Poniji, atrakcija u bosanskogradiškom selu Elezagići

Boro Klincov (57), iz gradiškog sela Elezagići prije tri godine počeo je da uzgaja šetlandske ponije, a njegovo imanje česta je stanica prolaznicima, naročito kada na pašnjak izvede svih 11 ponija.

Šareni poniji na pašnjaku za ovo područje su nesvakidašnji prizor, a rzanje i njištanje Borinih konjića najviše oduševljava djecu.

“Ima oko tri godine kako ih držim, držao sam svašta prije toga. Bavio sam se sa svinjama, ovcama, teladima, okrenuo sam sa njima kao da ću imati neku računicu u tome, sad da li će biti ili ne… Što su manji, to su skuplji. Visina im je oko 80, 85 centimetara, starost od dvije do pet godina”, ispričao je za Anadolu Agency Boro Klincov.

Prilikom kupovine svakog od 11 ponija Boro je vodio računa da budu mirni, da ne grizu i ne udaraju, a u međuvremenu ih je i razmazio. Za ovu vrstu ponija odlučio se upravo zbog toga što spadaju u najmanje, a sve ih je kupio u Bosni i Hercegovini, na području Federacije Bosne i Hercegovine, a ni jednog nije uspio pronaći u Republici srpskoj.

“Još tražim da kupim, ali teško ih je naći ovih malih. Sad trenutno hoću da ih razmnožavam, pa sad kako će biti, muške ću prodavati a ženske ću ostavljati sebi za dalje”, pričao je Klincov.

Naročito je ponosan na kobilu koju je kupio u Tuzli, a koja se po građi malo razlikuje od ostalih ponija. Kaže da je ova kobila u njegovu štalu stigla čak iz Azije.

“Imamo jednu koja je sa planine Tibet, iz Mongolije, čovjek je kupio u Tuzli, tri kobile i jednog konja”, rekao je Boro i dodao da iako je namjeravao kupiti dvije kobile, igrom slučaja na kraju je uzeo samo jednu.

Priča da mu je porodica podrška, ali da oko ponija nema mnogo posla i sve stiže obaviti sam, bez obzira na obaveze u auto školi čiji je vlasnik.

“Što se tiče hranjenja ja njih 11 kako imam, jedu zob, ima svaki svoj boks, negdje bude po jedno u boksu negdje po dvoje i jedu sjeno, Sedmično pojedu oko 50 kilograma zobi i balu sijena ujutro i balu naveče, njih 11, nema nikakvih problema što se tiče toga, premda higijena mora biti. Konj je takva životinja ne voli vlagu, a ne voli niti prljavštinu. Sterem im piljevinu i uvijek je provjetreno, da bude čisto. Od kada su kod mene nikad nisu pokisli, tako kažu konj nije životinja koja voli da kisne premda ima konja koji budu napolju, ali ja se trudim da ne pokisnu nikako. Znači uvijek čistim, da im bude čisto, a i oni kada ih pustim napolje lete se valjati kao da sa sebe da skinu tu svu prljavštinu”, govorio je Boro Klincov.

Iako budu čisti svoje ponije redovno četka i češlja, a zbog poslovnih obaveza napolje ih pušta uglavnom tokom vikenda, kada je kod kuće. Inače, poniji vrijeme provode u štali izgrađenoj 1963. godine za velike konje, a Bori je drago što je nakon svih godina štala vraćena prvobitnoj namjeni.

“Što se tiče komšiluka ne znam šta da vam kažem, isprva je to bilo svima interesantno, a sad je postao malo pakost, zavidnost, ali toliko ne obraćam pažnju. Uglavnom nikad ih ne ostavljam same. Kad sam god kod kuće oni su pušteni. Ako nisam kod kuće ne smijem ih pustiti pa otići negdje da nemaju nadzora, jer što je sigurno – sigurno je”, ispričao je on.

Kaže da je na ovom području teško pronaći veterinara posvećenog baš konjima, ali da od lokalnih veterinara redovno dobija savjete, pa ponijima preventivno daje vitamine i sve što im je potrebno da bi očuvali dobro zdravlje.

Simpatični konji, koji potiču sa istoimenog ostrva na sjeveru Škotske često su dugovječniji od običnih konja, mogu da žive i preko 30 godina.

Ova vrsta ponija služila je za razne poslove, a između ostalog korišteni su i u rudnicima. Boro kaže da ne zna koliko bi njegovi poniji mogli živjeti jer ništa ne rade i služe za ukras. Na pitanje da li ih voli, odgovara:

“Jako puno, da ne volim ne bih držao nešto. Nabavio sam mala kola za njih pa ću ih prezati u kola”.

Nada se da će u budućnosti imati više vremena kako bi upregnuo svoja dva muška ponija u kola pa ih vodio po okolnim selima, a možda i na svadbe.