Sandžak: Idi radi, zaradi i uvijek se vrati porodici

Tradicija i patrijarhalno vaspitanje odlika je Novog Pazara u kome žive većinski Bošnjaci i pravoslavci. To je jedan od malo gradova u Srbiji iz koga stanovnici odlaze u inostranstvo na rad, ali se uvijek vraćaju.

Veliboru Rujaku, izbjeglici iz Benkovca koji od ’95. živi u Novom Pazaru, hrvatski pasoš je od izuzetne pomoći. Bez ikakvih poteškoća može da radi u inostranstvu. Majstor je unutrašnjih radova i živi i radi u gradu Hanau u blizini Franfkurta sa svim potrebnim papirima. Radi za 15 eUra po satu, i zarađuje do 3.000 eUra mjesečno, pa sebi dozvoli da se svako malo vrati u Novi Pazar da obiđe djecu. Kaže, da je isprva mislio da sa sobom vodi familiju, ali se predomislio.

„Tek gore gubiš djecu. Nemaš kontrolu, nemaš ništa. Neko govori: imaš gore budućnost, perspektivu. Šta? Posao – kuća, posao kuća. Kao na robiji. Nemaš ništa. Razlika u vaspitanju je nebo i zemlja”, kaže Velibor za DW i objašnjava da je najbolje da sami odluče kad završe školu u Srbiji.

Za razliku od njega, Ivan Smilovac bi najviše volio da sa suprugom i svoje troje djece ode u Njemačku. Za sada tamo samo radi kao monter na gradilištu. Preko srbijanske firme radi u Frankfurtu, a živi u Ofenbahu. Njegov rad se vrednuje od sedam do devet eura po satu, a tokom mjeseca uspije da zaradi oko 1.800 eura.

„Išli smo na detašman na devet mjeseci, onda se pravi pauza tri mjeseca. Sada upravo pravim pauzu po drugi put. Imam sve što je potrebno, vizu, sve papire, ja idem na sigurno”, objašnjava Ivan i kaže da mu ovakav način rada odgovara jer mu je sve obezbijeđeno, a u svakom trenutku može da dođe kući. Naravno, o svom trošku.

„Ovi što idu na crno imaju veću zaradu, ali imaju i veći rizik. On radi na crno tri mjeseca i može da zaradi mnogo više, ali rizik mu je da dobije zabranu. Plus kad se pojavi policija, mora da bježi i da se krije, pa često ostane bez honorara. A ja sam siguran od policije. Ne brinem”, objašnjava Ivan Smilovac.

On je jedan od rijetkih Pazaraca koji bi sa porodicom napustio svoj grad i otišao u Njemačku da živi. Nada se da će mu vizna liberalizacija najavljena od marta mjeseca upravo to omogućiti. Ono što se najčešće dešava u jednoj sredini u kojoj je duboko ukorijenjena tradicija i vezanost za porodicu je da mještani Pazara odlaze na rad u inostranstvo, ali se nakon tri mjeseca kad istekne turistička viza – vraćaju.

Faruk Kolašinac je tako, tri mjeseca godišnje tesar, iako je po struci stolar. Kaže da u Njemačkoj ima rođaka kod koga ide. „Odem uvijek na tri mjeseca, on mi sredi boravišnu dozvolu i papire da mogu da radim. Poslije tri mjeseca više ne može, jer moram da imam izlaz, da ne bih dobio zabranu, ne daj Bože. Tada ovdje moram da budem barem tri mjeseca, a srećom, u firmi u kojoj radim već 20 godina je sve u redu, uzmem neplaćeno i uvijek se vratim na posao”, kaže Faruk.

I on čeka mart kao i većina mještana Novog Pazara kako bi mogao da iskoristi pogodnosti za rad, umjesto da ide na turističku vizu. „Ponovo planiram da idem u martu, tamo do maja. Poslije je praznik nama ovdje mjesec dana, i vidjećemo dalje”, kaže on.

Iako može da ode dva do tri puta godišnje u Njemačku da radi kao tesar, Faruk kaže da mu je i jednom dovoljno.

„Dovoljno je, jer kad odem tamo zaradim onoliko koliko ovdje mogu za godinu dana. Meni je to super, ovdje se dopunim malo i to je to. Tamo zaradim minimum 5.000 eura za tri mjeseca, a ovdje kao stolar zarađujem 200 eura mjesečno”, objašnjava on. „Ulagao sam puno para u kuću, kupio novi auto, sinu uplatio vozački, ćerki sam uplatio privatnu medicinsku školu – ja to odavdje nikad ne mogu da zaradim”, tvrdi on i dodaje da je olakšavajuća okolnost što kod rođaka može i da spava, jer bi mu na smještaj otišlo najviše para. Faruk kaže da 80% ljudi iz Novog Pazara odlazi na potpuno isti način kao i on. I da, kao i većina drugih, „tamo” nikada ne bi mogao da živi.