Jasmina Džafić, najmlađa doktorica ekonomskih nauka u ZDK: “Uči, čitaj” investicija sa najboljim povratom

Jasmina Džafić iz Zavidovića je najmlađa doktorica ekonomskih nauka u Zeničko-dobojskom kantonu, a koja je u ratu sa pet godina ostala bez oca koji je život dao za Bosnu i Hercegovinu.

Vrlo često možemo čuti kako su mladi budućnost naše zemlje, kako im se mora pomoći u školovanju, zaposlenju, stambenom zbrinjavanju. Posebno se akcenat stavlja na djecu šehida i poginulih boraca, a da zapravo u praksi to ide dosta sporo. Jasmina Džafić je dijete šehida i ona je svijetao primjer kako se treba boriti u životu ne čekajući bilo čiju pomoć. Ona se oslonila na svoje znanje, upornost, želju za učenjem i rezultati nisu izostali. Jasmina je ponos Bosne i Hercegovine. Ona je najmlađa doktorica ekonomskih nauka u Zeničko-dobojskom kantonu i za sada jedino dijete šehida koje je izuzetno uspješno okončalo sva tri ciklusa studija. Rođena je u Zavidovićima.

Priča nam kako je već u osmom razredu osnovne škole odlučila da će izučavati ekonomiju. Sebe u budućnosti isključivo vidi u Bosni i Hercegovini, piše Faktor.

Najprije se osvrnula na dane svog djetinjstva.

– Rođena sam u Zavidovićima i kao djevojčica od pet godina ostala sam bez oca i odrastala sam uz majku. To je obilježilo moje djetinjstvo na način da me majka već kao djevojčicu učila da postoji mogućnost da će se svaki moj neuspjeh pripisati “odrastanju bez oca” i da mnogo više od ostale djece sa oba roditelja moram(o) voditi računa i o najsitnijim detaljima. Ukratko, morala sam odrasti i prije nego je to bilo biološki moguće. Bila sam odlična učenica, kako se to kaže “štreberica”, od prvog razreda osnovne škole do završetka srednjoškolskog obrazovanja, a potom odlična studentica na prvom, drugom i trećem ciklusu studija koji je zaokružen stjecanjem naučnog stepena doktora društvenih nauka iz područja ekonomije – priča nam Džafić i nastavlja:

– Sada sam, hvala Bogu i mojoj mami, prvo i trenutno jedino dijete šehida u Zeničko-dobojskom kantonu koje je doktor nauka, a da je prethodno odlikovano najvećim univerzitetskim priznanjima za izuzetne rezultate postignute tokom studija. Prazninu nedostatka očinske figure zaista ne može niko nadomjestiti. Međutim, ja sam odgajana tako da to prihvatim isključivo kao iskušenje, a ne da kukam nad tim i govorim: “Jadna ja”. Voljom Božijom, odgojem i organiziranjem aktivnosti postala sam izuzetno samostalna u svim životnim aspektima. Muški prijatelji me često znaju zezati da ih moja hrabrost i samostalnost ponekad zna i postidjeti te da u tom obimu nije svojstvena ženskoj energiji, a što je u mom slučaju posljedica odrastanja bez oca – priča nam Džafić.

Jasmina je za izvanredne rezultate na studijima dobila Zlatnu plaketu Univerziteta u Tuzli i Povelju rektora Univerziteta u Zenici. Upitali smo zašto baš ekonomske nauke.

– Želja da izučavam ekonomiju iz ove tačke gledišta, budući da tada sigurno nisam ni znala šta je ekonomija, vezuje se za moje djetinjstvo i aktivno uključivanje u procese planiranja, raspoređivanja i kontroliranja ograničenih resursa. Možda će nekom zvučati tužno što sam u sve to bila uključena tako malena, i možda uskraćena za “bezbrižnost”, ali ja sam se osjećala baš važnom i “velikom” što sam aktivni sudionik tih procesa. Tragala sam za optimalnim rješenjima u tom domenu i iskreno uživala u tome. Stoga me i ne iznenađuje da sam već u osmom razredu osnovne škole odlučila da budem ekonomista i da izučavam ekonomiju. Tada sam znala samo da riječ ekonomija dolazi od kombinacije grčkih riječi koje se u prijevodu na naš jezik vezuju za riječi: kuća, imanje, upravljanje, zakon, pravilo o upravljanju… – pojašnjava nam Džafić.

Trenutno je docent na Ekonomskom fakultetu u Zenici.

– Biti stalno zaposlen na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Zenici u nastavničkom zvanju docenta je zaista čast i pričinjava mi posebno zadovoljstvo s obzirom na to da radim ono što istinski volim. Oduvijek sam voljela učiti, čitati, pisati, izlagati, a sada sam još i plaćena da to radim. Bilo je teško doći do tog zaposlenja, ali ja sam znala šta želim, te posvećeno i kontinuirano radila na ostvarenju svog cilja. Nekoliko godina sam bila angažirana kao vanjski saradnik u zvanju asistenta bez zasnivanja radnog odnosa. Marljivo sam radila, mnogo više od formalno ugovorenih obaveza, obavljajući skoro sve poslove kao da sam u radnom odnosu. To su kolege itekako primijećivali, a menadžment Fakulteta i Univerziteta prepoznao da bi se kolektiv značajno obogatio mojim dolaskom u tim. Nakon magistriranja i dobijanja “Povelje Rektora” izabrana sam u zvanje “višeg asistenta” i zasnovala sam radni odnos na Univerzitetu – ispričala nam je.

Ovo je bila prilika da nam opiše kako vidi trenutnu ekonomsku situaciju u našoj zemlji.

– Ekonomska situacija u Bosni i Hercegovini nije na zadovoljavajućem nivou i to nije nikakva novost. Blizina tržišta Evropske unije je potencijal na koji se mi dugoročno možemo i trebamo osloniti. Uprkos brojnim negativnim činjenicama koje karakteriziraju bh. ekonomiju i društvo (kompliciran regulatorni okvir, spor proces tranzicije, politička situacija, neadekvatna makro-ekonomska politika…), ekonomija ove zemlje ipak bilježi pozitivne pomake. Možda ne tako brze i očite, koliko bismo željeli, ali trend je obećavajući – kazala nam je Džafić.

Osvrnula se i na odnos države prema djeci šehida i poginulih boraca.

– Podsticaji za zapošljavanje, samozapošljavanje, stambeno zbrinjavanje, stipendije, porodične invalidnine samo su neki od vidova brige za djecu šehida. Ali svakako da su potrebna daljnja unapređenja, izmjene i dopune u zakonskoj regulativi. Naime, djeca šehida su sada “djeca” u 20-im i 30-im godinama i u većini slučajeva su već “izašli” iz osnovnih zakonskih prava predviđenih do 25. godine, odnosno okončanja redovnog školovanja. U narednim godinama neće uopće više biti djece šehida korisnika boračke stipendije, te je potrebno omogućiti podršku djeci šehida koja žele da nastave školovanje kroz stipendiranje doktorskih studija. I podsticajne mjere u zapošljavanju i samozapošljavanju značajno unaprijediti – sugeriše.

Za Jasminu Džafić se kaže da može biti uzor mladima koji se žele obrazovati i graditi naučno-akademsku karijeru.

– Ja mogu biti uzor mladima koji ne očekuju instant rješenja, koji su svjesni da za naukovanje nema “radnog vremena” i koji ne žale vrijeme koje su investirali na takav način jer su svjesni da je dugoročno “Uči, čitaj” investicija sa najboljim povratom. Vjerujem da u ovoj zemlji ima budućnosti za mlade ako prihvate da posao iz snova i basnoslovna plaća “ne čekaju” nikog. Da se cijeli život moraju dokazivati da bi uopće opstali, a potom i napravili rezultat. Smatram da ovo mogu bez imalo ustručavanja kazati budući da sam po završetku studija, kao “zlatni student” radila tri godine po ugovorima o djelu, dakle, formalno na evidenciji nezaposlenih, bez staža, bez mjesečne plaće, bez toplog obroka, svakodnevno putujući autobusom – ispričala nam je i dodaje:

– Ja sam znala sta želim. Da li je bilo teško? Itekako! Da li je bilo nepravde? Itekako. Međutim, znala sam da će se to isplatiti, samo treba biti strpljiv i dati sve od sebe. Vožnja autobusom značila mi je i svakodnevo dva sata čitanja za moju dušu. Sve je stvar percepcije zaista. Da bi se mladi ljudi zadržali u Bosni i Hercegovini, odnosno da bi se umanjile emigracijske aspiracije, potrebno je da mladi rade na sebi, na promjeni percepcije, s jedne strane, a nosioci politika da djeluju sistemski poticajno, s druge strane. Ponašati se kao voda, ići naprijed, raditi, ne osvrtati se, a prepreke ili savladavati ili mudro zaobilaziti, i nikom ne dozvoliti da “ukrade” fokus na ciljeve – rekla nam je.

Na kraju razgovora kazala nam je da sebe vidi u budućnosti u Bosni i Hercegovini.

– Prije svega, temelji ove države su “plaćeni” životima i krvlju najboljih sinova i kćeri, a jedan od tih sinova je i moj rahmetli otac. Ne bih sebi oprostila da napustim državu za čije je temelje i moj otac život dao. Naravno, govorim o trajnom boravku. Ali svakako da ću raditi na tome da zbog potrebe profesionalnog i stručnog usavršavanja stječem nova i unapređujem stečena znanje i reference van granica ove zemlje kroz povremene i privremene odlaske. Smatram da nije nikakva fraza i patetika šantićevska da sunce tuđeg neba drug’čije sija i da ne grije! – kazala nam je Džafić.