Irfan Ljubijankić – GOSPODIN IZ BOSANSKE BAŠTE

-Kao da je htio da završi kratko putovanje tamo odakle je i krenuo na put ka Bosni koju je sanjao. Ljudi koji mnogo vrijede, obično o sebi malo govore.

Juče, u tužnom danu, pročitao sam biografiju koju je o sebi napisao dr. Irfan Ljubijankić: jedan cijeli osebujni život on je smjestio u dvadesetak redaka. Sažeto i skromno napisao je kako je u Bihaću učio, u Beogradu studirao, u Libiji bio član medicinske misije, u Zagrebu specijalizirao. Nije htio da se rasipa činjenicom da je bio jedan od osnivača SDA i boraca za slobodu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu. Ostavio je da drugi sude i cijene o tome da je od prvog dana bio na braniku protiv neofašizma, u ime odbrane bošnjačkog i svih drugih naroda koji su Bosnu osjećali kao jednu i jedinu.

Bišćani, obični ljudi i ratnici znaju koliko im je doktor Irfan vrijedio i spasio života, baš kao što njemu lično ništa u životu nije bilo veliko kao kada je bio u Bihaću. Imao sam čast da tog prefinjenog doktora i diplomatu u uzletu upoznam za vrijeme jednog novinarskog zadatka u MIP-u. Izbliza sam osjetio eleganciju i šarm Evropljanina. „Otkuda toliko ljekara u politici“, pitao ga je jednom jedan radioslušalac. „Ne znam, ali mene je u politiku opredjelilo da i na taj način sve što znam stavim na raspolaganje svom narodu i Bosni“, odgovorio je.

U životu ima ljudi koje niste pobliže znali, ali vam se neodoljivo čini da ste vijek proveli s njima. Jedan gospodin kakav je bio rahmetli doktor Irfan Ljubijankić, bio je i oličenje intelektualca izraslog iz bosanske bašte, tu, uz nas, da nas gospodskim manirima, erudicijom, elokvencijom, poliglotstvom, pa i muzikom – lijepo je znao svirati na klaviru – predstavlja u svijetu.

Znao je onako elegantan da bude i odrešito hrabar, kao onda kada je Fikretu Abdiću rekao u brk sve što mu je trebalo reći u ono doba kada se babo bio osilio. Doktor Irfan išao je pravom stranom, a narod je to znao da cijeni i poštuje.

Jednom, ne tako davno, srcem pravog Bišćanina, znajući kakve su sve staze i bogaze do njegovog rodnog grada, kazao je da bi volio tamo otići, pa makar… Imao je tek 42 godine, sina Senada, kćerku Selmu, suprugu Minku.

Kao da je htio da završi kratko životno putovanje tamo odakle je i krenuo na put ka Bosni kakvu je sanjao. Bihać, kao simbol i medjaš, bili su njegov životni i borbeni zadatak.

A tamo gdje se bori, čovjek i gine, da bi drugi živjeli.

Dinko Omeragić

Priredili: Nijazija Maslak muzejski savjetnik i Dino Dupanović, kustos historičar, Muzej Unsko-sanskog kantona