SAD: Ben Moore pomaže u očuvanju sjećanja na bosanski genocid

Mediji u St. Louisu donose priču o vrijednom projektu sjećanja na genocid u našoj zemlji, a koji je pokrenuo gospodin Moore.

Bilo je to 1992. i kandidat za dr. filozofije Ben Moore pisao je svoju disertaciju na Univerzitetu Iowa. Tada su počeli da stižu izvještaji.

Vojnici bosanskih Srba ubijali su svoje komšije muslimane u kampanji etničkog čišćenja tokom rata u Bosni. Genocid je kulminirao masakrom u Srebrenici, Bosna i Hercegovina, 1995. godine.

Do tada je Moore završio disertaciju i preselio se u St. Louis. Stigao je 1994. godine, baš kao što su u grad pristizale i prve bosanske izbjeglice. Moore je naletio na njih u trgovini, Targetu, na K-Martu. Ali tek je 2005. profesor engleskog jezika sa Univerziteta Fontbonne shvatio da velika bosanska izbjeglička populacija St. Louisa pruža jedinstvenu priliku.

Udružio se sa profesorom historije Jackom Luzkowom 2006. godine kako bi pokrenuo Bosnia Memory Project , inicijativu za prikupljanje i očuvanje usmene povijesti Bosanaca koji su preživjeli genocid, kao i njihove djece. Svakog drugog semestra studenti u nastavi u Fontbonneu prikupljaju usmene historije za projekt.

Šta vam je dalo ideju za pokretanje ovog projekta? 2005. godine otišao sam na komemoraciju o masakru u Srebrenici, gdje je sistematski ubijeno oko 8.350 Bosanaca. I mnogi članovi njihovih porodica nakon toga migrirali su u St. Louis kao izbjeglice. I čuo sam kako neki ljudi govore o svojim iskustvima kao dijelu te komemoracije. Bilo je to u Historijskom muzeju Missouri. I mislio sam da je to jednostavno nevjerovatno – moramo nekako sačuvati vrste stvari o kojima se ovdje govori. Obavio sam neka druga istraživanja ranijih imigrantskih skupina u St. Louisu i postojao je obrazac koji sam mogao vidjeti da je jednoj generaciji trebalo da se zaborave sjećanja na domovinu i migracije. I bilo je jasno da se otvorio prozor kad su se ljudi navikli na život u St. Louisu i zato su bili spremniji drugima da govore o svojim iskustvima, ali da će se jednog dana taj prozor početi zatvarati. I tako smo imali ograničeno vrijeme za djelovanje, a sada smo usred toga.

Zašto je važno sačuvati ove povijesti genocida? Razloga je više. Jedan je da su počinioci genocida zaista željeli da nestanu ljudi s kojima razgovaramo. A ako se pamćenje izgubi, ono služi interesu ljudi koji su činili etničko čišćenje. Dakle, pružiti šansu ovim ljudima da govore zaista djeluje na načine koji su u suprotnosti sa nasilnicima. Pored toga, historija ima tendenciju da bude reduktivna. Službene historije imaju tendenciju da pojednostavljuju narative i prečesto se pribjegavaju lakim objašnjenjima. A s tim intervjuima, umjesto toga, ovo što vidimo je zaista vrlo složen život koji leti u lice mnogim lakim objašnjenjima koja su ponuđena izvan Bosne za ono što se dogodilo u Bosni. Na primjer, jedna od stvari koja se koristi da se objasni rat i etničko čišćenje u Bosni je ideja da su to drevne etničke mržnje, krvne osvete, koje sežu stoljećima unazad. Ali kad radimo intervjue, otkrivamo da su ljudi umjesto toga imali prijatelje raznih etničkih grupa. I da su zajednice veoma integrirane, a porodice vrlo integrirane, sve dok političari nisu pokušali da nametnu etničke podjele kao način za unapređenje političkih planova i podjele zajednice. I taj obrazac ponavljamo iznova i iznova i iznova.

Šta vam studenti uzimaju od intervjuiranja preživjelih? Uzimaju, mislim, mnoge iste lekcije kao i ja. Oni vide ljude koji su doživjeli neke od najgorih stvari koje ljudsko biće može doživjeti, ali ostali su cjeloviti i uspjeli su i dalje imati veze s drugim ljudima. Takođe su nastavili da ulažu u svoje porodice i zajednice. Tako učenici vide sposobnost ljudi da se uzdignu iznad okolnosti koje su im date. Druga stvar koju vide, za koju mislim da je zaista nevjerovatna lekcija, jest činjenica da ljudi koji su pretrpjeli grozne stvari od ruku drugih ljudi ne osjećaju osvetu ili osjećaj mržnje. I mislim da je to nevjerovatno važna lekcija. Ljudi s kojima razgovaramo su obični ljudi koji su prošli nesvakidašnje događaje. I to je prozor u ono što bi mnogi od nas mogli učiniti da, ne daj Bože, da smo bili stavljeni u te okolnosti.

Postoje li priče preživjelih koje su imale poseban utjecaj na vas? Jedna je priča o ženi koja nam je rekla da je odvedena u koncentracioni logor kada je bila trudna devet mjeseci, i ona je rodila u tom logoru. I rekla nam je da su joj vojnici koji su je čuvali kada je rodila rekli da ako je dijete dječak tada će odvesti dijete. Ako bude djevojčica, onda bi je mogla zadržati. A ona nije znala kakavog će spola biti beba. Beba je bila devojčica. I što je uistinu bilo zadivljujuće kad nam je rekla da je to bila njena kćerka koja je sjedila kraj nje za vrijeme dok je pričala ovu priču. A njena kćerka tada je imala 14 godina. To je bio jedan od prvih intervjua koji smo obavili. I mislim da je ta priča o preživljavanju i veza majke-kćeri, koju sam mogao vidjeti u pripovijedanju priče i u činjenici da je njena kćer bila tu kraj nje, bila svojevrsna inspiracija za sve što smo učinili od tada.

Ta je priča imala srećan kraj, ali ovo djelo mora biti depresivno. Šta Vas vodi dalje? Ponekad moram odstupiti. Znate, postoje slučajevi kada radim intervju i moram se povući na nekoliko dana zbog sadržaja intervjua. Ali rekao bih da su me Bosanci naučili kako se nositi s tim. Jer smisao za humor u kulturi, ljubaznost u kulturi, a potom i predivne kulturne komponente koje variraju od hrane, pa sve do tekstila koji se u nekim slučajevima još proizvodi u kući, pa sve do muzike – sve su to stvari daleko više iskupljujuće. I imao sam priliku da u tri različite prilike odlazim u Bosnu kroz duže periode. I ljepota krajolika, i ljepota arhitekture koja nije bila uništena ili je obnovljena, kao i toplina ljudi na kraju dana mnogo su veće od tragedije.

Šta je sljedeće za Bosanski projekt sjećanja? Pa, sada ne možemo prestati. Dakle, više zbirke usmene historije; više kolekcija dokumenata i fotografija. I najvažnije, mi ćemo prijeći sa Projekta sjećanja na Bosnu u Centar za bosanske studije. Pritom ćemo signalizirati zajednici da je naše prisustvo ovdje trajno i da smo zainteresovani za njegovanje razumijevanja ne samo rata i tog naslijjeđa, već i bogatstva bosanske povijesti i kulture na načine koji prevazilaze genocid devedesetih godina.