Lov sa sokolovima, zaboravljena tradicija Bosne

Iz knjige Antuna Hangija ‘Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini’. (Drugo izdanje, 1906.)

-Naši su muslimani veliki prijatelji lova i junačkih igara.

Bosna je jedna od onih rijetkih zemalja u Evropi, u kojoj se je sve do danas održao lov sa sokolovima, premda i to malo po malo prestaje. Lovom sa sokolovima bave se još jedino plemićke obitelji Uzeirbegovića u Maglaju na Bosni i Širbegovića i Smailbegovića u Tešnju.

Izvrstne sokolove za lov hvataju u Ozren planini, pa kada su ih izvježbali, idu šnjima u lov. Soko sjedi lovcu na ruci, a na glavi mu je crvena kapica. Kad lovac opazi kakvu pticu, skine mu kapu s glave, a on poleti strjelovitom brzinom za njom, uhvati je i donese svome gospodaru.

Osim manjih ptica hvata soko prepelice, trčke i šljuke, a nekada udariće i na mnogo veću pticu od sebe.

Začudo je kako brzo soko upozna svoga gospodara. Već iza nekoliko nedjelja ide on šnjim u lov i ne će da ga ostavi.

Osim sa sokolovima, love neki, osobito manje vrste ptica i sa akmadžama, kopcima.

Soko je muslimanu vrlo draga ptica. On je znak srčanosti i hrabrosti. Hrabrost se junaka često, ne samo u narodnoj pjesmi, nego i u običnom govoru, ispoređuje hrabrosti sokola, jer on u sebi sadržava sva svojstva, koja treba da rijese valjana junaka. Hoće li naš musliman da označi brzinu, veli on: ‘Brz je kao soko.’ Junak je ne samo hrabar kao soko, nego ima i oko sokolovo. Prijatelj zove prijatelja, a junak junaka svojim sokolom. I otac i majka vele sinu svomu: ‘Sokoliću moj.’

U narodnoj pjesmi soko je uz lastavicu listonoša, koji zaljubljenima listove donosi:

‘Beg Mustaj-beg ikindiju klanja,

Siv mu soko na ramena sjeda,

Iz kljuna mu listak knjigu hiti.

Djevojka prispodablja sebe sa prepelicom, a svoga dragoga sa sokolom, pak veli:

Pripelica jeste za sokola,

Za Rizvana ovaka divojka.

(MiruhBosne)