Istina je toliko daleka da Srbiji nema spasa

Piše: Snežana Čongradin

Bilo je to prije skoro 25 godina. Kada je zločinac po imenu Novak Đukić, komandant Taktičke grupe Ozren, Vojske Republike Srpske, naredio artiljerijskom vodu da granatira grad Tuzlu. Granata je pogodila centar grada Tuzle, zvani Kapija. Ubijen je tada 71 čovjek, uglavnom starosti od 20-ak godina. Ranjeno ih je više od sto. U brojevima, prosjek godina ubijenih bio je 23, a najmlađa žrtva imala je samo dvije godine.

Toliko. To su činjenice. Može cijela država Srbija i njeni zlikovci na vlasti da ubijeđuje sopstvene građane u šta god hoće. Jer, samo njih i mogu da obmanjuju. Ubijena su djeca, nevina djeca, od samo dvadesetak i kusur godina. Zašto? Zato što su Bošnjaci. Rođeni sa one strane Drine. Da, samo zato.

Njihova smrt, kao i smrt desetina hiljada Bošnjaka, pobijenih u ratu u Bosni, iskorišćena je za ratno profiterstvo i privilegije nekolicine zlikovaca, koji su tada vladali ili bili potčinjeni i u službi agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu.

Ministarstvo odbrane Srbije je, prije nekoliko dana, organizovalo još jednu u nizu promocija ratnog zločina, knjigu generala Ilije Brankovića Tuzlanska Kapija – režirana tragedija. Od ministra odbrane, Aleksandra Vulina, jednog političkog ljigavca, koji gazi sa najviše državne funkcije i pozicija moći, i dan danas, po leševima politike koju je zastupao devedesetih, ne očekuje se ništa drugo. Nego da promoviše zločince koji će lažima braniti sopstveni obraz i prati krvave ruke.

Međutim, šta u tom slučaju da radi običan čovjek u Srbiji, koji se nekakvim slučajem izvukao i oduprio toj zločinačkoj propagandi vlasti? Da ode ispred Doma vojske, u centar Beograda, gdje se to grtlo zla, primitivizma i odvratnosti kuha i spali se? Kakav krik da ispusti da rastera tu zlu kob koja se nadvila nad njegovim narodom. Ja ne znam. Stepen surovosti je neizmjeran, a pred takvim tragičnim slučajem, vjerovatno, jedino može i preostaje da se onemoća.

Najveća uvreda za građane Srbije

Stoga, čini se da je najteže, trenutno, sa ove strane Drine. Zbog svih zločina, genocida i etničkih čišćenja koji su počinjeni u ime nas, građana Srbije. Naših roditelja, predaka i potomaka. Zato, iako sa sramotom i crvenilom u obrazima, mogu da kažem da se ne slažem sa bošnjačkim članom Predsjedništva BiH Šefikom Džaferovićem, koji je izjavio da je „promocija knjige Ilije Brankovića „Tuzlanska Kapija – režirana tragedija“, u organizaciji Ministarstva odbrane Srbije, nova uvreda porodicama djevojaka i mladića ubijenih na tuzlanskoj Kapiji, kao i svim građanima BiH“. Danas je to, ipak, najveća uvreda za građane Srbije. Srećom, iz uvjerenja da se takva tragedija našoj braći Bošnjacima, više nikada ne može dogoditi.

Zločin se vratio kući. Vratio se tamo odakle je krenuo i sada izjeda svaku kost koja se kreće ovom zemljom. Društvo koje je dopustilo da ga banda zlikovaca tako zavede i odvede u najveće krvoproliće na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, inspiriše na genocide i najstrašnije zločine na svijetu, napravi od njega zajednicu monstruma, danas je najveća žrtva. Suočavanje sa istinom i zlikovcima postalo je toliko komplikovano da je istina sve dalja, da se čini da nam nema spasa. Njihova zločinačka mašinerija i dalje radi, ispušta miris leševa na kojem i dalje zgrće lovu, pljačka, ostaje na pozicijama moći.

To ljudsko srce ne može podnijeti

Tako se autorka ovih redova osjetila, između ostalog, jednog svježeg novembarskog jutra. Prije tačno sedam godina, kada sam u kolicima krenula da šetam svoju bebu, Sofiju. Imala je šest mjeseci. Prolazile smo vračarskim ulicama, pored prokletog hrama Svetog Save, u čijim podrumima se nalaze teretane i razne fensi pogodnosti za jedne od najistaknutijih, i tokom rata, i danas, promotere ratnog zločina – popove Srpske pravoslavne crkve.

Na pješačkom prelazu, ispred trafike, gdje se prodaju sve te dnevne novine i časopisi ratno zločinačke ideologije, u svakom trenutku, neumorno, dvije decenije posle, pune opravdanja i relativizacije monstruoznosti srpskih vlasti u ratovima devedesetih godina, najkrvaviji list na Balkanu – Politiku – kupovala je Biljana Plavšić. Opušteno, smireno, vadeći iz džepa jakne sitninu da plati zločinačku propagandu. Lažnu sliku i priču o sebi i svim njenim ratnim drugovima. Iza nje je stajao jedan čovjek koji joj je nosio torbe sa pijace. Virilo je povrće. Znam da Biljana Plavšić živi blizu Kalenić pijace.

Tamo se našla nakon izlaska iz zatvora u kojem je vrlo kratko čamila, s obzirom na monstruoznosti koje je učinila. Znam da je priznala sve zločine. Da se navodno pokajala. Ali, u Srbiji, za vrijeme vlasti Borisa Tadića, dočekana je kao heroina. Ali, ne zato što je priznala zločine i pokajala se, već da bi, kao što je i učinila, odmah nakon puštanja iz zatvora, nastavila da širi zločinačku ideologiju zbog koje je i osuđena. Zagrljena sa Miloradom Dodikom, najopasnijom zločinačkom kreaturom iz Bosne i Hercegovine, koju, uslijed političkih prilika i zavedenosti običnih ljudi, Srba iz Republike Srpske, moraju naša braća Bošnjaci da trpe i gledaju dok pljuje po žrtvama genocida i tako osvaja glasove za visoke pozicije koje godinama unazad zauzima.

Koliko je sve to bizarno i odvratno, oholo i tragično, ljudsko srce ne može podnijeti. Pogotovo danas u Srbiji. Ovo i još mnoga druga. Nadam se da će ih biti sve više.

Izvor: Al Jazeera