Hemon: U Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi podivljala islamofobija ušla u mejnstrim

Hemon: U Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi podivljala islamofobija ušla u mejnstrim

JEDAN OD NAJZNAČAJNIJIH MISLILACA I KNJIŽEVNIKA NAŠEG DOBA GOVORI O NEGIRANJU GENOCIDA, DRUŠTVENOJ AROGANCIJI ZAPADA I CJELOŽIVOTNOJ RASELJENOSTI.

Aleksandar Hemon je bio u Čikagu kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Kako se nije mogao vratiti kući u Sarajevo, postao je raseljena osoba. Ali, uprkos tome, naučio je kako uspjeti u Americi. 

U knjigama “Čovjek bez prošlosti” (“Nowhere Man”), “Pitanje Bruna” (The Question of Bruno”), “Projekt Lazarus” (The Lazarus Project”), kao i u svom najnovijem naslovu “Moji roditelji: Uvod / Ovo nije tvoje” (My Parents: An Introduction / This Does Not Belong to You”), autor se osvrće na raseljeništvo, Sarajevo i identitet.

Hemon je do sada osvajao najprestižnije književne i umjetničke nagrade, a ujedno je dobitnik Gugenhajmove (Guggenheim) stipendije, te one koju dodjeljuje Fondacija Makartur (MacArthur) — također poznate pod nazivom “Grant za genije”. Povrth toga, uvrštavan je u uži krug izbora za Nagradu Udruženja američkih književnih kritičara (“National Book Critics Circle Award”) i Državnu nagradu za književnost SAD-a (“National Book Award”).

Odnedavno je proširio dijapazon djelovanja na televiziju i film. Tako je napisao scenarij za nekoliko epizoda televizijske serije “Sensejt” (“Sense8”), a potom sa rediteljicom Lanom Vačauski (Wachowski) i spisateljem naučne fantastike Dejvidom Mičelom (David Mitchell), postao koscenarist filma “Matriks 4” (Matrix 4) koji izlazi 2021. godine.

Hemon je pokazao talent za pisanje eseja i kolumni objavljujući svoje tekstove u Njujorkeru (The New Yorker), Eskvajeru (Esquire), Paris rivjuu (The Paris Review), Njujork tajmsu (The New York Times) i sarajevskim BH danima.

Poznat po tome što otvoreno govori o društveno-političkim pitanjima, njegova direktnost ogleda se u komentarima na Tviteru u kojima ne štedi riječi. Redovno piše o Balkanu, sve intenzivnijoj islamofobiji na Zapadu, negiranju genocida te stanju u Bosni i Hercegovini i ostatku Europe.

Kao i brojni drugi kolumnisti/ce s Balkana, Hemon se u posljednje vrijeme fokusirao na društvenu prihvatljivost osoba poput Petera Handkea, laureata Nobelove nagrade za književnost i apologeta lika i djela Slobodana Miloševića. Potom je pažnju skrenuo na rad Džesike (Jessica) Stern, autorice nedavno objavljene knjige “Karadžić i ja”, u kojoj je pisala o osuđenom ratnom zločincu. Hemon kaže da ga je njen rad “iscrpio”.

Posebno je oštar prema medijima kao što je Njujork tajms koje optužuje da nekritički izvještavaju o Handkeu i Stern zarad “balansa”. On tvrdi da ih ovaj list promovira nezauzimajući jasan stav u vezi sa činjenicom da Handke negira genocid, a da Stern humanizira čovjeka osuđenog za genocid počinjen prije svega u Srebrenici.

K2.0 je s Hemonom porazgovarao o sve izraženijem negiranju genocida, odnosu Balkana i Europe, kulturološkom zaokretu na Zapadu, raseljeništvu i o njegovom opusu.

K2.0: Prije deset godina, većina nije ni pomišljala na to da bi neko ko negira genocid u Srebrenici mogao osvojiti Nobelovu nagradu za književnost. Šta se u tih deset godina dogodilo na Zapadu da se u kulturi dogodio takav zaokret?

Aleksandar Hemon: Mislim da je u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi podivljala islamofobija ušla u mejnstrim, a samim time i uvjerenje da su muslimani/ke toliko udaljeni od one domene koja određuje “zapadne vrijednosti” i u kojoj su one sadržane da su čak i njihove najgore ubice bliže “onome što smo mi na Zapadu” nego njihove muslimanske žrtve.

Za mnoge zapadnjačke intelektualce/ke i političare/ke, Milošević i Karadžić su možda malo i pretjerali s tim genocidom, no ako zaista jesu, to su učinili iz razumljivog straha od toga da će islamisti nadvladati njihov narod, što muslimani obično rade ukoliko im se odriješe ruke. To je, primjerice, viđenje Džesike Stern.

Što se tiče Odbora za Nobelovu nagradu, mislilac i pisac poput Petera Handkea mnogo je vjerodostojniji velikoj europskoj intelektualnoj tradiciji i tekovinama prosvjetiteljstva od nekih tamo balkanskih muslimana/ki za koje smatraju da nisu dali nikakav doprinos toj velikoj tradiciji i da sada u anonimnosti trunu u zabačenim masovnim grobnicama.

Milošević, naravno, nije trebao otići u krajnost, ali Odbor za Nobela, Handke i Stern isto tako mogu razumjeti to da bi jednom Europljaninu koji se boji muslimanske invazije mogao pući film, zbog čega će biti primoran počiniti genocid. I Handke i Stern se prema svojim ratnim zločincima odnose kao prema “kompleksnim” liderima koji su morali donositi teške odluke u teškim okolnostima. No, ono što je prvobitno otežalo okolnosti bilo je sve veće prisustvo muslimana/ki, koji konstantno igraju na kartu žrtve čak i kada sami na sebe navuku nesreću jer ih ima mnogo.

Zaključak je sljedeći: sve dok su muslimani/ke tu, postoji mogućnost za novi genocid, a najbolji način da se genocid izbjegne jeste taj da se muslimane/ke adekvatno uklone — sprečavanje genocida konačnim rješenjem.

Čini se da veliki broj Europljana/ki na Balkan gleda kao na “polueuropski” prostor, ili pak na prostor koji uopće ne pripada Europi, dok mnogi žitelji/ke Balkana očajnički pokušavaju biti dio Europe i itekako vide sebe kao Europejce/ke. Izgleda da je ta tenzija srž odnosa Europe i Balkana. Kako tu tenziju riješiti?

Mišljenja sam da su ratovi na Balkanu bili ključni za vizualizaciju nove Europe, s obzirom na to da su poslužili kao kontraprimjer Uniji. U takvoj postavci stvari, Balkan je ono što Europa nije i što nikada ne bi željela biti: Balkan je rak, a Europa je zdravo tkivo.

Europska unija je namjeravala nadići ono što Balkan nikada nije mogao zato što nikada nije bio dovoljno europski prostor, i to zbog svoje etničke kompleksnosti generalno, i muslimanskog prisustva konkretno.

Međutim, Balkan je u isto vrijeme dovoljno sličan Europi da daje prostora za razne projekcije, koje su postale uočljivije kako se Europa počela suočavati s “muslimanskim pitanjem” na kulturološkom i političkom planu. Drugim riječima, Europa se pretvarala da je nadrasla nacionalizam, ali s pojavom neobuzdanog populizma i usko vezane islamofobije, balkanski nacionalizam — svojevremeno izraz nekog urođenog divljaštva — odjednom je retroaktivno dobio smisao u glavnim gradovima Zapadne Europe.

Svakako, ti Balkanci su vjerovatno prevršili mjeru, te genocid te sve ostalo, no bavili su se istim teškim problemima kojima se bave pravi Europljani. Balkan je blizu Europe tek toliko da nikada ne uspijeva biti Europa.

Upravo sam se sjetio izjave Petera Handkea koja glasi da je Srbija najčistija Europa, no, dakako, on živi u predgrađu Pariza.

Rekao bih da bi se spomenuta tenzija mogla riješiti tako što bi se prihvatilo — i intelektualno, i kulturološki, i politički — da je Balkan zajedno sa svojim muslimanima/kama Europa, da je uvijek bio i da će uvijek biti Europa, te da su zapadnoeuropske fantazije o političkoj i intelektualnoj superiornosti duboko ukorijenjene u kolonijalizam i rasizam.

Ipak, ne vjerujem da je Europa sposobna za to. Ona je prikovana za fantazije o vlastitoj grandioznosti koliko i Amerika.

Stječe se dojam da Zapad na raspad Jugoslavije gleda s visoka i govori: “Ovo se nama nikada ne može dogoditi.” Jedna od misli koje ste do sada iznosili jeste i ova: “Zamisliti nezamislivo je očigledno nemoguće, ali upravo je nezamislivo ono što mijenja svijet, ne ono što možemo zamisliti.” Da li se to nezamislivo trenutno događa na Zapadu?

Ono što se trenutno događa oduvijek je bilo moguće, no ljudi su to odbijali zamisliti zbog intelektualne lijenosti i/ili čistog straha. Misliti da se vukojebine od balkanskih država mogu raspasti, a da su Ujedinjeno Kraljevstvo ili Sjedinjene Države vječne, simptom je žestokog kompleksa superiornosti koji predstavlja rudiment protraćene imperijalne prošlosti.

U Americi [Sjedinjenim Državama], naprimjer, vlada neka vrsta društvene arogancije koju je nemoguće razlikovati od zablude o transcendentalnoj, vječnoj američkoj esenciji usađenoj u Republiku koja je štiti od propasti kakva je zadesila Jugoslaviju. Međutim, Tramp (Trump) je tu fantaziju smrskao.

Sjećam se da su brojni Amerikanci/ke nakon izbora izražavali uvjerenje da će “uzajamne provjere” spriječiti trampovsko pustošenje. Svaki segment tih “uzajamnih provjera” od tada je barem jedanput zakazao, tako da je Tramp sada od Senata u biti dobio zeleno svjetlo da radi šta god hoće bez ikakvih posljedica.

Mogućnost izbijanja šireg i slojevitijeg sukoba — što ne isključuje oružani konfikt koji bi mogao dovesti de fakto ili de jure do raspada Amerike — toliko je strašna da se rijetko ko usuđuje i pomisliti na to, a kamoli na ono što bi potom uslijedilo.

Ne baš davno je isto tako nepojmljivo bilo da bi se Ujedinjeno Kraljevstvo moglo raspasti, ili da bi mnogobrojne zemlje Europe mogle ustvari smještati migrante/ice u logore u kojima im se ne pruža osnovna njega i gdje su im uskraćena osnovna ljudska prava..

Vaša djela pretežno se tiču onoga što ste proživjeli kao raseljena osoba. Veliki broj ljudi imao je slična iskustva kada su oni ili njihove porodice, ili kada su zajedno sa svojim porodicama, bili prisiljeni napustiti svoja ognjišta ili zbog rata ili zbog finansijskih razloga. Kako to utječe na društva Balkana u kulturološkom i političkom smislu? Da li su tako ova društva zauvijek razorena ili bi ona iz svega toga mogla izaći bogatija?

Ne vidim kako bi Bosni [i Hercegovini], recimo, na bilo koji način mogla pomoći činjenica da je četvrtina ili čak i više stanovništva koje je bilo tu prije rata raseljeno. Ako se ne varam, broj stanovnika/ca u Bosni [i Hercegovini] je u stalnom padu i ljudi su u pokretu, idu negdje drugdje — i uglavnom su to mladi.

Pretpostavljam da je demografska stabilnost preduslov za postojanje društva i države u kojem/kojoj će to stanovništvo živjeti. Važno je shvatiti i to da je raseljavanje uvijek posljedica. Ono što je razorilo bosansko[-hercegovačko] društvo jeste rat, koji je i uzrokovao raseljavanje — štaviše, raseljavanje je bilo primarni ratni cilj.

Ipak, sada kada je narod raseljen, teško je ponovo izgraditi društvo. Imajući sve to u vidu, i dalje se nadam da ljudi u dijaspori raspolažu sredstvima i načinima na koje bi mogli promijeniti situaciju u svojoj domovini te u zemljama u kojima žive. Vjerujem i da migracije stvaraju narative, jer kretanje kroz ljudski prostor podrazumijeva samo putovanje, već i, tako da kažem, usputno stjecanje iskustva i znanja.

Da li još uvijek gledate na sebe kao na raseljenu osobu ili ste se pak “naselili”? Da li smatrate i da dolazite iz društva kojeg više nema, ili to društvo i dalje negdje postoji?

Jednom raseljen, uvijek raseljen. Biti raseljen/a znači da ne postoji mjesto na koje se možete vratiti. Raseljeništvo mijenja vaše razmišljanje o svemu: o sebi, o jeziku, o domu, o svijetu, o pravdi; a ta promjena razmišljanja je ireverzibilna. Često me pitaju da li razmišljam o tome šta bi se dogodilo da sam ostao u opkoljenom Sarajevu tokom rata. Da, stalno razmišljam o tome, mada znam da to nema smisla.

Međutim, zamišljati sve te alternativne živote svaki put je suvišno, zato što je toliko potencijalnih putanja. Poenta je u tome što se nikada ne bih mogao vratiti u ono vrijeme i u ono mjesto u kojem su mi te putanje zapravo dostupne — njih je moj odlazak prekinuo.

Osim toga, raseljavanje nije trenutak — ono se nastavlja odvijati, i to ni u kom slučaju predvidivo ili postojano. Danas se u trampističkoj Americi osjećam više kao raseljena osoba nego što sam se osjećao prije deset ili 15 godina, iako tada nisam bio ni izbliza “naseljen”.

Prije nekih 15 godina, jedan moj prijatelj se ženio u Londonu, u Velikoj Britaniji, i bio sam na njegovom vjenčanju. Pored pojedinih koji su živjeli tu, veći dio ostalih zvanica, njih pedesetak, dolazio je iz Sarajeva, ali tada su živjeli u Montrealu, Ženevi, Torontu, Zagrebu, Beogradu, itd.

Neki od njih su mi bili bliski prijatelji/ce, s nekima sam bio u vrlo dobrim odnosima, neki su mi bili samo poznanici/e, dok je bilo i onih koji mi se nikada nisu naročito dopadali. Ipak, u tim momentima sam doživio epifaniju: da su svi ti ljudi živjeli na istom mjestu — Sarajevu, Londonu, Čikagu, Oklendu, Adis Abebi, bilo gdje — već sutra bih se tamo preselio. No, takvo mjesto nije postojalo, niti će ikada postojati.

Društvo je apstrakcija, ono postoji i realizira se u kontaktu s drugim osobama, i veći dio međuljudskog kontakta odigrava se u vašoj neposrednoj blizini. Prema tome, ukoliko su neki raseljeni, onda su svi raseljeni.

Da li nam možete nešto reći i o Vašem angažmanu na “Sensejtu” i “Matriksu 4”, kao i radu sa sestrama Vačauvski i Dejvidom Mičelom? Ne vjerujem da ste u očima mnogih prije “Sensejta” konfigurirali kao autor naučne fantastike. Koje su značajnije sličnosti ili razlike u radu s autorom kao što je Mičel u odnosu na samostalno pisanje?

Još uvijek nisam autor naučne fantastike. Zadovoljštinu u radu na filmu općenito, a konkretno u radu s Lanom Vačauski i Dejvidom Mičelom, mogu pronaći u činjenici da se sve bazira na saradnji, da sav taj autorski angažman funkcionira potpuno drugačije. Kada pišem knjigu, svaka riječ u njoj je moja, ja odlučujem gdje ću je staviti, i sve proistječe iz moje mašte i/ili iskustva.

U kinematografiji, što uključuje i pisanje scenarija, uvijek su prisutni i drugi — intelektualno, maštom, emocionalno, fizički. Apsolutno ništa ne stvarate sami. To je i ograničavajuće, zbog očitih razloga, ali i nadasve oslobađajuće — umovi se spajaju i proširuju kako bi zamislili nešto što niko od njih sam za sebe ne bi mogao zamisliti.

Lana i David su majstorica i majstor kada je riječ o kreiranju različitih svjetova i od njih sam mnogo naučio o načinima na koje je moguće vizualizirati nešto što nadlazi moje iskustvo. U velikoj mjeri pomaže i to što ih volim kao ljude i što ih smatram bliskim prijateljicom i prijateljem. Cijenim svaki trenutak koji sam proveo s njima smišljajuće priče, ljudske živote i životne puteve. Nikada neću prestati pisati, no zauvijek će mi nedostajati naš kreativni rad.

Kako ste doživjeli pregradnju na film i televiziju?

To nije bila pregradnja, već nadogradnja. Morao sam naučiti sarađivati i izrađivati krizne planove te sam se morao navići na to da se manje oslanjam na jezik prilikom pripovijedanja. Bez obzira na to, priče su priče.

Da li Vam naučna fantastika daje priliku da posmatrate naš svijet iz drugačijeg ugla, da zamislite nezamislivo na pozitivan način?

Nikada nismo započeli neki projekt mišlju: “Hajdemo se sada baviti naučnom fantastikom!” Bavimo se pričama smještenim u svjetove koji su u neku ruku različiti — ali ne fundamentalno — od ovog. Jedno od uvjerenja koje nas spaja jeste to da na pričanje priča gledamo kao na poduhvat od spoznajne vrijednosti.

Pripovijedanjem se znanje stvara, preobražava i prenosi putem mašte kako se aktivira u jeziku i/ili kinu. Pod time također mislim da se pripovijedanje iznutra doživljava kao otkrivanje.

Evo jednog primjera: u jednom scenariju koji još uvijek nije pronašao pravu adresu zamislili smo kako bi izgledao raspad Amerike koji bi se okončao unutar jedne generacije. Proveli smo neko vrijeme zamišljajući budućnost koju većina Amerike odbija zamisliti. Vjerovatno zbog toga taj projekt još nije našao pravu adresu.

Izvor: kosovotwopointzero.com

Previous SNSD blokira državu, ali ne i putovanja o trošku države?!
Next Akademiku Sidranu uručena Povelja 'Muhamed Hevai Uskufi' za životno djelo

You might also like

INTERVJU

Bešlagić: Kod nas ljudi ne vjeruju u rad, misle da je rad uvijek negdje vani i da će im tamo biti bolje

Enis Bešlagić progovorio je o novom zanimanju, ali i o teretu slave s kojim se suočio. Sigurno ste se pitali gdje je nestao jedan od najduhovitijih glumaca na ovim prostorima i što

INTERVJU

Sonja Biserko: Dokazi o umiješanosti Srbije u rat u Bosni i Hercegovini nisu sporni. BiH mora obnoviti tužbu

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji objašnjava kakav dil su svojevremeno sklopili bivši šef diplomatije SR Jugoslavije Goran Svilanović i tužiteljica Karla del Ponte, po čemu su slični,

NAŠI LJUDI

Arna Mačkić, uspješna arhitektica u Holandiji: Osmislila sam projekat koji može povezati Mostar

  Dobitnica je nagrade Maaskant za 2017. godinu, predavačica na akademiji gdje je nekoć bila student Gerrit Rietveld Academie, suosnivačica arhitektonskog studija L A i istraživačica koja je godine rada