja sam još uvijek živ. Radim, uživam, ne znam šta je bolest… Ovaj rahatluk dugujem prirodi, a ponajviše Uni i pčelama – kazuje Samir.

Nema, bolan, nigdje ljepše i slađeg kafenisanja od ovog kraj Une.

Dok tirkizna Una žubori, pčele lete s cvijeta na cvijet, ptice cvrkuću, šar planinci se igraju, a srna jordam, iu hladovini najmirisnijeg i najveselijeg ranča u „Zemlji bosanskoj“  opet samirova besjeda:

– Crk’o bih kad ujutro, čim oči otvorim, ne bih vidio Unu i popio kafu na njenoj obali – reče samir i srknu gutljaj kafe iz bosanskog fildžana.

KONAK U APIKOMORI ZA VESELIJA I ZDRAVIJA JUTRA

Na svom ranču – pčelinjaku Samir je ovog ljeta osposobio dvije api komore i time još više obogatio turističku ponudu Bihaća, a posebno Nacionalnog parka Una. Ako je suditi po prvim reakcijama i posjetama, ovo je još jedan njegov „pun pogodak“. Dolaze mu gosti iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, Evrope, Amerike, Australije, čak i iz Kine.

– Ipak, najbrojniji su Arapi. Oni su mi razgrabili skoro sve količine meda za prodaju. Ne pitaju za cijenu – kazuje naš domaćin i dodaje da je ponudio povoljne cijene, a sjajne uslove; najbolje na području USK-a.

Svi koji dođu ne kriju oduševljenje. Zanimljivo je da većina gostiju se vraća svake sezone, pa Samir pjevuši pjesmu „Ko se jednom Une napije, moga meda okusi, a odspava u mojoj api komori… nikad više iz Bihaća taj otići ne umije“.

U ovim rajskim prostorima gostima nudi smještaj u sagrađenom objektu. Čak je u jednoj api komori obezbijedio konačište. Za ovu api komoru kažu da je pravi mali hotel, a da je najzdravija apoteka za ljude koji imaju problema sa disajnim putevima, te da je odlična anti stres terapija.

Ko traži taj i pronađe svoju oazu sreće i rahatluka. Zadovoljstvo nam je ako smo nekome pomogli da pronađe put do idealne destinacije za odmor iz snova. Ako vam se odmara od svega i od svih, bez puno ljudi, a u carstvu pčela, ptica, mirisa, žubora Une… Sve oko vas sto posto prirodno, sve mirišljivo, pjevajuće, raspoloženo… Prava adresa su pčelinjaci i api komore Samira Memagića iz Račića.

Spas od ljutih pčela u bazenu

Svaki dan s pčelama Samiru je poseban. Oduševljen je dok ih prati kako, poput malenih bombardera, slijeću na leto pred ulazom u košnicu noseći na nožicama pravilno oblikovane kuglice polena ili nektara. Pitamo ga da li je imao nezgoda u pčelinjaku. Uz grohotan smijeh, reče nam I ovo:

– Raditi sa pčelama, a nemati zgoda I nezgoda, ne možeš se nazvati pčelarom. Ja toga imam svakodnevno. Ipak, scenu kada su me zajmile, a ja da bi se spasio skočio u bazen, nikada neću zaboraviti. To mi je najsimpatičnija uspomena iz pčelinjaka. A ja sam kriv. Krao sam im med!

Njegov kontakt telefon je 060 3110166. Pozivni za BiH je 00387.

Izvor: BH Pčelar/Krajina.ba