Bosansko bogumilstvo (Nastavak 3.)

Autor: Prof. dr. Enver Imamović

Bogumilske starješine

Bogumili su imali vjerske starješine kako je bilo i kod drugih vjera, s tom razlikom da nisu živjeli u raskoši i obilju pa su kao takvi bili uzor svima. Na vrhu je bio Djed koji je predstavljao Crkvu bosansku pred vladarem i vanjskim svijetom. U jednom dubrovačkom pismu iz 1405. godine upućeno u Bosnu u vezi nekog spora sa vojvodom Sandaljem Hranićem, doslovno se za njega kaže da je on “gospodar i duhovni otac vaše Crkve bosanske”.

On je uz vladara najpoštovanija ličnost u zemlji. I vladari mu iskazuju časti i dužno poštovanje. Često se javlja u njihovim poveljama, ali samo u slučajevima kad se tražilo veliko jamstvo za sadržaj teksta koji je izdavala vladarska kancelarija. Po nekima je sjedište Bosanske crkve, a time i djeda, bili Janjićima kod Zenice, jer je tu 1404. g. napisano jedno njegovo pismo. Iz drugih dokumenata vidi se da je djed često boravio u Moštru kod Visokog. S obzirom da su se tu nalazili dvorovi prvih bosanskih vladara, da su tu otkriveni ostaci bogomolje Kulina bana i da je u nedalekim Arnautovićima bilo mjesto gdje su se krunili bosanski vladari i održavala se bosanska skupština (stanak), vjerojatno se tu nalazilo i sjedište poglavara domaće vjere.

U izvornoj se građi kuća, u kojoj je djed živio i obavljao svoju dužnost, naziva “hiža” (kuća, dom), a u stranim dokumentima “domus (locus) Patarinorum”. Do djeda su bili gost i starac. Oba su pripadala redu tzv. strojnika kojih je ukupno bilo dvanaest. Oni su s djedom na čelu predstavljali starješinski red Crkve bosanske. Dužnost gosta i starca bila je da pomažu djedu u vodstvu Crkve, ali i da proučavaju i tumače dualističku doktrinu.

Kao dogmatičari bili su dobro poznati i izvan Bosne. Njima su dolazili na poduku heretici i iz drugih zemalja, poglavito iz dalmatinskih i talijanskih gradova, Francuske itd. Ostali članovi reda strojnika obavljali su druge starješinsko-edukativne funkcije. Na tu dužnost se dolazilo dugim putem s puno životnih odricanja, naukovanja i moralno-etičkih vrlina. Samo takvi su mogli biti na čelu crkve bosanske.

Ostali vjernici su se nazivali jednostavno krstjanima, a žene krstjanicama. To je opći naziv za sve vjernike dualističkih crkava, a naprijed je spomenuto da mu je porijeklo iz starokršćanskog doba kad su se sve pristaše nove Kristove vjere tako nazivali kako bi se razlikovali od mnogobožaca (pagana). Kad je paganstvo oščezlo a kršćanstvo postalo državnom vjerom, taj naziv je izgubio smisao pa je napušten. Međutim, u krugu dualističkih crkava zadržao se do u duboki srednji vijek, najduže u Bosni, jer dualisti nisu prihvaćali inovacije koje je tokom stoljeća uvodila zvanična crkva. I to pokazuje starost i korijen bosanske hereze koja je u zatvorenom brdsko-planinskom ambijentu konzervirala mnoge oblike kršćanstva kakvi su bili u prvih nekoliko stoljeća njegovog postanka.

Kod bosanskih bogumila su postojali i monaški redovi. Takvi “krstjani” i “krstjanice” živjeli su u zajedničkim domovima, to jest samostanima, koje domaći izvori nazivaju hižama. Razlikovali su se od monaških redova zvanične crkve po tome što nisu imale nikakva posebna sakralna obilježja, kao ni samostani ranokršćanskih monaških redova. Na području Bosne otkriveni su na više mjesta ostaci kasnoantičkih objekata za koje je ustanovljeno da su pripadali ranokršćanskim monasima. Sve ukazuje da se srednjovjekovno bosansko monaštvo temeljilo na toj tradiciji i da je i u tom pogledu postojao kontinuitet. Već se iz dokumenta izdatom na Bilinom polju iz vremena Kulina bana vidi da su još tada bosanski monasi živjeli u zajednicama čiji objekti (hiže) nisu imali nikakva obilježja po kojima bi se vidjelo da u njima žive duhovna lica, kao i to da su živjeli bez regula na kojima su se temeljili svi onovremeni monaški redovi zvanične crkve. Bosanski monasi su zadržali stare tradicije do u kasni srednji vijek.

U jednom dubrovačkom dokumentu iz 1433. godine doslovno stoji da bosanski redovnici žive “bez uredbe i pravila”. Arhaizam bosanskog monaštva je akcentiran i u bilinopoljskom dokumentu, kojim se uz ostalo izričito naređuje članovima bosanskih krstjana koji žive u samostanima, da se odvoje od redovnica (krstjanica), kako u spavaćim sobama tako i u blagovaonicama, da se ne bi mogla “kriva sumnja poroditi”. Spomenimo da su i u nekim monaškim redovima iz ranokršćanskog doba redovnici i redovnice živjele pod istim krovom i tek su kasnijim propisima izdvojeni ženski samostani. Zbog geografske izoliranosti i pokidanih veza s vanjskim svijetom što su izazvali burni događaji iz vremena seobe naroda, i još niza objektivnih razloga, u Bosni se i ovaj oblik kršćanskog arhaizma zadržao stotinama godina nakon što je u zvaničnim crkvama bio napušten i zabranjen. Zato ovaj “običaj” bosanskih redovnika za rimsku kuriju 13. stoljeća nije bio samo heretičan nego i sablažnjiv, pa je zato papin legat na Bilinom polju onako energično tražio od bosanskih bogumila da se “krstjani” odvoje od “krstjanica”.

Bogumilstvo – vjera bosanskog naroda

Jedan od fenomena crkve bosanske jeste i taj što je bila čvrsto povezana s narodom, ubrajajući tu i vladajući sloj s vladarem. Pri tome je važno napomenuti da ona nije ničim nametala niti je sankcionirala svoj autoritet. Historijska građa sasvim jasno pokazuje da su takoreći svi odreda domaći vladari ispovijedali tu vjeru, a i onih nekoliko koji nisu, na to su bili prisiljeni političkim pritiscima od strane papa i evropskih vladara. Njihovu vezu s domaćom crkvom pokazuje i aktivno učešće njenih starješina u vladarskim poslovima.

Bogumilske starješine su na vladarskom dvoru, ali i na dvorovima vlastele, djelovali kao dijaci, savjetnici, poslanici, ovjeritelji državnih dokumenata i sl. To govori da je bogumilstvo u Bosni predstavljalo državnu vjeru, mada neki od historičara to osporavaju. Ako se to posmatra s gledišta kako je to bila zvanična crkva u drugim zemljama, onda se to za bogumilstvo ne može reći. Ali ako se uzme u obzir karakter i specifična uloga koju je domaća vjera imala u Bosni, može se reći da je ona to svakako bila. Naime, u Bosni se kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka odvijao najprisniji odnos i suradnja između domaće vjere, naroda, vlastele i vladara. To je osobito dolazilo do izražaja u vrijeme kada bi zemlji zaprijetila opasnost izvana. Tada su se svi dizali na njenu odbranu bez obzira da li je cilj napada bio obračun s vjerskim sljedbenicima ili su to bili čisto politički, odnosno osvajački motivi.

Pouzdano se zna da je većina velikaških porodica pripadala bogumilskoj vjeri. Među njima su bile i one najuglednije i najmoćnije kao što su: Hranići, Pavlovići, Klešići, Hrvatinići i dr. Spomenimo i to da je nepokolebljivi bogumil bio i znameniti velikaš Hrvoje Vukčić te herceg Stjepan Vukčić. Na njihovim dvorovima su bili stalno prisutni neki od visokih bogumilskih starješina koji su za njih obavljali razne dužnosti, pa i diplomatsku službu.

O odnosu vladara prema domaćoj vjeri najbolje pokazuje slučaj bana Ninoslava iz sredine 13. stoljeća. On je po rođenju pripadao domaćoj vjeri. Međutim, kao ban bio je u jednom trenutku primoran od strane rimske kurije da je se odrekne pa je tako na silu postao katolik. Ali to je izazvalo ogorčenje u zemlji pa su mu velikaši i narod uskratili poslušnost. To ga je natjeralo da se ponovo vrati u krilo domaće vjere. Ali time je izazvao rimsku kuriju koja je protiv Bosne povela križarski rat. Međutim, digla se čitava zemlja. Narod je predvođen svojim banom pružio žestok otpor i prijetnje Rima su se izjalovile.

Na bogumilsku pripadnost bosanskih vladara upućuje brojna izvorna građa. U izvještajima papinih poslanika, inkvizicije i domaćih franjevaca, redovito se navode optužbe da i sami vladari slijede i pomažu krivovjerje u svojoj zemlji. Papa Grgur IX u pismu od 10. oktobra 1233. godine podsjeća bana Ninoslava da su svi njegovi preci, to jest bivši vladari Bosne, bili “zaraženi heretičkim krivovjerjem”.

Dvjesto godina kasnije jedan suvremeni franjevac je u izvještaju od 20. decembra 1435. za kralja Tvrtka II zabilježio: “Ovaj kralj je samo po vanjštini kršćanin, uistinu, nije ni kršten, i na sve načine sprečava fratre u svojoj zemlji da krsti ljude … tamo žive manihejski heretici… divlji neprijatelji crkve”.

Takva bliskost i povezanost vladara s domaćom vjerom učinilo ju je u pravom smislu državnom vjerom. Ono što joj taj status možda osporava jeste to što bosanska crkva nije imala niti je htjela preuzeti one prerogative koji karakteriziraju status državne vjere. Dok je zvanična crkva sebi prisvajala pravo da obavlja državnopravnu funkciju i da sankcionira državne funkcije, na primjer, krunisanje vladara, čime ga je stavljala u ovisan položaj prema instituciji crkve, bosanska crkva se tim pravom nije koristila jer bi ono protivrječilo njenim načelima o odnosu prema vlasti.

Starješine crkve bosanske su, međutim, i bez formalno-pravne podloge uživale veliki autoritet kako od strane naroda tako i od strane vladara i vlastele. I banovi i kraljevi su s velikim poštovanjem uvažavali mišljenja i stavove bogumilskih starješina ma o kojem pitanju, čak i u slučajevima kada su se sami sporili s nekim od svojih velikaša ili sa strancima. Tako, na primjer, kada je kralj Ostoja u nastalom sporu 1403. godine oduzeo posjede od vojvode Pavla Klešića, ulogu arbitra je preuzeo djed crkve bosanske. Nakon provedene istrage našao je da je kralj nepravedno postupio prema vojvodi pa je savjetovao da se vojvodi povrate oduzeti posjedi i da mu se vrate časti. Kralj je uvažio mišljenje djeda i ispunio presudu bez pogovora. To pokazuje koliko su bogumilski prvaci imali uticaj na privatni i javni život zemlje bez formalno – pravne podloge.

U povelji o zemljišnom darivanju bana Stjepana II Kotromanića iz 1323. godine izdata knezu Vukoslavu Hrvatiniću, ističe se da je izdata u “hiži velikog gosta Radoslava”, te da su ban i njegov brat dali vjeru knezu Vukoslavu “pred djedom velikim Radoslavom i pred gostom velikim Radoslavom i pred starcem Radomirom i Žunborom i pred Vlčkom i pred vsom Crkvom i pred Bosnom”.

U jednoj drugoj povelji istog bana, iz iste godine kojom je ban darivao posjede knezu Grguru Stipaniću, navodi se da mu se darovano neće poreći ako to ne bi odobrila Crkva bosanska. U povelji kralja Tomaša iz 1446. godine kojom je darivao posjede i privilegije sinovima kneza Dragišića, opet se navodi da neće ništa od darovanog poreći i izmijeniti što ne bi bilo odobreno “gospodinom didom i Crkvom bosanskom i dobrimi Bošnjani”.

Ima puno ovakvih primjera da se s najveće državne instance uvažava arbitriranje predstavnika domaće vjere. Čak i Dubrovčani, koji su održavali prisne trgovačke veze s Bosnom, mada katolici, visoko su cijenili moralnu stranu bogumila. Od njih se nije nikada tražila zakletva, niti su je ovi davali. Dovoljna je bila njihova riječ. Dubrovčani, kao i ostali stranci, to su visoko cijenili. Dobro su znali koliko se poštuju njihove starješine na vladarskom dvoru i u narodu pa su im i sami svakom prilikom iskazivali dužno poštovanje. Često su izričito zahtijevali da se na ugovore koje su sklapali s bosanskim vladarima ili nekim od bosanskih velikaša svakako stavi potpis nekog od vjerskih prvaka, ističući da je to “zbog običaja”, a ustvari zbog sigurnog jamstva. Pa čak kada se rješavao međudržavni spor, druga strana je često izričito tražila da spor presudi djed bosanski, za kojeg se i vani znalo što u zemlji predstavlja i da mu vladar neće uskratiti poslušnost.

Slika: Bogumilsku stariješina, s knjigom kao simbolom svoje učenost (stećak iz Humskog kod Foče)

–Bosansko bogumilstvo

–Bosansko bogumilstvo (Nastavak 2.)