Bosansko bogumilstvo (Nastavak 2.)

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 2.)

Autor: Prof. dr. Enver Imamović

Biskup koji ne zna krstiti

Bosna je bila dugo na glasu kao zemlja gdje se heretičko učenje slobodno propovijeda i gdje proganjani iz drugih zemalja nalaze sigurno sklonište i zaštitu. Zato je rimska kurija sve češće dobijala prijave protiv Bosne i njenih vladara. Najveću težinu su imale optužbe da je tamo rimska vjera potpuno potisnuta, pa čak da su i njeni sami pastiri zatrovani tim učenjem i ničim ne liče na predstavnike pravovjerne crkve.

Tako se za biskupa Radogosta (druga pol. 12. s . stoljeća) kaže da nije znao čak ni latinski niti koji drugi strani jezik, i jedva da je bio pismen. U jednom pismu pape Grgura IX iz 1232. g. stoji da je tadašnji bosanski biskup (Vladimir) “puki neznalica i besramni branitelj heretika”. Za njega se dalje kaže da ne zna čak ni krstiti niti vršiti sakramente, pa čak što više, javno štiti domaće heretike, boravi u nekom selu među njima, a njegov brat je, pak, jedan od njihovih stariješina.

Kulin ban i bogumili

Iako se u Rimu za sve ovo dobro znalo, kao da nije bilo dovoljno odlučnosti da se uhvati u koštac s tom nevoljom, svjesni kako su joj duboki korijeni i da je riječ o čitavoj zemlji koju u toj vjeri predvode čak njeni vladari. Međutim, kad je od sredine 12. stoljeća ono počelo sve više ugrožavati susjedne pravovjerne zemlje, rimskoj kuriji su učestale tužbe i tražio se odrješitiji stav.

Početak takvog djelovanja u uskoj je vezi s tužbom zetskog (iz današnje Crne Gore) kralja Vukana koji je 1199. godine uputio pismo papi Inocentiju III, u kojem ga obavještava da je Bosnom zavladala tolika hereza da je njom zaražen i sam ban Kulin sa čitavom svojom porodicom, te da je preveo više od 10.000 tamošnjih kršćana na ovu vjeru. Zetski kralj dalje obavještava papu da tamošnji heretici pokazuju neko papino pismo tvrdeći da im je sam papa odobrio njihovo učenje. Na kraju Vukan moli papu da nešto poduzme protiv nevjernika, da se unište “kao što se kukolj čupa iz pšenice”.

Ovo upozorenje i ranije pritužbe protiv Kulina bana najzad je potaklo papu da poduzme odlučnije mjere protiv Bosne. On se 1200. godine obratio ugarskom kralju Emeriku da sa svoje strane ispita stvar i, ako nađe za shodno, da poduzme sve potrebne mjere, pa da čak i protjera Kulina bana i sve heretike iz Bosne, a njihova imanja, ma gdje ona bila, zaplijeni, te ne smije oprostiti banu ako se ne bude dao dovesti na pravi put. Papa na kraju upozorava kralja da “ovu bolest” treba svakako suzbiti jer su od nje u opasnosti sve okolne zemlje.

Ovaj papin poziv Madžarima imao je dalekosežne posljedice za Bosnu u narednim stoljećima jer su na taj način madžarski kraljevi postali dugi niz stoljeća isturena ruka Rima i na svaki njegov mig, a potom i na vlastitu inicijativu, dizali vojsku i napadali Bosnu. Tako je uspostavljena najtješnja suradnja između križa i mača, koja je Bosnu stajala potoke krvi, rušenja, paljenja i pljačkanja, što često nije imalo nikakve veze s progonom krivovjerja. To je madžarskim kraljevima bilo tek pokriće za ostvarivanje njihovih političkih težnji da podvlaste bosansku državu i priključe je svojoj kraljevini.

Ban Kulin je bio svjestan toga, kao i činjenice da bi se teško opro madžarskim križarima bez velikih žrtava pa je odlučio da razumom izbjegne opasnost. Iznesene optužbe je prenio na polje teorijskih rasprava, čime je svojim protivnicima izbio adut za vojnu intervenciju. Papi je, naime, javio da je heretike držao za prave katolike, pa ako je i pogriješio, to je učinio iz neznanja i spreman je primiti pouku. Zamolio ga je da u Bosnu pošalje svoje poslanike koji će na licu mjesta ispitati stvar.

Kulinova isprika je zadovoljila papu. Tamo je poslao svog dvorskog kapelana Ivana de Casamarisa, iskusnog stručnjaka za dogmatska pitanja, kome se pridružio i dubrovački arhiđakon Marin, kao prevodilac i dobro upućen u običaje tamošnjeg naroda. Ovi su stigli u Bosnu u proljeće 1203. godine, izvršili istragu, a onda je 8. aprila održan čuveni zbor na Bilinom polju “pored rijeke” (Neki od historičara iznose mišljenje da se “Bolino Poili”, kako i originalu stoji u pismu, odnosi na Bilino polje kod Zenice, a sabor koji se održao “pored rijeke”, da se to odnosi na rijeku Bosnu).

Tu je uz prisustvo bana Kulina, bogumilskih starješina i mnoštvo naroda papin poslanik ustanovio da su vjera i običaji koje slijedi bosanski narod suprotni učenju katoličke crkve. Sve je, međutim, riješeno na licu mjesta: prisutni su primili sve sugestije papinog poslanika kako bi pokazali spremnost da napuste krivovjerje i da ubuduće slijede pravu vjeru. Nakon toga izdat je poznati akt odricanja (abjuracija) kojim su se bosanski bogumili obavezali: da se odriču krivovjerja i sektaštva, ubuduće će priznavati samo rimsku crkvu, imat će bogomolje s oltarima i križevima, čitat će knjige Starog i Novog zavjeta, u svim samostanima (hižama) imat će svećenike koji će nedjeljom i na blagdane služiti misu, ispovijedati i nalagati pokoru. Žene svoga reda će ubuduće odvojeno držati od redovnika, kako u spavaonicama tako i u blagovaonicama kako se ne pojavila sumnja. U svoj dom neće primati krivovjerce. Da bi se na javnim mjestima odjećom prepoznavali, nosit će nebojenu halju dugu do članaka. I na kraju, ne smiju se više nazivati krstjanima nego braćom, kako time ne bi vrijeđali ostale kršćane.

Akt su ispred naroda i vjernika potpisali Kulin ban i bogumilske starješine: Dragiša, Ljubin, Vladoš, Radoš, Dragota, Pribiša i Ljuben, a onda dubrovački arhiđakon Marin, koji je pratio papinog poslanika. Nakon obavljenog posla papin poslanik se zaputio u Madžarsku da i pred ugarskim kraljem potvrdi ono što je dogovoreno na Bilinom polju u Bosni. S njim je kao jamac pošao Kulinov sin Stjepan i dvojica heretičkih starješina: Ljubin i Dragota. Tamo su pred kraljem, kaločkim nadbiskupom i drugim velikodostojnicima “u ime svoje braće i bana Kulina” ponovili zakletvu da će se pridržavati preuzete obaveze. Na to je izdat banovom sinu dokument s nalogom šta treba poduzeti da se primljene obaveze poštuju. U slučaju ako bi ban i nadalje štitio heretike, predviđa se kazna u iznosu od 1000 maraka (200 kg srebra). Pola od toga bi pripalo rimskoj kuriji a pola mađarskom kralju.

Ovo je u svakom slučaju bio mudar Kulinov potez i puna pobjeda bez kapi prolivene krvi. Prihvatio je papine prigovore i time je naoko bio riješen slučaj. Međutim, brzo se pokazalo da Bošnjani nisu nimalo mislili ozbiljno kad su se onako spremno i bez otpora odrekli svoje vjere. To je bilo iznuđeno pod pritiskom pa se nisu smatrali obaveznim da poštuju potpisano. I zato, čim je prošla neposredna opasnost krenulo se po starom. Čak što više, nakon ovog događaja hereza je u Bosni još više ojačala. Ali uporedo s tim jačao je i pritisak Rima, pa su naredna dva i pol stoljeća bosanske historije bila u znaku žestokih rasprava, optužbi, krvavih križarskih pohoda i drugih nesreća koje su činjene Bosni samo zato što se njen narod klanjao vjeri koja je njemu odgovarala.

Suština učenja bosanskih bogumila

Zahvaljujući bilinopoljskom aktu odricanja iz 1203. godine, kao i brojnim izvještajima koje su iz Bosne slali u Rim papini izaslanici, inkvizitori i starješine bosanskih franjevaca, zatim raznim antiheretičkim spisima, poznatom popisu “zabluda bosanskih heretika”, koji je inkvizitorima služio kao podsjetnik pri pobijanju heretičkog učenja, i drugim sličnim dokumentima, obaviješteni smo dosta dobro o sadržaju i karakteru bosanske hereze.

Svi navedeni spisi nedvojbeno upućuju da je vjera srednjovjekovnog bosanskog stanovništva bila heretička, a po svome dogmatskom sadržaju, obredima i hijerarhiji, pripadala je dualističkom manihejskom učenju. Idejno je bila povezana sa svim heretičkim crkvama, prije svega s onima iz zapadne Evrope koje su pripadale patarenima, katarima i albigenzima. Činila je jednu od ukupno 16 dualističkih manihejskih crkava koje su postojale i djelovale na prostoru od Carigrada do Španjolske.

Učenje bosanskih heretika se toliko razlikovalo od učenja zvanične crkve da je u mnogim elementima više ličila paganskom vjerovanju nego kršćanskom, mada su se njegovi sljedbenici sami nazivali krstjanima (christiani). To je posebno iritiralo predstavnike rimske crkve pa im je bilinopoljskim aktom bilo izričito zabranjeno da ubuduće koriste taj naziv, uz obrazloženje da time vrijeđaju pravovjerne kršćane, tim više što su pripadnici bosanske crkve za sebe tvrdili da su samo oni “pravi kršćani”.

Bogumili su u svom učenju odbacili skoro sve elemente koji karakteriziraju kršćansku vjeru, pa čak i križ kao njegov osnovni simbol. Govorili su da je smiješno klanjati se predmetu na kojem je završio život Isus, potkrepljujući to primjerom: ako bi neko drvetom ubio carevog sina, da li bi to drvo caru bilo milo!

Bosanski bogumili nisu imali crkava ni oltara. Vjerske skupove su održavali u običnim kućama ili na otvorenim mjestima pored izvora, na proplancima i sl. Prezirali su i odbacivali sve crkvene ukrase, slike, kipove i dr., a za crkvena zvona govorili su da su to đavolje trube. Ismijavali su pravovjerne kršćane koji kleče ispred ikona ili kipova i mole se. Na njihovim vjerskim skupovima više se čitalo i slušalo a manje molilo. Glavna molitva im se sastojala od Oče naš. Na skupovima su čitali pojedine odlomke iz Novog zavjeta, a potom su ga skupno tumačili. Stari zavjet nisu priznavali. Obred je mogao vršiti svaki stariji prisutni član zajednice.

Krštenje vodom, pomazanje uljem, pričešće kruhom i vinom i dr., smatrali su bezvrijednim i suvišnim aktima. Govorili su nadalje da je smiješno krstiti dijete koje uopće nije svjesno tog akta. Zato se kod njih, taj uprošćeni obred, i to bez vode, obavljao u odrasloj dobi, kad je pojedinac mogao shvatiti važnost i smisao tog obreda. Takav način krštenja obavljao se kod svih kršćana u prvim stoljećima nastanka te vjere, što jasno upućuje da se u Bosni to sačuvalo u vidu relikta do u kasni srednji vijek.

Služba božja im je bila krajnje jednostavna i nije bilo strogog okvira obreda, niti hijerarhijske ograde između onoga ko vrši obred i onoga ko u njemu sudjeluje. To je mogao vršiti svaki stariji član Crkve. Na skupovima učenje se slobodno interpretiralo. Jedan od vjernika je čitao odabrani odlomak iz Novog zavjeta, a onda se o tome iznosilo mišljenje. Na taj način slušaocima se objašnjavala suština dualističkog shvaćanja svijeta i dovodila u odnos sa stvarnošću svakodnevnog života.

Teorija pretočena u praksu

Ono što ni najveći protivnici nisu mogli poreći bosanskim bogumilima bile su njihove visoke moralne osobine. To su na prvom mjestu pravičnost i poštenje, što je bilo u najužoj vezi s učenjem njihove crkve. Dovoljno je napomenuti da ona od svojih vjernika nije zahtijevala nikakve dažbine niti je propisivala ma kakve namete, jer bi to protivrječilo temeljnim postavkama njihovog učenja o moralu. Ona svoje vjernike nije pretvorila u podanike, nego ih je uza se vezala osjećajima bratske uzajamnosti. Nije primala čak ni krupna zemljišna darivanja, niti druge veće poklone, za razliku od zvaničnih crkava koje su u srednjem vijeku baš na taj način postale najbogatije društvene institucije onog vremena. Drugim riječima, crkva bosanska nije pretendirala da postane feudalni gospodar, što ju je činilo anakronom za doba u kojem je živjela.

Njena zajednica se izdržavala od prihoda koje je stjecala vlastitim radom svojih pripadnika na zajedničkoj imovini koja veličinom nije prelazila opseg njihovih skromnih potreba za svakodnevni život. Za popunu potreba primala je sitni dnevni milodar. Tako su pripadnici bosanskih bogumila na najbolji način u životnoj praksi dokazivali ono što su u svojoj vjeri propovijedali. Osuđujući gramzivost, pohlepu, nepoštenje i druge poroke, bili su svima uzor i primjer. Njihovi članovi su se zadovoljavali najnužnijim stvarima za život. Višak su davali onima koji su imali manje od njih, bolesnim i ubogim. I u ishrani su bili umjereni. Jedna kategorija njihovih vjernika suzdržavala se čak od svake vrste hrane koja je životinjskog porijekla – mesa, masnoće, jaja, sira, mlijeka, itd. Takvim se cjelokupna ishrana sastojala od biljne hrane, čak i ulje, koje su pravili iz biljke uljike (masline. Zbog takve ishrane, a uz to još i strogog posta (tri dana sedmično), jasno je zašto ih jedan suvremeni izvor naziva, uz ono obavezno “bezbožni” i “bljedivi babuni (tj. bogumili)”.

Osuđivali su svaku raskalašenost. Ženu su u svemu smatrali ravnopravnim članom društva. Ona mužu nije donosila miraz, jer je on uzima “iz ljubavi, njene dobrote i poštenja”. Brak su sklapali na jednostavan način, bez crkvenog ceremonijala. Za njih je isključivo imao građanski karakter. Ženu su uzimali pod uvjetom da im bude “dobra i vjerna” i da je mogu otpustiti “po volji”. Mogao se, naime, bez problema razvrgnuti ako nisu mogli živjeti skupa. To je tzv. uvjetovani brak, poznat mnogim zajednicama arhajskog doba. U Bosni je bio tako ukorijenjen da ga se ni obraćenici koji su silom prelazili na katoličku vjeru nisu htjeli odreći, odnosno nisu se htjeli vjenčati po katoličkoj reguli i obvezati se na “vječnu” bračnu vezu. To je bosanskim franjevcima stvaralo veliku muku pa su se često obraćali rimskoj kuriji žaleći se na te nevolje.

Bogumilstvo je bilo blisko narodu i po tome što iza njega nije stajala nikakva vlast i što su njegove vjerske starješine svojim vlastitim ponašanjem dokazivali sve ono što su propovijedali na vjerskim skupovima. To učenje je bilo takvog sadržaja da je podjednako privlačilo sve kategorije društva. Vodilo se računa i o onima koji nisu bili baš spremni da se odreknu ovozemaljskih uživanja i da se podvrgnu svim rigoroznim propisima.

Zato su postojale dvije kategorije vjernika. U prvu su spadali tzv. “savršeni” (perfecti, electi) ili kako ih nazivaju domaći dokumenti “pravi krstjani koji grijeha ne ljube”. U drugu kategoriju su spadali obični vjernici (credentes) koji su se zvali “mrsni ljudi”. U prvu kategoriju su ulazili oni koji su bili spremni podvrći se najstrožijim propisima vjere: poštovanje zabrane konzumiranja hrane životinjskog porijekla (smjeli su jesti samo ribu), kloniti se svakog sjaja, užitaka, pa čak i žena. Slijedili su potpuni asketizam i takvi su obično živjeli u zajednicama, u tzv. hižama (kućama), što bi odgovaralo kršćanskim samostanima ili islamskim tekijama. Iz te kategorije vjernika regrutirani su starješine crkve.

U mrsne ljude spadala je većina vjernika koji nisu bili obavezni pridržavati se strogih propisa. Mogli su jesti sva jela, piti sva pića, ženiti se, udavati, stjecati bogatstvo i sl., ali su morali nastojati da barem pod starost u svemu budu suzdržljiviji, te pridržavati se općih moralnih normi kojima su se odlikovali svi bosanski bogumili: biti pravičan i pošten, ne lagati i ne činiti drugima zlo, ali svim i svačim braniti svoju čast, dostojanstvo i domovinu.

Bosansko bogumilstvo

Previous Avion iz Stockholma sa 82 putnika sletio na Međunarodni aerodrom Sarajevo
Next Domaća 'ASA Banka' donirala medicinsku opremu Kantonalnoj bolnici Zenica

You might also like

HISTORIJA

Na Marijin dvoru “obješeno” 55 građana Sarajeva

U noći sa 27. na 28. mart 1945. godine, po odluci ustaškog prijekog suda, na Marijin dvoru je obješeno 55 građana Sarajeva. Danas, ispred zgrade Filozofskog fakulteta u Sarajevu postoji

NASLIJEĐE

Bosančica je najstarije pismo na Balkanu

Bosančica je istovjetna sa gotskim pismom, odnosno Vulfilinim biblisko-gotskom azbukom iz IV vijeka; azbukom, koju je, po mnogim naučnicima, izmislio Vulfila, kako bi Bibliju preveo na gotski. Autor: Dr. Bisera

HISTORIJA

Započela arheološka istraživanja najstarijeg muslimanskog mezarja u Bosni i Hercegovini

  Nakon višemjesečnih priprema, urađenih svih neophodnih geotehničkih i geomehaničkih ispitivanja tla, izrade elaborata za uređenje mezarja i drugog., dobili smo konačno saglasnost za arheološka istraživanja najstarijeg muslimanskog mezarja u