Bosansko bogumilstvo (Nastavak 7.)

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 7.)

Autor: Prof. dr. Enver Imamović

Sve ono što je Bosna doživjela u svojoj hiljadugodišmjoj historiji bilo je u najužoj vezi s njenom vjerom. Sudbina je htjela da je ona u velikoj mjeri bila uzrok propasti srednjovjekovne bosanske države. Već je bilo govora o tome da se bogumilstvo održalo kroz sve stoljetne oluje zahvaljujući upravo činjenici da je to bila narodna vjera i da je okupljala sve slojeve stanovništva. Zahvaljajući tome Bosna je uspjela opstati i prebroditi sve ono što je stoljećima činjeno protiv nje. To je tako trajalo sve dok je postojalo jedinstvo između vladara i naroda. To su znali i neprijatelji Bosne pa su upravo sve činili da razbiju tu slogu.

Takav pritisak je naročito vršen na predposljednog kralja Tomaša, koji je na kraju popustio i tako je Bosni priredio konačnu propast. Ne samo da je po nagovoru pape i madžarskog kralja odbacio vjeru svojih otaca, nego je i sam pomagao inkviziciju protiv svojih podanika, da bi na koncu otpočeo otvoren rat protiv njih.Za sve ono što je činio svome narodu dobivao je pohvale iz Rima. Papa Eugenije IV mu u pismu od 25. maja 1445. godine piše: “Odkako si uzišao na kraljevsko prijestolje, sačuvao si se kao katolički vladar čist i neokaljan od lisičije i prevarne lukavosti i kužnih himbenosti heretika, koji već dugo drmaju tvojim kraljevstvom”. Da bi dokazao svoje katoličko opredjeljenje, kralj je otišao tako daleko da je čak napustio svoju ženu Vojaću, koja je od rođenja bila bogumilka, kao što je uostalom bio i on, samo da bi ugodio Rimskoj kuriji. Kao katolik nije mogao imati ženu bogumilku, bez obzira što mu je bila dobra i vjerna, kako mu se po bogumilskom običaju na vjenčanju obavezala, i što je s njom imao dvoje djece.

Franjevci su nad Tomašem bili uspostavili toliki nadzor da su i na najmanji znak približavanja, pa čak ma kakvog saobračaja s bogumilima, franjevci odmah to javljali u Rim s puno optužbi. U jednom svom pismu papi, braneći se od takvih optužbi, Tomaš piše: “Privremeno sam dobar s patarenima (bogumilima) jer ih je mnogo i jer su moćni, ali jedva čekam da ih prisilim da osude krivovjerje, pređu na katoličku vjeru, a da tvrdokorne osudim na progonstvo ili smrt”. Kralj je, pak, stekao toliko povjerenje u franjevce i zavolio ih, da je čak protupropisno naredio narodu da milom ili silom daje sve što im je potrebno za život.

To se sve, kako tako, moglo podnositi dok papa i Madžari nisu prisilili kralja da otpočne krvave progone protiv svog naroda, tjerajući ga da pređe na katoličku vjeru, a one koji su odbijali, u smrt. Nakon dvije godine takvih nesreća (1449. i 1450. god.), posao je bio tako temeljito obavljen da su papini inkvizitori mogli javiti u Rim da je kralj “istjerao opasni narod patarena sa čitavog područja pod kojim se proteže njegova vlast”. Tako je zaista i bilo. Naprijed smo naveli šta je u tim progonima bilo s njegovim “opasnim narodom patarenima”, i kud je sve morao bježati ako je htio sačuvati tek goli život.

“Bogumili više vole Turke nego kršćane”

Tomaš je postao svjestan svojih grešaka tek kad su se Turci približili granicama zemlje s namjerom da je osvoje. Kako nije imao oslonca u vlastitom narodu počeo se obraćati čitavoj Evropi da mu pruži pomoć i zaštitu. Stanje je bilo veoma teško jer je jedina istinska i prava snaga koja je mogla zemlju odbraniti – bosanski narod, od njega okrenuo leđa, a mnogi su još uvijek bili u izbjeglištvu, ne mali broj baš kod Turaka. Zato je shvatljiva njegova žalba papinom legatu, kardinalu Nikoli Barbuciju, da se “s Turcima ne može sam boriti zbog maniheja (bogumila), koji bi više voljeli Turke nego kršćane, a umalo da nije veći dio stanovnika manihejski”.

Tako je zaista i bilo. Kralj se spasio tako što je morao sa sultanom sklopiti izuzetno nepovoljan ugovor, obavezavši se na veliki godišnji danak. Na taj je način spašavao svoje kraljevstvo. Međutim, to je sve bilo kratkog daha. Kad je nekoliko godina kasnije njegov nasljednik, sin mu Stjepan Tomašević, po nagovoru pape i tadašnjeg mađarskog kralja Matije Korvina jednostrano raskinuo taj ugovor, obećavši mu pomoć i zaštitu čitave kršćanske Evrope, Bosni nije bilo spasa.

Mnogobrojni bogumili koji su se još od Tomaševih progona nalazili kod sultana, i sami su se priključili napadačima. Oni koji su ostali u zemlji i silom prevedeni na katoličku vjeru, jedva su čekali da se osvete za sve ono što su pretrpjeli za Tomaševih i njegovih progona, dok je veliki dio naroda u tom kritičnom trenutku za zemlju iz istih razloga ostao pasivan, ljut na novog kralja što je nastavio politiku svog oca i što je i on prionuo uz papu i Madžare, dokazane neprijatelje Bosne.

Bogumili i islamizacija

Sudbina je htjela da starobosanska vjera nestane zajedno sa starobosanskom državom. U nastalim političkim prilikama, pri samom svom izdisaju bogumili su se odlučili na korak koji ih je do kraja okarakterizirao kao svojstvene. To je njihov masovni prijelaz na islam – fenomen koji se nije ponovio ni u jednoj drugoj zemlji koju su Turci osvojili i isto tako dugo držali pod svojom vlašću koliko i Bosnu. Fenomen je i u tome što se primanje islama odvijalo bez ikakve prisile, što potvrđuju brojni dokumenti. Pa ipak, bio je masovan i uhvatio je takve korijene koji se čvrsto drže već više od pet stotina godina. Svi oni koji su se bavili ovim pitanjem slažu se s konstatacijom da su za to morali postojati posebni razlozi i motivi, a i jesu.

Nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da je Bošnjane u krilo islama gurnula sama Evropa. Naprijed je bilo govora što im je stoljećima radila inkvizicija, šta križarske vojne i druge kaznene ekspedicije, samo zato što su slijedili vjeru koja nije bila po mjeri zvanične crkve. Bio je, međutim, još jedan važan faktor koji je olakšao i ubrzao bogumilsko obraćanje na islam. To su brojni zajednički elementi koji su ove dvije vjere činili dosta bliskim. Obje su, na primjer, koristile iste astralne simbole – polumjesec i zvijezdu. Na bosanskim stećcima, u heraldici, pa čak i na novcima, oni se javljaju stotinama godina prije dolaska Turaka u Bosnu.

Dalje, i bogumili su imali strogi post koji je analogan ramazanskom postu. Bogumilski vjernici prve kategorije, koji su se striktno pridržavali strogih propisa, bili su dužni postiti čak tri dana u sedmici, što godišnje iznosi 148 dana. Dalje, ni kod jednih nije postojao sedmični strogo praznični i neradni dan, dok im je petak imao isto značenje. U obje vjere postoje dnevne i noćne molitve. Ni bogumili nisu vjerovali u čuda koja se pripisuju Isusu, kao ni u njegovo uskrsnuće. U evanđelju po Ivanu, koje su bogumili naročito poštivali, Krist (Isa bejgamber) je u oproštajnoj besjedi u tri navrata obećao svojim sljedbenicima (učenicima), dolazak Duha-utješitelja (grčki Parakletos).

Proganjani bogumili su se stoljećima tješili i održavali u vjeri i nadi skorog dolaska od Isusa nagovještenog proroka. Upoznavši islam, stekli su uvjerenje da je upravo Muhammed a. s. onaj očekivani prorok, poslan od Boga, a obećan od Isusa. Tako su postojale i ideološke predispozicije za masovan prijelaz na islam. Regula i život u bogumilskim redovničkim hižama, veoma odgovara derviškim tekijama. Bogumili su prezirali križ i sve druge kršćanske relikvije, sakramenta i propise, dok su za crkvena zvona govorili da su to đavolje trube. Osnovna moralna načela koja nalaže njihova vjera bila su vrlo bliza načelima koja propisuje islam itd.

Islam u Bosni prije Turaka

Na proces islamizacije je bitno utjecala i činjenica što su se mnogi bosanski heretici upoznali s islamom mnogo prije nego su Turci zauzeli Bosnu. Iz historijskih izvora se zna da su se stanovnici Bosne prvi put susreli s ovom vjerom još u 12. stoljeću, kada su se u njihovu sredinu naselili pripadnici muslimanskog hazarskog plemena Kalisija, po kojima se i danas naziva naselje Kalesija. Zna se i to da su odmah iza kosovske bitke Turci počeli sve češće provaljivati u Bosnu, a od 1416. g. sa svojim odredima su stalno prisutni na ovom prostoru. Već im je tada u ruke palo Nevesinje, Čajniče, Foča i Pljevlja, a od 1428. g. u njihove ruke su prešla dva grada u srednjoj Bosni – Hodidjed i Vrhbosna u blizini Sarajeva, prvo nakratko, a onda 1435. g. za stalno.

Tako su i prije definitivnog turskog osvajanja postojali svi uvjeti da se mjesno stanovništvo upozna s njihovom vjerom, a za kraljevih vjerskih progona mnogom narodu su pružili sklonište i zaštitu. Uz sve, u tome je svakako bitnu ulogu odigrao faktor bosanskog prkosa. Neprestano proganjani od katoličke Evrope, na koncu su radije primili vjeru koja im nije silom nametana, a sadržajno im je bila dosta bliska. Zbližavanje bogumila i Turaka mnogo prije sultanovog pohoda 1463. godine najbolje je oslikao sam posljednji kralj Stjepan Tomašević, u pismu upućeno papi Piju II, neposredno pred sultanov pohod: “Turci su u mojem kraljevstvu podigli nekoliko tvrđava i laskaju seljacima, prikazujući se tobože ljubazni prema njima i obećavaju da će svaki od njih biti slobodan, koji k njima otpadne … zato će se puk tim varanjem lahko odmetnuti od mene. Ni vlastela se neće dugo održati u svojim gradovima ostavljena od seljaka”.

Ovdje kralj, dakako, ne spominje zašto će se njegov puk “lahko odmetnuti” od njega, kao što su to učinili i velikaši. Dakako, to nije bilo zbog “turskog laskanja”, nego zbog pogubne politike koju je sprovodio njegov otac, a on ju je nastavio.

Posljednji bogumili

Iako je islamizacija u Bosni uhvatila duboke korijene i obuhvatila najveći dio stanovništva, stara vjera nije iščezla ni brzo a ni potpuno, dugo vremena po dolasku Turaka. Ima puno podataka koji govore da je opstala za sve vrijeme turskog prisustva, pa čak da se zadržala do pred sami kraj 19. stoljeća. Njeni pojedini relikti su, pak, i danas prisutni u životu i običajima bosanskohercegovačkih muslimana, ali ih malo ko primjećuje niti je svjestan da su im bogumilski korijeni. Tih tragova je do unazad stotinjak godina bilo daleko više, pa čak i potpuno sačuvanih porodičnih ili seoskih zajednica koje su slijedile tu davno zaboravljenu vjeru.

Engleski diplomata Ricaut, koji je mnogo proučavao običaje pojedinih krajeva i zemalja koje su bile pod turskom vlašću, u svom izvještaju iz 1670. godine navodi podatak da se bosanski bogumili ni do tog vremena (17. stoljeće) nisu sasvim pretopili u muslimane. Mada ispovijedaju islam, oni čitaju Novi zavjet, piju vino o ramazanu i sl. Poznati bosanski franjevac i kulturni djelatnik iz sredine 19. stoljeća stoljeća, fra Grga Martić, zabilježio je da je osobno poznavao neke muslimanske porodice koje su potajno ispovijedale bogumilsku vjeru. Obred je vršio domaćin (kao i u srednjem vijeku). Takvih je, po fra Grgi Martiću, u njegovo doba bilo u selu Drežnici kod Jablanice i u okolici Kreševa. U Bakulinom šematizmu hercegovačke biskupije iz 1867. godine stoji da je u Dubočanima (kotor Konjic), porodica Helež bila posljednji sljedbenik bogumilske vjere u tom kraju. Prešli su na islam tek u njegovo doba.

Fra Jelenić, poznati pisac o kulturnom radu bosanskih franjevaca, navodi podatak u svom djelu “De Patarenis Bosnae” da je još iza austrijske okupacije, dakle iza 1878. godine, u gornjoj Neretvi bilo šesnaest bogumilskih porodica. Godine 1887. Mehmed-beg Kapetanović – Ljubušak zabilježio je: “Oko Rame i Neretve ima i danas muslimaskih porodica koje su sačuvale molitve iz bogumilskih vremena pa ih u porodičnim krugovima na izust izmole”. Takvi slučajevi su zabilježeni i u okolici Fojnice i po drugim zabitnim bosanskim i hercegovačkim mjestima.Međutim, i oni koji su prelazili na islam, bilo odmah po dolasku Turaka ili stotinama godina kasnije, nisu nikada potpuno raskidali sa starom vjerom. Osmanlije su zbog toga prema bosanskim muslimanima imali dosta prezriv stav, što je tokom vremena preraslo u ne mali antagonizam izmađu ta dva naroda koji je trajao za sve vrijeme turske prisutnosti u Bosni.

Islamizirani bogumili su zbog zadržavanja nekih običaja stare vjere od njih već zarano dobili niz pogrdnih naziva, npr. “poturi”, sa značenjem ni Turci (muslimani) ni kršćani, zatim “balije” (neznalice u islamu), jer ne slijede u potpunosti islamske propise. Ni Bosanci, međutim, nisu ostajali dužni Turcima. Oni su za njih bili “Turkuše”. Tim pogrdnim nazivom naši preci su iskazivali sve ono što su u sebi nosili i osjećali prema onima koji su im srušili državu, maknuli njihovu dinastiju Kotromanića i dokrajčili vjeru njihovih predaka. Jedino što im se nije moglo oduzeti bili su njihovi osjećaji prema staroj vjeri. S time u vezi zanimljiv je slučaj jednog bosanskog hadžije koji opisuje turski izvor iz 1585. godine. Naime, kad je dotični hadžija umro i kad su ga počeli opremati (gasiliti) za sahranu, nađu mu o vratu dva zapisa: jedan je bio ispisan ajetima, dakle pravi muslimanski zapis koji je načinio neki hodža, a drugi je sadržavao kršćanske, to jest bogumilske molitve. Ovaj drugi majka mu je kao djetetu objesila o vrat, ali ga dotični nije odbacio kad je prešao na islam, pa čak ni onda kad je postao hadžija.

Međutim, i dan-danas je duboko u svijesti bosanskih muslimana ko su im bili preci, kao i to da oni leže ispod stećaka koji se susreću u svakom mjestu diljem zemlje. Na mnogim takvim nekropolama još se uvijek priređuju muslimanski vjerski obredi (mevludi i dove). Sjećam se i ja da sam kao dijete uz majku, dok bi prolazila pored kojeg stećka (u kiseljačkom kraju), sačekao dok ona prouči Fatihu . Na kraju, da se upitamo, da li je u današnjem bosanskom i hercegovačkom čovjeku, i to prije svega kod muslimana, preostalo nešto od njihovih bogumilskih predaka i njihove vjere. Jeste, i to, mnogo, mada najčešće ni oni sami nisu svjesni toga.

Potomci bogumila

Svako onaj ko je imao priliku da malo bolje upozna Bosance, mogao je uočiti neke njihove specifičnosti koje kod drugih nije sreo. To se prije svega odnosi na njihovu narav, ponašanje, odnos prema starim i nemoćnim, djeci, ženama, pa i običnim stvarima i svakodnevnim sitnicama koje drugi obično i ne primjećuju ili su izvan dometa njihovog svakodnevnog razmišljanja i pažnje. Već su mnogi pisci, raznim povodima, isticali moralne strane bosanskog čovjeka, prije svega njihovo poštenje i osjećaj za pravičnost, kao i to da je to izuzetno strpljiv i radin narod. Malo će gdje stranac naići na takvu gostoljubivost kao u Bosni, niti će igdje vidjeti takvu pažnju i brigu djece prema roditeljima i općenito prema starim osobama.

Slika današnjeg bosanskog čovjeka navlas odgovara opisu srednjovjekovnih Bošnjana, odnosno njihovih bogumilskih predaka, kakve su ih vidjeli njihovi suvremenici. Pa i dobro poznati, i toliko spominjani merhamet današnjih bosanskohercegovačkih muslimana jeste upravo zbir svih onih moralnih osobina starobosanskih bogumila, zbog kojih ih domaći i strani izvori skoro redovito nazivaju “dobri Bošnjani”. Zato se s pravom može reći da je davno zaboravljeno bogumilstvo još uvijek prisutno u bosanskom čovjeku. To su općeljudske vrijednosti koje je onovremena crkva bosanska svojim vjernicima stavljala u prvi plan. Zbog tih vrijednosti Bosna je usprkos svemu onome kroz što je prolazila opstala, i opstat dokle god u njoj bude njenih Bošnjana, odnosno Bošnjaka ili Bosanaca, kako se kroz dugo vrijeme naziv jedan te isti narod.

KRAJ

Fotografija korisnika/ce Enver Imamovic.

Stećak na grobu posljednjeg bogumila, akad. slikara Laze Drljače (1882-1970.). Nakon života u Rimu i Parizu družeći se najpoznatijim onovremenim tamošnjim slikarima, vratio se u Bosnu, naselio se na planini Prenj gdje je do smrti živio, napustivši civilizaciju. Veliku osobnu tragediju je doživio kada mu je izgorjela koliba i u njoj sav njegov umjetnički opus neprocjenjive vrijednosti. Umro je 1970. g, Kako se za života izjašnjavao kao bogumil i živio po njihovoj reguli ostavio je u amanet svojim poštivaocima da mu na grob bude u planini gdje je živio i na njega stave stećak.

Bosansko bogumilstvo

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 2.)

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 3.)

Bosansko bogumilstvo (4.)

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 5.)

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 6.)

Previous Koliko zemljišta i posla je potrebno da prosječna bosanska porodica proizvodi hranu za sebe
Next Vitamin D može biti ključan u borbi protiv koronavirusa

You might also like

HISTORIJA

Arheološko područje “Mili” u Visokom: Srednjovjekovni simbol državnosti Bosne i Hercegovine – Uskoro potpuna zaštita i očuvanje

Prva grobnica bosanskih vladara, gdje su pronađeni i ostaci kralja Tvrtka I, je otkrivena 1909. godine u Arnautovićima kod Visokog. Na osnovu Javnog poziva Ministarstva kulture i sporta Federacije BiH,

HISTORIJA

Priča o muftiji Kurtu – čovjeku koji je spasio tuzlanske pravoslavce u Drugom svj. ratu

  Muftija Šefket efendija Kurt rođen je u Travniku 1879. godine, gdje je završio osnovnu školu i medžlis, a studije u Carigradu i Damasku. Službovao je u Travniku, Banja Luci,

HISTORIJA

Predstavljena knjiga ‘Od stećka do nišana u Bosni i Hercegovini’

Knjiga “Od stećka do nišana u Bosni i Hercegovini”, autora akademika Ibrahima Pašića predstavljena je danas u Sarajevu. Ta knjiga, čiji je izdavač Bošnjačka zajednica kulture (BZK) “Preporod”, napisana je pred