Govorili smo našim vojnicima: Pobijedit ćemo ako se viteški borimo i spriječimo nasilje prema nejači, ženama i djeci

Prvi predsjednik RBiH, rah. Alija Izetbegović:

“Vidite kako se na čudan način historija ponavlja. Sad ponovo imamo u Bosni neku sliku iz Drugoga svjetskog rata.

Taj rat dobro pamtim. Kada je počeo rat, bilo mi je 20 godina. I tada su bili četnici i ustaše. I sad ih, evo, ponovno na sceni. Samo gori četnici od onih četnika, gore ustaše od onih ustaša, to sasvim sigurno mogu kazati, jer one ustaše ipak nisu srušile ni most, ni džamije po Mostaru, a ove to jesu. Sad se postavlja pitanje: ko je ta treća strana?

Onda su treća strana bili partizani. I sad ima treća strana. To je naša narodna bosanska vojska, koja nema onaj ideološki, komunistički predznak, koja je demokratska.

Mi ne spadamo u ljude koji smatraju da historija počinje sa nama. Historija Bosne počinje prije hiljadu i kusur godina. I sve što je dobro iz prošlosti treba naučiti i pamtiti.

I onda sam kao mlad čovjek išao po Bosni, baš sam bio u Gradačcu koncem 1944. godine, gdje mi je brat živio. Dolazile su razne vojske. Kad dolaze četnici i ustaše, narod bježi. Jer to su bile vojske koje ubijaju građane. A kad dolaze partizani, narod ne bježi.

Narod nije znao za komunizam, niti ga se to puno ticalo. Partizani nisu puno o njemu govorili, neće ni govoriti sve do ‘45., ‘46. godine, dok nisu učvrstili vlast, nego su govorili o oslobodilačkom ratu i pratio ih je glas vojske koja ne ubija nejač.

Partizani jesu bili i grubi i ponekad surovi, prema protivnicima, ali je činjenica da nisu ubijali žene i djecu. I zato su pobijedili. Mi to trebamo dobro upamtiti i trebamo izvući pouku: Mi ćemo pobijediti ako nas bude pratio glas vojske koja ne ubija žene i djecu. Ako to ne bude slučaj, onda će se sve pretvoriti u jedan krvavi koloplet triju vojski koja jedna drugu goni, gdje su svi isti. Mi se moramo izdvojiti i biti drukčiji. Tako ćemo pobijediti! Usprkos svemu!”

“…Još u ratu, u onim najstravičnijim danima, mi se nikada nismo zaboravili niti smo dozvolili samovolju. Pozivali smo naš narod na hrabrost i borbu, ali i na ljudskost i poštivanje Božijih i ljudskih zakona. Govorili smo našim vojnicima: Pobijedit ćemo ako se viteški borimo i spriječimo nasilje prema nejači, ženama i djeci. To je davalo moralnu snagu našim borcima, a našoj zemlji pribavilo poštovanje i priznanje svih ljudi dobre volje u Svijetu. I kada uz nas nisu bili političari i svjetski moćnici, uz nas su bili obični ljudi, koji čine snagu svake zemlje i na kojima počiva svijet.”

“Ni u vrijeme najtežih iskušenja i brutalnog nasilja nad stanovništvom Srebrenice i Žepe, legalna vlast nije dozvolila revanše nad srpskim civilima. Uvijek smo našli snage da razlikujemo srpski narod od Karadžićeve vojske i to ćemo i ubuduće činiti.” “Na teritoriju pod kontrolom legalne Vlade ostale su čitave džamije, katoličke i pravoslavne crkve i sinagoge, nije bilo cenzure ni političkih procesa. Nije bilo ni osvete ni revanša.”

(Gračanički glasnik/MiruhBosne)