Titova unuka pojasnila zašto je iz rodnog Beograda preselila u Sarajevo: Sarajevo je sačuvalo dušu!

Titova unuka pojasnila zašto je iz rodnog Beograda preselila u Sarajevo: Sarajevo je sačuvalo dušu!

Razgovarajući s političarem Mirsadom Hadžikadićem (na FB stranici Platforma za progres), Svetlana Broz pojasnila je razloge preseljenja iz Beograda u Sarajevo. Prenosimo odgovor Titove unuke na pitanje o napuštanju Beograda i Srbije te dolasku u bosansku prijestolnicu.

-Ja sam se rodila u Beogradu, školovala, radila dvadeset godina, i naravno bila jako vezana za svoj grad. Radovala se odakle god sam dolazila u svoj grad, tom gradu decenijama. Ali.. I on je bio prije 40 godina evropska metropola, to je sasvim sigurno. A onda su se desile te stravične promjene u političkim standardima, koje su bile vezane za Miloševića i njegove političke ideje, pa su krenuli i ratovi na prostoru Jugoslavije. Opet, nekako, dirigovani iz Beograda i vođeni iz Beograda. I to je bilo nešto što ja apsolutno nisam mogla da podnesem. Ostala sam, moram reći, do kraja ‘99-e, u oktobru sam dala otkaz na VMA i preselila se u Sarajevo. Ali sam do tada pokušavala da nešto tim svojim sugrađanima objasnim i da im pomognem da nešto razumiju.

Stepen njihovog nerazumijevanja svih zala koja su bila producirana iz Beograda, od rata u Hrvatskoj, od agresije na Bosnu i Hercegovinu  do, pa rekla bih i agresije na teritoriju Kosova, sa stravičnim egzodusom tog naroda baš te 1999-e godine – bio je zapravo nešto što nisam mogla da podnesem. Reakcije Beograđana. Vrlo su često postavljali pitanja zašto se njima dešava recimo NATO intervencija. Pritom su zaboravljali i Vukovar i opsadu Srajeva i Dubrovnik i genocid u Srebrenici.

To ne može čestit čovjek i moralan čovjek sebi  da dozvoli.  Sarajevo je ipak 350 km od Beograda, Srebrenica i puno manje. I zato sam na kraju odlučila da se odselim i da odem, kada su se stalno pitali zašto se nama ovo događa, zašto nas bombarduje cijeli svijet.. To je bio vrhunac koji je prelio čašu. I ja sam, u međuvremenu, u toku te NATO intervencije, bila u Sarajevu. Kratko vrijeme, ali sam tamo osluškivala reakcije građana. Radila, dakle, nešto što je potpuno nepristojno i nije po bontonu – a to je, sjedila sa nekim gipsom na nozi i štakama .. prijatelji bi me dovezli do nekog kafea, aščinice, poslastičarnice i ostavili me tamo pa bih ja sama sjedila po sat, dva. I onda bih čula, htjela ne htjela, čula bih o čemu ljudi pričaju.

Nikada, vjerujte, nikada, nijednog čovjeka ja nisam čula, nijednu ženu, koji bi rekli: ako, neka – to treba da se dogođa Beogradu poslije svega što smo mi preživjeli. I taj nedostatak želje za osvetom, taj nedostatak sreće što se nekome ružno dešava, iako se u Beogradu i Srbiji nije dešavalo ni blizu i ništa nalik onome što su Sarajlije preživjele. (Tu su bili vojni ciljevi i policijci, ne građani.) Ali mene je taj nedostatak želje za osvetom životno kupio. Jer sam tad razumjela do kraja da je Beograd izgubio dušu kroz ratove koji su vođeni u njegovo ime, u ime te nacije, u ime ludačke ideje ‘velike Srbije’. Sarajevo je sačuvalo dušu. I poželjela sam da živim u gradu s dušom. Jer ja ne umijem da živim u gradu bez duše. I tako sam onda, to sam možda shvatila u proljeće, a u zimu sam se preselila u Sarajevo.

(MiruhBosne)

Previous Izetbegović o vremenu ustaške okupacije: Ništa gore u historiji vladavine nad Sarajevom; mojoj majci su ubili dva brata
Next Farma bikova u srebreničkom selu Skejići

You might also like

ŽIVOT

Priča o Redži Hamziću, poštenjaku iz Goražda sa sarajevskom adresom, nikada ne umire

  Priča Redža Hamzića, koji je za dvadesetak godina prošao put od izbjeglice iz čajničkog sela Krstac do stanovnika elitnog sarajevskog naselja Poljine, zvuči nevjerovatno. Danas pokušava živjeti mirnim, penzionerskim

ŽIVOT

Selo sa dvije stanovnice: Nana Fatima peče halvu i čeka Bajram kao da je pun komšiluk

Na ovoj zemlji živimo, ali ona nije naša, priča nam nana Fatima Turulja, pokazujući zarasle livade u selu Rosijevići kod Goražda. Kada bude vakat otići će ostavljajući iza sebe sve što

ŽIVOT

Mustafić: Najbolji osjećaj je biti ‘svoj na svome’

  Selim Mustafić iz sela Pobuđe kod Bratunca vratio se u svoj rodni kraj sa suprugom i djecom 2000. godine, odlučivši da se baviti stočarstvom kako bi porodici obezbijedio sigurnu