Sidran: Naš čovjek ne umije poštovati onoga koga se ne boji

Sidran: Naš čovjek ne umije poštovati onoga koga se ne boji

Abdulah Sidran, književnik, pjesnik, akademik, scenarista, autor najčitanijih knjiga i najgledanijih i nagrađivanih filmova koji su promijenili tok bosanskohercegovačke kinematografije…

Izvod iz razgovora za Faktor.

O liku Nurije..

-Dao sam mu ime Nurija u znak poštovanja prema onom čovjeku koji se stvarno zvao Nurija, a koji je u opsjednutom Sarajevu, u toku rata protiv Bosne, iz prkosa džogirao kroz cio grad. Džogirao je od čaršije do Holiday Inna. Tokom te putanje, trajno je bio na nišanu snajperista sa brda. Kasnije sam saznao da je bio bagerist. Penziju je zaradio u Austriji. Nije neki učen čovjek pa da smišlja simboličke načine iskazivanja otpora. Međutim, Sarajevo ga je zavolilo i oduševilo se. U prvi mah su mislili da je malo ćaknut čovjek. Jok, čovjek je o sebi pri sebi, ali je kazivao: “hajte životinje izvolite ubijte, je li vam to ćeif, je li vam to junaštvo, je li vam to snaga”. Taj čovjek je još uvijek živ. Imam fotografije njegove genijalne. Radio ih je Strašni (Milomir Kovačević, op. a.). Kada budem pakovao knjigu tražit ću dozvolu od stvarnog Nurije da uz jednu bilješku objavim i njegove fotografije. Pripremam knjigu “A Nurija veli”.

-Ako preskočim jedan dan u inbox mi dolaze poruke: “hej, gdje nam je Nurija, ja i moja žena smo naučili da prvu kafu ujutru ne pijemo dok ne vidimo šta je rek’o Nurija”. I zbilja sada treba kazati šta je tu ideja. Šta je moj koncept. On je kombinacija onoga što je u našoj tradiciji bio Nasrudin Hodža, ali je istovremeno kombinacija onoga što su bili Don Quijote i Sancho Panza, gdje se spaja jedan utopijski doživljaj svijeta, gdje čovjek vidi vjetrenjače gdje ih nema, juriša na nepostojeće vitezove, sa zdravom ljudskom pameću Sancho Panze koji ga u svemu tome ironizira i zeza. Pa se u tom ukrštaju dobija dragulj narodne mudrosti kovane stoljećima. Na neki način, ponekad uspijem kroz Nurijina usta kazati neke jako važne stvari o svemu što čini našu stvarnost, što čini našu sudbinu kolektivnu, pojedinačnu, kako god hoćete. 

O pjesniku iz Prijedora..

-Mislim da sam jednom objavio jednu rubriku gdje je u naslovu bilo: “Da li se u Prijedoru događa čudo?”, a povod je bio poezija Darka Cvijetića. Kasnije sam ga lično upoznao. A roman “Šindlerov lift”, i o tome sam pisao, ne znam gdje sam objavio, a dao sam naslov “Prokleta avlija naše epohe”.  Pazite, u Prijedoru je bio neboder u kojem je Darko stanovao. U tom  neboderu stanuju ljudi koji su pravoslavni Bosanci- Srbi , a koji sudjeluju u zločinima , nasiljima i progonima nad svojim komšijama Bošnjacima- muslimanima. Darko sve to preživljava. On je mlađi od mene znatno, i fenomenalno rekonstruiše, i u tome vidi nevjerovatne, ono što smo nekada zvali, koincidencije. Ne valja ljudima prepričavati, treba uzeti, čita se sa lakoćom tehničkom, ali emotivno to nije lako preživjeti.

Elem, on je upravu, etnička skupina kojoj on pripada, to znači Republika srpska, kao pokušaj državne organizacije jeste po svojoj prirodi takva da sama sebe ne može u lice gledati. Ja ne želim Darki sada otežavati njegovu situaciju, jer njega tamo mnogi ne vole. On ima ugled od 30-tak godina, on je univerzalni umjetnik. On je i glumac i reditelj, on je u pozorištu prijedorskom koje ima reputaciju ravnu profesionalnim pozorištima. Njegova opservacija o tom ogledalu u kojeg hukne osoba koja ne želi vidjeti svoje lice, jeste metafora onoga što bi bilo stanje kolektivnog duha, kolektivne svijesti, u nekim našim etničkim grupacijama, i to je sasvim tačno. Kod nas metafora Nurijina o “zabijanju glave u pijesak” nije istog tipa. Ako antropološki gledamo, ona bi više govorila o nedovoljnoj samosvijesti bošnjačkog etničkog kolektiviteta, nespremnosti da svoju sudbinu izvaga kao sudbinu jedne strašne manjine u okruženju evropske zapadne civilizacije, i da onda vodeći mozgovi toga etnosa na bazi takvih činjenica, saznanja koja su naučno neoboriva, kreiraju politiku kakva bi mogla voditi boljitku. Ne možemo mi zanemarivati činjenice i istinu, a nadati se da ćemo nešto popraviti, da ćemo ostati živi.

O vladalačkoj svijesti..

– Pa u kulturi ima nešto što mi pjesnici na svojoj koži osjećamo, kao i svi umjetnici, kao tešku manu ovdašnje vladalačke svijesti. U Beogradu je bio dvor, narod gleda pa kaže: “Ako knjaz drži onoga Cotu, ćopavi vuk, to mora imati svoje razloge”, i počne poštovati tu osobu. Na taj način, koliko god tu bude i snobizma, i promašaja, u narod se usađuje osjećanje da postoje kulturne vrijednosti koje mora poštovati. Naš čovjek, i to je Nurija kazao: “Naš čovjek ne umije poštovati onoga koga se ne boji”. Zar to nije jeziva misao?

Ima primjer jezički upečatljiv na koji način se pokazuje razlika u Beogradu i Sarajevu. U Beogradu će kazati ovako: “Jeste on pjanac, ali je on pjesnik”,  i time mu potare taj hendikep. U Sarajevu će kazati: “Jeste on odličan pjesnik, ali je on pjanac”. To sam ja osjetio na svojoj koži cijeli život. E to bi  bilo nešto što spada u historijski nastale mane u našem mentalitetu.

O Dejtonu i konstitutivnosti..

-I ako se smatra, ja sam negdje napisao, da je dejton ništavan, postoji Bečka konvencija iz 1969. godine koja smatra ništavnim ugovore napravljenim u okolnostima kakvim smo mi tada bili, da nam je glavni grad pod opsadom, da niko tu ne može zapravo slobodno odlučivati jer je ucijenjen. No i kada bi bilo legitimno taj sporazum je sam sebe osporio svojim nesprovođenjem, pa nije nikada prošao legalnu i legitimnu proceduru da bude usvojen u Parlamentu BiH.

Izgubio se navodno originalni primjerak, ugradili nam podvalu o konstitutivnim narodima. To je strašna podvala. Užasna. U originalu ne piše da su to narodi koji konstiutuiraju Bosnom,  nego narodi od kojih je Bosna sačinjena. U američkom političkom jeziku se to upotrebljava kada se kaže šta je izvorna baza Amerike. Izborna baza su Srbi, Hrvati, Bošnjaci, a nikako da su to oni koji će graditi ili konstituirati državu koja je njih stvorila. To je apsurd. To je jedna smišljena podvala koju mi trpimo i dan- danas, jer na njoj profitiraju one ideologije koje su diskriminacijske, rasističke, fašističke. Ako će on smatrati da su kolektivna prava iznad pojedinačnih ljudskih prava, ja kao pojedinac smatram, ako su u punini svojoj zaštićena moja lična građanska prava automatski su time zaštićena i moja prava identitarna kao bosanskog muslimana, Bošnjaka ili kako već hoću da se izjasnim. Dakle, mi živimo u ovo vrijeme u nečemu što će nauka, ako postoji nauka pravno politička, međunarodno državno pravo, u neko dogledno vrijeme proglasiti pravno nelegitimnim. Jer ti dokumenti na koje se pozivamo nisu prošli procedure. Čak se zapad kune u procedure. Apsurd do apsurda. I mi živimo u tom jednom apsurdu. Nije nam lahko.

O filmovima..

-Imam tri scenarija koji nisu ovi naši filmadžije htjeli da rade. To su scenariji koji su tematski vezani za epohu socijalističke Jugoslavije, prirodno je da reditelji ne trče to da rade, jer njima treba skupljati pare kod aktuelnih producenata, koji traže aktuelne životne priče. I meni je to ok. Ali nije mi ok da država kao takva, izvan svojih redovnih postupaka, nema interes da isfinansira film o Srebrenici, film o Omarskoj. To se ne može uraditi u redovnim postupcima iz redovnih sredstava. To je apsolutno nemoguće, finansijski i kadrovski. Za ovih  25 godina, u Srbiji je napravljeno možda 20, možda 30 filmov,a od kojih svaki u prvih pet minuta ima ugrađenu tezu kako su goloruki oni napadnuti od do zuba naoružanih muslimana. Za to vrijeme naši nisu u stanju da naprave ni pet minuta poštenog filma. Među 56 kandidata za Šestoaprilsku nagradu, u prvom krugu glasanja otpada Avdo Huseinović koji je jedini u kategoriji dokumentarnog filma napravio 300 sati istine o našoj odbrani zemlje, i odbrani naših života. I naš partijski um koji diriguje one ruke tamošnjih glasača šutne jednog Avdu Huseinovića. Sram ih i stid bilo! A neko se dosjeti, nađe obrazloženje i opravdanje da se jednoj pjevačici iz Beograda da specijalna nagrada Grada Sarajeva. To je nešto apsolutno užasno.

Cjelovit intervju – OVDJE!

Previous Kompanija "Propeller" traži inženjere informatike bez dana radnog iskustva
Next Bosanski brend GlamWood proizveo torbe koje će uskoro prezentovati u Milanu i Dubaiju

You might also like

KULTURA I UMJETNOST

Film ‘Kulin Ban’ pobjednik Festivala filma djece i omladine

  U Zenici je završen, devetnaesti po redu, Festival filma djece i omladine na kojem je, od 74 prijavljena filma, stručni žiri izabrao 21 nominaciju za nagrade. Najbolji igrani film,

KULTURA I UMJETNOST

Dvije izložbe u Brusa bezistanu povodom Dana nezavisnosti BiH (VIDEO)

  Izložba Historijskog arhiva Sarajevo “Urbani razvoj Sarajeva kroz historiju” autora arhiviste Velida Jerlagića te izložba Muzeja Sarajeva “Makete Sarajeva” iz fundusa tog muzeja otvorene su danas povodom Dana nezavisnosti

KULTURA I UMJETNOST

Otvoren Muzej i stalna postavka u Memorijalnom centru Potočari

U Memorijalnom centru Potočari danas je otvoren Muzej i stalna postavka “Srebrenički genocid – neuspjeh međunarodne zajednice”, što je dio zajedničkog i kontinuiranog nastojanja da se očuva sjećanje na žrtve