Branko iz Kraljeve Sutjeske: Bosanac, po starini Bošnjanin. Samo je Bosna domovina!

“Bosanac, po starini Bošnjanin – isto je to. I ponositi Slaven, što je malo ko danas”, počinje razgovor Branko Češljić sa ekipom N1.

Nastavlja – nije domoljublje imati zastavu, već sadit’ i njegovat’ džulbe ružu i kadife u bašči i sa 25 i sa 90 godina, da bi bila radost svakome – to su mene moji stari učili. Ostala domoljublja su meni liječenje nekih boljki uma i potrebe za pokazivanjem. E moja mjera Bosne je inat i insan ponosno obrazlaže ovaj mladi čuvar Bosne.

“Ja sam Branko. Sin Slavicin i Mladenov. Stanovnik sela Haljinići. Iz stare župe bosanske – Kraljeva Sutjeska. I meni k’o Bosancu katoliku nije potreban nikakav Rim da bih ja im’o duhovno središte. Jer, mi smo narod koji njeguje tu baštinu još od predturskog i predosmanskog doba. I ta sjećanja na našu Katarinu i naše pretke. U vidu pjesama i pamćenja njihovih sudbina koje su na neki način povezana i sa nama danas. Povezane su i sa mnom, mladim čovjekom koji je rođen 1994. godine, al’ sam dobio u amanet da čuvam staru baštinu ove naše Bosne. Padom Bosne 1463. ugašena je samostalna bosanska država. Ali ostali su ostaci ostataka tog starog naroda, tih priča koje su preživjele do danas, do ovih teških vremena, kada inače baština se svodi na ništa. Nestaje jezik, narodi i to pamćenje ljudi povezano prema zemlji i precima. To sjećanje se njegovalo ženskom linijom kroz naše babe i majke, tako što su one nosile crne marame na glavi, kao znak sjećanja na kraljicu Katarinu, njenu tužnu sudbinu i izgnanstvo iz njene voljene Bosne. Mi smo u ovom, kako narod to voli reć’ u ovom zadnjem ratu, svedeni na tu Kosačinu sudbinu”, kaže Branko za N1.

Poručuje da je većina Bosanaca i bosanskih katolika u nekom izgnanstvu, daleko od svoje zemlje.

“A ja kao mlad čovjek namjeravam do kraja života živit’ i umrijet’ u svojoj Bosni. Ne moram živjeti 100 godina, kada bih živio još 100 sekundi, ali neka me kopaju na seoskom groblju. Zašto? Gdje god ja odem vani, nije moje. Samo je Bosna domovina. Nažalost, Bosna moja, koja podrazumijeva i mog komšiju, da se pazimo mi različitih vjera koje su nastale u Bosni nekim historijskim slijedom, ta Bosna opstaje kroz nas obične i male ljude. Mi ne pripadamo trenutno vladajućem begovatu, ni u jednom središtu. Ni u Briselu, Rimu, Carigradu, ni u Sarajevu kod nas. Već živimo naše živote, nako kako je zapamćena i naša Katarina Kosača. Meni su kao malom pričali o kraljici Katarini i njenoj strašnoj sudbini, jer je morala da napusti Bosnu i ode u Rim, i uzaludni su bili svi pokušaji da se Bosna oslobodi i vrati. To je još tada pokazalo koliko je licemjerna Evropa od Rima pa do ostalih središta prema našoj bosanskoj zemlji. Isto nam je i danas. Kad bismo mi obični ljudi zatražili neku pomoć, k’o da nas benda onaj u Briselu, Moskvi, Vašingtonu ili Carigradu. Kažem Carigrad jer je tako po naški, današnji Istanbul. Inače u Bosni je postajala za vrijeme Osmanlija ona izreka: “Daleko je Stambol, daleko je car!”. Tako da za običnog bosanskog čovjeka je daleko svako središte i duhovno i svjetovno. Ja se nadam da neću doživjeti sudbinu naše kraljice Katarine obične pučanke i naše vladarke i majke koja je čeznula za svoje dvoje djece”, navodi.

“Nije Bosanac čovjek repa bez korijena! I da kosti ostavim u tuđini i tad bih svoju Bosnu sanj’o”

“Ja ne bih da me bilo kakva sila u našoj današnjoj okupiranoj Bosni od raznih osvajača protjera ni satre u bilo kojem ni duhovnom ni baštinskom smislu. Jer ima ona lijepa izreka: ‘I da kosti ostavim u tuđini i tad bih svoju Bosnu sanj’o”. Mislim da je tako. Kad sam bio u Rimu gdje je sahranjena naša Kosača – crkva Santa Maria in Araceoli. Pošto je ostala i bila franjevačka trećoredica. Oni su je pazili i čuvali do kraja, kao što fratri čuvaju Bosnu kroz stoljeća. Stao sam pred onu nadgrobnu ploču ispod koje je Katarina…Naježio sam se!”.

Kako kaže, bosanski odgoj podrazumijeva da mi rijetko plačemo.

“Mi ne smijemo plakati, kad padneš ono dobiješ šamarčinu. Bile su mi pune oči suza. I zbog ponosa i zbog tuge, jer se i meni uvijek može desiti ta njena sudbina. Da nestanem ja kao starinac ove zemlje, koji čuva tu baštinu i sjećanje, ali da nestane naša Bosna. Kratko i jasno sam rekao pod onom pločom: “Eh Kato, konačno je došao neko od tvojih!”. Dao sam mali zavjet. Sljedeći put kad budem u Rimu, i ako budem u mogućnosti, odnijeću joj grumen naše zemlje, našeg rodnog kraja. Iz stare bosanske župe Trstivnice. Danas se zove župa Kraljeva Sutjeska. Staviću grumen pod onu ploču, čisto radi reda. Jer nije Bosanac čovjek repa bez korijena. Koliko god da nas pokušali zatirati, mi smo ponosit, ali jako jednostavan narod. Bosanca ne podrazumijeva nikakva nacionalnost u političkom smislu. Nas podrazumijeva ta ljudskost. Insanluk. Ta sudbina lutanja. Inače pripisano uvijek u povijest nama Slavenima, a i u vidu spomena našoj Kosači Katarini”.

“Gradaščević nikad Rizvanbegović”

“Naš jezik je prelijep. Ne moraš mnogo dumat šta je rečeno. Obrazovanje ima veze sa obrazom. Obrazovanje je onaj koji ima ovo (obraz). Nažalost danas se ni staro ni mlado ne uči tome. Uči se nekakvom imetku. Dobro je imati. Ali ništa je u tom tuđem svijetu – Rimu neću više imati nego u Bosni. U Bosni je domovina, dom i ognjište. Vala ko god dođe zaplače ovdje, ne zaplače gore u Strazburu, što bi se reklo. Seljanin jesam, jer sav moj rod unazad je bio seljački. I to ne podrazumijeva uopšte proste ljude. Nego radne ljude koji žive od svog grumena zemlje i svoga kruha. Seljaštvo je nekada podrazumijevalo domaćine, a danas ga ravnamo po onim najgorima. Kakve naprimjer u ovoj demokratiji biramo u vlast. Kod mene se svako lijepo ugostio. Nemamo mnogo. Koliko imamo, imamo. Oni koji su dokoni i nemaju šta raditi u životu njima sam ja čudan. Al’ bi pojeo i one pite i sira čim se dohvati. Šta je meni Bosna? Domovina. K’o i mojim precima. Pogotovo Srednja Bosna. Jer, lako je živjeti ko repa bez korijena, upravo ti što se čude kad vide nekoga ko ima neku baštinu. Ja mislim da će Bosna opstati, pa neka nas opstane i dvoje ili troje. Meni danas Bosna nije slobodna zemlja, ili ne daj Bože država. Ako je država onda je i kokošinjac isto. Danas je Bosna meni kolonija raznih sila. I naših novih mjesnih begova. Bosnu treba osloboditi. Kada me neko pita šta sam po političkom opredjeljenju, ja kažem ja sam Gradaščević, a nikad Rizvanbegović. Pa razumijet će ko razumije to. Naše školovanje je poprilično nakaradno. Iako nudi dobra znanja zahvaljući nekim starim učiteljima. Što se tiče obrađivanje zemlje, ja kažem avokado da valja rast’o bi u Bosni. On vala kad se proba isto sapun, pored naših lijepih jela. Ipak je ljepše i duh i tijelo slomiti na našoj zemlji. Onda čovjek nikad nije neraspoložen i ljut. To daje neku plemenitost čovjeku. Zašto ne u ovom dobu kada je sve zatrovano pojest’ svoje. U Bosni se ne može živjeti k’o na Tahitima ili Menhetnu. U našem kijametskom dobu k’o što bi rekla moja pokojna baba Mara, vidi se koliko vrijedi kad ti znaš proizvesti svoj kruh i kako je kad ga nema, pa ljude uhvati neki pasjaluk, pa ne znaju šta će od sebe”.

Meni biti konstitutivan podrazumijeva imat’ vazda upaljeno ognjište, obrađenu zemlju i čuvat’ svoj komšiluk

“Sva sloboda počiva u jeziku. Sloboda jednog naroda. Da jedan veliki vladika Radivoje Petrović nije napisao djela i spjevove o borbi svog naroda u Crnoj Gori u kršu i kamenu. Ne bi se narod nikad ni oslobodio iako je nepismen bio. Riječ je jako bitna. Logos je jako bitan i u svetom pismu. I u Kur’anu je ta riječ jako bitna. Evo primjer: ja često kažem sad su nam uveli u poslijeratnom dobu pod okupacijom bjelosvjetskih sila da imamo dignitet k’o narod. Pravo da Vam kažem ja koliko god razumio latinski i bilo koji strani jezik, meni dignitet ništa ne znači. A dostojanstvo, čast, ponos i obraz mi znače mnogo. Mi imamo pet riječi najmanje za jedan njihov dignitet. Draže mi je dostojanstvo i gordost po slavenski nego dignitet po stranjski. Ja bih volio kada bi Bosna počivala na svom jeziku, pa kako god ga čovjek zvao. Prosti narod naš jezik zove naški i to nam je sasvim dovoljno. Konstitutivnost je meni ravna svakakvom fukarluku. Valjda sam ja sačinitelj svoje zemlje što živim u njoj. Što ću opstati i što će se naraštaj izroditi. A ne samo što se pišem i stavljam pod nekakvu zastavu. To je bit’ dokon. Meni biti sačinitelj ili konstitutivan podrazumijeva imat’ vazda upaljeno ognjište, obrađenu zemlju i čuvat’ svoj komšiluk. On se poslije rata promijenio. Ali su to opet naši ljudi. Nije to Švabo, to je opet neki naš čovjek. Mi i Boga i život i bezbožništvo na isti način podrzumijevamo i živimo. Meni je 25 godina, koliko i sam imam, prošlo u tome da moja zemlja nema dostojanstvo. Upravo zbog te tri strane, jer te tri strane nemaju ni svoje baštine, oni sve imaju tuđe. I prodaju nas tuđinima. Ja uvijek kažem raji koju srećem, bili oni visokoobrazovani ili meni onaj bliži seoski svijet: ‘Ne može nas nikad onaj u Briselu volit’, šta sam ja njemu? On ne zna više voliti ni svoje. A mi u Bosni smo sve jedni drugima. Ja obično kažem Bosni treba da smisao bude Bosna. Nikakva EU, Rusija, Amerika ili Turska. Mi trebamo imati sami sebe”.

“Bosna će opstati”

“Predačka košulja koja je rijetka u sutješkom kraju, ona nema jake ili po savremeni kragne. Meni je ušlo u običaj da ne nosim jaku, jer se na nju ne može staviti svileni ular. A ular je uzica ili kanapa kojom se volovi vode. Isti takvi volovi presuđuju danas bosanskoj sudbini i našoj zemlji. Eh zato jaka. Ova istočna, a ne zapadna. Kao pripadnik naše stare bosanske i katoličke baštine, kroz etnologiju sam razgovarao sa profesorima i učenim ljudima, i kažem im biljeg, mramor ili kako se u literaturi naziva stećak jeste važan, ali je onodobno pokazivanje moći naše vlastele. Važan je i za našu duhovnost zahvaljujući svojim natpisima. Ja kažem da sudbinu Bosne od njenog porobljavanja dolaskom Osmanlija 1463. meni je itekako važna crna marama ili okruga. To su moje pretkinje majke i babe nosile na glavi odlaskom kraljice Katarine iz Bosne. Čak su i mnogi etnografi zabilježili da kada se ženko dijete u sutješkom kraju rodi vežu mu crnu maramu na glavu ili okrugu. U znak žalosti za posljedjom bosanskom kraljicom Katarinom. Doduše ona je u narodu posljednja bosanska kraljica, a u historijografiji je pretposljednja. Crna marama je simbol otpora i preživljavanja i svjedok minulih stoljeća. Ne zahvaljujući oružuju nego baštini ili kulturi. Ona je ključna za opstanak jednog naroda. Tako da naša Bosna neće opstati zahvaljujući grlatim ljudima i pričama kako ćemo je odbraniti i slično. Bosna će opstati zahvaljujući svojim kulturnim ustanovama. Moj duhovni i politički uzor bi bio Husein Kapetan Gradaščević i njegov saborac Ivan Frano Jukić. Da bi oni održali Bosnu i stanovništvo i narod u poimanju države nekad, oni su podizali škole i samostane. Jer ako ti nije pismen puk, možeš s njim upravljati kako hoćeš, a što se radi u ovo naše doba. Zato je bitna baština. Il’ je ja čuv’o kod kuće ili kroz pjesme, narodne izreke…”.

 Selamet je dobar kako god ga imenovao

“Meni često naumpadne od Derviša Sušića meščini bi onaj junak Tale. Onaj Partizan. Pa kad mu spominju Evropu tu previše bajnu i plemenitu. Pa on kaže: “Meni kad kažeš Evropa, ja čujem u daljini topove, a naše kuće gore”. Ima tu istine. Kad izgore naše kuće, izgore s njima i naše slike i baština i pjesme. Rasele se ljudi kao što je bio slučaj sa našim sunarodnjacima koje god vjere bili. Ako želite uništiti jedan narod osramotite ga, ponizite ga, stavite ga na razinu fukare i eto srozanog obrazovanja. Obrazovanje postoji od majčinog odgoja i nekog adeta u kući kojeg se držiš. Mi sada znamo šta znači subskrajbovat se na nešto, četati, ali smo prestali da razgovaramo. Prestali smo po naški da psujemo onako masno. Ne znamo više ni za čojstvo ni junaštvo našeg prostog naroda. Ja sam iz katoličkog običaja čovjek, a mene su moja majka i baba učile da znam šta je selamet. Šta je hajr i šta je nafaka. To je na naše prostore došlo s Islamom, ali je dobilo posebna značenja, u životu svih naših vjerskih zajednica. Selamet je dobar kako god ga imenovao. Na arapski ili na naški. Potrebno nam je itekako te dobrine, mira i sklada. Prvo u sebi, pa onda u društvu. Što će meni Hegel i Kant pored našeg mudrog i bistrog razbora koji je stvoren u našem narodu. Bosna mora opstati, jazuk je baciti bilo koji komad kruha. A Bosna je jako lijep kruh od kojeg se svi mogu nahraniti, samo treba raditi na njemu”.

“Bosnu su do danas spasili prosti ljudi. Ko moji preci koji su nosile naše košulje, nisu bile od svile. Kao što je bilo u čaršijama. I prostor nam je takav da je prirodno da ga mi branimo. Ovo je sve brdo, malo je doline. Kad se svežeš za njega ne daš ga nizašto. Ono što je žalosno da su nas prodavali oni koji nijesu živjeli od zemlje niti su se hranili njome. Sitna gospoda kako ja to zovem begovat. Bosna i počiva u njenim brdima gdje je to prosto stanovništvo. Šteta je što se ono slabo obrazuje. Ali je to u namjeri onih koji ovu zemlju drže u ropstvu. Ovo je dobro samo čovjeku koji treba da pojede i popije. Ali valjda čovjek živi i od nekog duha, riječi i sadržine. Mislim da se ne može kupiti sve na ovom svijetu. Ono što bi rekli naši Dubrovčani, sa kojima smo šurovali. Sloboda se ne prodaje ni za sva blaga ovog svijeta”. 

“Možda je i dobro što smo mi Bosanci ostali. Jer je ostalo samo ono što valja. U tom poimanju nas Bosanaca. Ja sam kao i moji preci, ‘nako vjernik, koliko je dovoljno u Bosni. Jer samo kod nas se može opsovati Bog u istoj rečenici u kojoj kažemo i Bože blagoslovi. Jer narod između te dvije krajnosti i živi. Mislim da Bosanaca ima dovoljno makar ost’o samo jedan čovjek. Poslanik Muhammed je bio jedan čovjek pa je od “divljih” Arapa napravio uljudne insane. Isus je bio jedan čovjek. Onda Kemal paša iz tog nekog sekularnog svijeta, pa je od Turaka napravio naciju dostojanstveniju od onih na Zapadu. Mi smo živjeli pod svojim vladarima, mada oni su zbrisali svi čim je zagustilo, a ostao je narod. Nek nas je zeru, ali ima nade. Ne znam kako ćemo dočekati kraj ovog stoljeća. Ne smijemo se zaklinjati da će nešto opstati. Ja kažem bolje i da umre ako će nam bit’ Bosna nakaradna. Ali smatram da se trebamo potruditi da ona ostane svoja i svojih ljudi. Ja ću svoj život dati na selamet. Onako kako me moja mati naučila. Jer se samo tako obrazovano živi. Ne mogu nigdje otići iz Bosne jer bi me gore u Njemačkoj u zemlju turio neki kako mi to kažemo u narodu, njihov neki pop, a ne naš fratar. Ne mogu jer gore nema moj niko. Ne mogu iz inata jer su nam u tri navrata spalili zemlju. Mislim da se onaj drugi dio “sloboda narodu” treba do kraja i u potpunosti živjeti svim srcem. Moj narod je ovaj ovdje koji živi u brdima i planinama. Mi živimo teško. Valja isčupat kruh. Ali ima neki smisao naš život, to se na Googleu ne može nać'”.