Vjerujem da Bajević može odvesti našu zemlju na EP. Volio bih to radi svih Bosanaca i Hercegovaca

Jeste li zaboravili Marka Topića? Da, to je onaj fudbaler iz Oštre Luke koji je odlučio igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine u najtežim trenucima 90-ih godina.

U dresu s državnim grbom davao je i više od maksimuma i jedan je od onih koje ljudi s osmijehom sretnu na ulici i o kojima će se vjerovatno još godinama pričati.

Topićev put nije bilo nimalo lagan. Rat, izbjeglištvo, borba za egzistenciju, za život roditelja…, sve ga je to pratilo na putu do Švicarske, Austrije, Rusije i Italije gdje je imao priliku igrati tokom karijere.

Danas Topić živi mirnim životom u Baselu i slaže kockice novih poduhvata. Komšije su mu najbolji strijelac švicarske reprezentacije Aleksandar Frei, a u blizini su još Granit Xhaka, Roger Federer…

“Našao sam svoj mir u Švicarskoj, ovdje su se rodila i djeca, ali redovito dolazim i u BiH. Evo, baš sad za par dana trebam malo otići u ‘svoju’ Posavinu, pa u Sarajevo gdje završavam program za UEFA Pro licencu. Konstantno je fudbal prisutan. Idem redovito i na utakmice, baš sam prije dvije sedmice sa Baždarevićem gledao Sion – Lugano”, javio se Topić iz Švicarske za SportSport.ba.

Namjeravate se znači ozbiljno upustiti u trenerske vode?

“Radio sam već sa Admirom Smajićem, ali on sada ima neke druge prioritete, većinu vremena provodi u Hrvatskoj na moru i tako. Ja sam odlučan da počnem raditi kao trener, školujem se već sedam godina i naljeto bih već trebao znati kako i šta dalje. Teško je ovako sad razmišljati o tome, raspored je gust, a nijedan te klub neće uzeti i reći: ‘Slobodno ti radi to svoje’. Ostalo je, kažem, još da se sve to završi i onda ćemo vidjeti.”

Pominjalo se da ste bili jedan od kandidata da budete asistent Dušanu Bajeviću.

“To je bila istina. Predložio me savez Posavske županije, bio sam i u užem krugu, ali očito priliku ne možeš dobiti ako nisi iz Hercegovine. Mi iz Posavine kao da nismo Bosanci.”

Naši fudbaleri igraju odlično u Švicarskoj. Ne treba ni pitati pratite li ih.

“Stalno! Demirović je čudo, u strašnoj je formi i baš danas čitam kako mnogi klubovi žele da ga dovedu. Ne sumnjam u to, ali on je Alavesov igrač, tek treba vidjeti šta oni kažu. I Stevanović je isto fantastičan. Sada igra u boljoj formi nego kada se prodao u Sevillu. Skoro da ne prođe kolo a da o njima dvojici ovdje ne pišu superlative. Po meni su zaslužili da budu pozvani u reprezentaciju za nadolazeće utakmice. Treba zvati one koji su u top formi, koji su zaslužili poziv, a ne na osnovu toga kako je neko igrao prije dvije-tri godine…”

U Švicarskoj je i Aldin Turkeš. Lausanne vodi ka eliti.

“Neko će reći to je druga liga, ovako ili onako, ali dovoljno je vidjeti da je u toj istoj ligi Grasshoppers koji ima najviše titula u Švicarskoj. Nenormalno zabija. Na treningu nije lako zabiti gol, a kamoli u jednoj ligi skoro 20.”

Kroz karijeru ste igrali za brojne klubove. Malo ko zna da ste imali ugovor i sa – Milanom.

“Da, sa Milanom sam 1998. godine potpisao četverogodišnji ugovor. Kada sam počinjao igrati maštao sam o Milanu i San Siru, tako da mi je potpis za jedan takav klub bio najemotivniji momenat u karijeri. Kako je uopšte došlo do transfera? Za to je najzaslužniji moj tadašnji menadžer Predrag Naletilić. Godine 1997. me prvi put gledao kada sam igrao za reprezentaciju u Bariju, pratio me na još nekoliko utakmica i očito zadovoljan s onim što je vidio ponudio mi je da sarađujemo. Obećao mi je da će mi napraviti veliki transfer, ali pod uslovom da prvo dođem u Hrvatsku i odigram tamo jednu godinu. Tako je i bilo. Otišao sam u Varaždin, zabijao golove, a onda je rekao: ‘Marko, spremaj se, vodim te u Milan’. Žao mi je što nikada nisam upisao zvaničan nastup. Teško je bilo tada, imao si u timu jednog Maldinija, Weaha, Shevchenka.”

Onda ste otišli u Monzu. Tu vas je dočekao tada mlađahni Patrice Evra.

“E, to je zanimljiva priča. On je tada bio faktički dijete, igrao je najmanju plaću, koliko se sjećam u pitanju je bila cifra kao danas 1.000 KM. Kako smo živjeli u istoj zgradi, vozio sam ga skoro svaki dan na treninge, nekada sam ga i dovodio kod sebe u stan i davao mu pastu, salamu… Kod njega je bila puna kuća, ima preko deset braće. Volio bih ga jednog dana sresti i da se prisjetimo tih vremena.”

Za kraj, vratimo se na reprezentaciju BiH. Dušan Bajević kao selektor?

“Odlično. Mlad sam da bih se sjećao kakav je igrač bio, ali njegovu trenersku karijeru sam pratio i o tome je suvišno bilo šta reći. Dovoljno je vidjeti koliko je titula osvojio. Možda je jedini minus što nije radio u posljednjih nekoliko godina, ali svejedno vjerujem da uz znanje kakvo ima i autoritet može ostvariti što je zacrtao i odvesti našu zemlju na Evropsko prvenstvo. Volio bih to radi svih Bosanaca i Hercegovaca, a naročito radi Džeke koji je zaslužio da ode na još jedno veliko takmičenje”, dodao je Topić koji je i danas u kontaktu s većinom fudbalera s kojima je dijelio svlačionicu u reprezentaciji.