Bosna – jedina cjelovita od svih južnoslavenskih teritorija u Osmanskom carstvu

Bosna – jedina cjelovita od svih južnoslavenskih teritorija u Osmanskom carstvu

.. I pored četverostoljetne osmanske vlasti, stanovništvo Bosne i Hercegovine čuvalo je ime i jezik svoje domovine.

Neposredno po osvajanju, Osmanlije su prvi formirani sandžak nazvali po imenu zemlje, a ne kao što je to bio slučaj na drugim teritorijama da se ime sandžaka daje po mjestu gdje boravi sandžakbeg. Isti slučaj bio je i sa osnivanjem drugog sandžaka, koji se službeno zvao Hercegovački.

Tek poslije toga su se drugi sandžaci, koji su osnivani krajem 15. i tokom 16. stoljeća, zvali po sjedištima sandžakbegova.

Tako je Bosna i Hercegovina s imenima prvih sandžaka sačuvala svoje tradicionalno srednjovjekovno ime. To nije bio slučaj ni s jednom od južnoslavenskih zemalja. Interesantno da o toj činjenici nije vođeno računa niti se šire elaboriralo.

Kada je, 1580. godine, došlo do formiranja Bosanskog ejaleta i tada je Porta-centralna vlada u Istanbulu (Konstantiniji) imala razloge da novoosnovana pokrajina zadrži svoj srednjovjekovni državni naziv. To nije bilo nimalo slučajno.

Kada je osmanska vojska, 1592. godine, osvojila Bihać, od tada je cio prostor današnje Bosne i Hercegovine bio teritorijalno kompaktan. Bosanski ejalet se tada prostirao od Šapca do mora i od Zvečana do Virovitice, Bosna je kao središnja oblast predstavljala neku vrstu matice koja je sada dobila veći značaj.

Znatne teritorije današnjih susjednih zemalja su od tada i u narednim decenijama i stoljećima bile u sastavu Bosanskog ejaleta.

Gledajući s ove vremenske distance, Bosna je bila jedina od svih južnoslavenskih teritorija koje su bile pod osmanskom vlašću teritorijalno kompaktna.

Karlovačkim mirovnim ugovorom iz 1699. godine dobila je znatan dio granice u okviru međunarodnih granica današnje države Bosne i Hercegovine. To je s manjim korekcijama potvrđeno Požarevačkim (1718.), Beogradskim (1739.) i Svištovskim mirom (1791.).

Do toga je došlo, prije svega, zbog svijesti domaćeg stanovništva, koje je tokom 17. i 18. stoljeća hrabro i odlučno, u granicama svojih mogućnosti, branilo svoju užu domovinu.

Tokom Kandijskog (1645-1669) i Bečkog rata (1683-1699), kada opada vojna i politička moć Osmanskog carstva, stanovništvo Bosanskog ejaleta uočava da se može spasiti samo ako se uspije odbraniti od mletačke i habzburše vojske. Posebno je muslimansko stanovništvo u Bečkom ratu uvidjelo činjenicu da na teritorijama koje su osvojile habzburška i mletačka vojska na mogu opstati ako ne prihvate katoličku ili pravoslavnu vjeru. Najdrastičniji primjer bio je Lički sandžak. U njemu se poslije njegovog osvajanja od habzburške vojske muslimansko stanovništvo moralo ili pokrstiti ili s pokretnom imovinom napustiti taj prostor. Slično je bilo i u drugim krajevima koji su došli pod vlast bečkog cara ili mletačkog dužda.

Sve je to bio razlog da u narednom 18. stoljeću dođe do jačanja svijesti da jedino osloncem na sopstvene snage Bošnjaci mogu opstati u svojoj užoj domovini.

(Iz rada ‘Značaj Banjalučkog boja u razvijanju bosanske svijesti u 18. stoljeću: U povodu 280. godišnjice Banjalučkog boja‘.

Autor – Enes Pelidija, GODIŠNJAK BZK “PREPOROD” 2017.)

/MiruhBosne/

Previous Bužim: Firma WOODEN CHAIRS izvozi preko 2000 stolica mjesečno
Next Preminula Beba Selimović, interpretatorka bosanskih sevdalinki

You might also like

HISTORIJA

Sjećanje na Džemala Bijedića: 39 godina od tragične smrti

Utorak, 18. januara 1977. godine: službena novinska agencija TANJUG objavljuje vijest koja je potresla jugoslavensku javnost. U avionskoj nesreći kod Kreševa poginuo je Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.

HISTORIJA

Godišnjica potpisivanja „Bilinopoljske izjave”

Na današnji dan, 8.aprila/travnja 1203.godine, potpisana je poznata “Bilinopoljska izjava”, historijski dokument koji su poglavari bosanske crkve, bosanki Ban Kulin, dubrovački arhiđakon Marin i još sedam poglavara potpisali pred izaslanikom

HISTORIJA

Bileća

Bileća se nalazi na kraju Župe Vrma, ali se ne spominje u izvorima prije XIV v.  Prvi put se spominje Bileća 1387 god. U dubrovačkim izvorima se spominje i 1403