Bosansko bogumilstvo (Nastavak 6.)

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 6.)

Autor: Prof. dr. Enver Imammović

Kulturno stvaralštvo bosanskih bogumila

Unatoč neprestanog uznemiravanja, proganjanja, teških i krvavih ratova koji su stoljećima vođeni, bosanski bogumili su ipak stvarali i djelovali za sve to vrijeme na svim poljima kulturnog stvaralaštva. Stvorena su djela visokih umjetničkih dometa, a u nekim slučajevima i remek djela. To se prije svega odnosi na književno stvaralaštvo. Ako se podsjetimo da je u njihovoj sredini djelovalo istaknuto učilište na kojem su se izučavale dualističke (filozofske) doktrine, razumljivo je da je to nalagalo upotrebu, pisanje i čuvanje potrebne literature, kako za potrebe samog učilišta tako i za potrebe vjerskih i svjetovnih zajednica kao i pojedinaca.

Od tog nekadašnjeg ogromnog blaga, do danas su preostali tek žalosni ostaci a i oni su raspršeni diljem Evrope, od Rima u Italiji, Dablina u Irskoj, Petrograda u Rusiji, Ankare u Turskoj pa i dalje. Tokom brojnih križarskih pohoda, inkvizitorskih misija, upornim djelovanjem domaćih franjevaca i drugih nedaća, veliki dio tog blaga je namjerno uništen već u suvremeno doba. Tokom svakog križarskog pohoda zajedno s ljudima na lomaču su bacane i njihove vjerske knjige. Mnoga djela su iznijeli iz zemlje sami bogumili bježeći ispred progona. Zna se da su neke završile čak u Bugarskoj kud su ih odnijele bosanske izbjeglice sklonivši se kod bliskih im Pavlićana. Tamo se još u 17. stoljeću znalo da su ih donijeli bosanski heretici i da su “pisane u Bosni za vrijeme kralja Tvrtka”.

Mnogo je toga sakriveno, najčešće zakopano u zemlju ili bačeno u pukotine stijena i sl., pa je i na taj način to blago propalo. Od onoga što se sačuvalo može se tek u grubim crtama predočiti domet stvaralaštva bosanskih bogumila na tom polju njihove djelatnosti. Najstariji sačuvani rukopisni kodeksi, ili njihovi ostaci, nisu stariji od 12. stoljeća. Mnogi od njih su s prepravljenim tekstom kasnije korišteni u pravoslavnim crkvama, odnosno manastirima, pa je to razlog što ih se najviše sačuvalo na pravoslavnom području, odnosno u manastirima Srbije, Crne Gore, Makedonije i Bugarske.

Od sačuvanih primjeraka koji imaju izrazito bogumilski sadržaj, uglavnom se radi o evanđeljima, i to pretežno o tetrama, obično bez liturgijske podjele. Najviše je apokalipsa ali ima i drugih dijelova Novog zavjeta. Izraziti heretički (bogumilski) karakter imaju glose Srećkovićevog Evanđelja (danas zagubljen), zatim Mletački zbornik, Pripkovićevo Evanđelje, Batalovi odlomci Evanđelja, Radoslavov zbornik, Hvalov zbornik, tekst listića koji se čuvaju u Monteprandonu u Italiji itd. Ovaj tekst je svojevremeno tamo donio franjevac Dominik Gangala, poznati inkvizitor koji je djelovao u Bosni u prvoj polovici 14. stoljeća.

Na mnogim tekstovima upisano je i ima prepisivača. To su svi odreda krstjani (bogumili) koji su dotične tekstove prepisivali po narudžbi nekog od velmoža ili za vjerske starješine. Oni su često ukrašeni iluminacijama (slikama) koje imaju alegorijski sadržaj. Na poznatom Batalovom Evanđelju, od kojeg su sačuvana svega četiri lista, stoji napomena da je ova knjiga bila povezana i okovana zlatnim i srebrenim okvirom. Uz ime prepisivača uvijek se navodi za koga se to čini. Tako, na primjer, krstjanin Radoslav u doba kralja Tomaša, prepisao je obredne molitve za izvjesnog Gojsava. Dijak Stanko Kromirjanin prepisivao je 1393. godine po nalogu tepćije Batala itd.

Na Pripkovićevom Evanđelju, koje se danas nalazi u “Saltikov Ščedrin” biblioteci u Petrogradu (Rusija), stoji jedna zanimljiva naknadno dopisana opaska na račun pisca teksta, a koja na svoj način govori o odnosu pravovjernika prema bosanskoj vjeri. Naime, uz originalan zapis koji glasi: “A zapisa božiom milostiju krstjanin, a zovom Tvrtko Pripković, zemljom Gomiljanin”. U 16. stoljeću neko je dopisao komentar s pogrdom za potpisanog pisca: “I Bog zna neka je to svinja bila”. To su svakako riječi jednog pravoslavnog svećenika koji je bio pun mržnje prema bosanskim bogumilima i njihovom učenju, pa je i na taj način iskalio svoj bijes, bez obzira što se radilo o tekstu koji je već tada bio star koju stotinu godina, a vjera već skoro pala u zaborav.

Ovi brojni rukopisi govore da su u srednjovjekovnoj Bosni djelovali skriptoriji, to jest prepisivački centri, u kojima su istovremeno stjecali znanje mlađi naraštaji. Dakle, nešto slično kako je bilo i u samostanima zvaničnih crkava u Evropi, osobito kod benediktinaca. Treba napomenuti da su se prepisivači vjerskih tekstova bavili i njihovom ilustracijom (oslikavanjm). Tako ukrašene i zlatom optočene knjige uglavnom su naručivali pojedini feudalci. Krstjanin Hval je 1404. godine “u dni gospodina djeda Radomira” prepisao jedan zbornik različitih vjerskih tekstova za svoga gospodara, moćnog humskog velikaša Hrvoja Vukčića. Slično Evanđelje je izrađeno i za vlastelina Divoša Tihoradića itd.

Vrijedno je napomenuti da su u mnogim onovremenim gradovima po Bosni bilo u Visokom, Fojnici, Srebrenici, Goraždu, Prači itd, postojali dućani u kojima su se prodavale i knjige kako vjerskog tako i svjetovnog sadržaja. Cijena pojedinih primjeraka iznosila je i po nekolko zlatnika. Jedna od takvih knjiga je znameniti sačuvani Hvalov zbornik koji se danas nalazi u Bolonji u Italiji, ili Hrvojev misal koji se nalazi u Ankari itd.

Uz vjerske tekstove u srednjovjekovnoj Bosni postojala i svjetovna literatura, i to najvećeg dometa. Najljepši primjer i sačuvani tekst tog karaktera je tzv “Berlinska aleksandrida”. Riječ je o omiljenom i vrlo raširenom srednjovjekovnom romanu nastao još u antičko doba, a u srednjem vijeku prepisivan i preveden na mnoge evropske jezike. U njemu se pripovijeda o mladom i neustrašivom junaku (Aleksandru Makedonskom) koji je osvojio mnoge zemlje i narode sve do Indije.

Fotografija korisnika/ce Enver Imamovic.

Tekst je u velikoj mjeri kristijaniziran i prilagođen shvaćanju i potrebama srednjeg vijeka. I taj je rukopis, kao i brojni drugi, davno iznesen iz Bosne, i završio je u Berlinu, po čemu je i nazvan (Berlinska aleksandrida). Riječ je o djelu koje je prepisano i prevedeno u Bosni na bosanski jezik. Dakako, služilo je kulturnim potrebama bosanske sredine. To je ujedno dokaz da je u srednjovjekovnoj Bosni postojala i razvijala se i beletristika (roman), a iz drugih izvora znamo da su postojali i drugi žanrovi tog sadržaja kao što su pripovijetke, basne, doskočice, epske pjesme i sl.

Veliki broj književnih djela kako vjerskog tako i svjetovnog sadržaja potvrđuje da je u srednjovjekovnoj Bosni pismenost bila široko rasprostranjena. Nije bila privilegija samo gornjih društevnih slojeva kako je bilo drugdje u Evropi. To potvrđuje u veliki broj natpisa na stećcima, kako onih pod kojim leže pripadnici vlastele, tako i običnih ljudi što se vidi iz sadržaja teksta. Stećci su podizani posvuda a tekst na njima je bio namijenjen svim prolaznicima da vide ko leži ispod, kojeg je roda, šta je bio za života i kako je okončao. Da nije bila široko rasprostranjena pismenost, u suprotnom, tekstovi na stećcima ne bi imali smisla jer nije riječ o ukrasu nego da se čitaju.

Kralj protiv svog naroda

Ono što papa i Evropa nisu mogli učiniti bosanskim bogumilima ognjem i mačem, to su učinili potiho franjevački misionari. Kada su 1291. godine otpočeli svoju djelatnost na tlu Bosne, počeli su primjenjivati ne inkvizitorske metode kako su to prije njih činili mnogi, osobito dominikanci, nego tiho približavanje narodu, da ga lijepim riječima i djelima pokušaju odvratiti od krivovjerja. Njihov rad je vremenom imao uspjeha i zato što su djelovali onako i onoliko koliko su to trenutno dozvoljavale prilike. Prednost im je bila i ta što su misiju vršili domaći ljudi koji su poznavali jezik i narav svojih zemljaka. Često su se pravili i kompromisi, ali kad su prilike dozvoljavale, djelovalo se i odlučnije. Njihov uspjeh je bio u uskoj vezi s prilikama kojim su domaći vladari bili izloženi od strane rimske kurije. Zahvaljujući tome, franjevci su se vremenom nametnuli i samim vladarima čije su usluge nerijetko korištene i za svjetovne potrebe. Tako su franjevci postepeno sve više preuzimali ulogu koju su ranije imale bogumilske starješine.

Kralj Tomaš je 1447. godine uzeo dvojicu franjevaca za svoje dvorske kapelane. Za njega su radili i diplomatske poslove. To je sve išlo na štetu domaće vjere jer od tog vremena Dubrovčani, na primjer, u diplomatskom saobraćaju s Bosnom ne traže više prisustvo i jamstvo bogumilskog djeda nego traže posredovanje papinog legata, ili češće, kustosa franjevačkog reda u Bosni. Posljedica potiskivanja bogumilskih starješina iz vladarske blizine bila je ta da se sve više pravio jaz između vladara i njegovog naroda.

Bogumilstvo je, međutim, zadržalo svoje čvrsto uporište u narodu dokle god je postojala srednjovjekovna bosanska država, pa i duže.

Bosansko bogumilstvo

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 2.)

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 3.)

Bosansko bogumilstvo (4.)

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 5.)

Previous Tuka donirao zaštitnu opremu Kantonalnoj bolnici Zenica
Next Zasijmo obradive površine naše plodne bosanske zemlje

You might also like

HISTORIJA

Porodični i ljubavni život članova bosanske dinastije Kotromanića

U svim vremenima i svim sredinama ljubav i porodični život bio je bitan faktor ljudi. Ta strana života je posebno u žiži interesa kada je riječ o znamenitim historijskim ličnostima,

INTERVJU

Saračević: Kada sam nosio zastavu na otvorenju igara u Barceloni bio sam najsretniji čovjek na svijetu

Prije tačno 24 godine, 25. jula 1992. godine sportisti iz Bosne i Hercegovine prvi put su se pojavili na Olimpijskim igrama. Bilo je to u Barceloni na ljetnoj Olimpijadi, a

HISTORIJA

Godišnjica Fojničke ahdname: Jedan od najstarijih dokumenata o ljudskim pravima u historiji

Danas je 553. godine od izdavanja Ahdname sultana Mehmeda II Fatiha, koju je po osvajanju Bosne 28. maja 1463. izdao u taboru Milodraž kod Fojnice. Čuvena Ahdnama smatra se jednim