Borba protiv okupacije Bosne i Hercegovine: bojevi oko Tuzle

Borba protiv okupacije Bosne i Hercegovine: bojevi oko Tuzle

Članak objavljen 1927. godine u polumjesečniku “Novi Behar”. Autor je dr. Atif Hadžikadić, poznati bošnjački politički, javni i društveni djelatnik u razdoblju između dva svjetska rata.

Preuzeto iz časopisa Gračanički glasnik

“U ratovima s Rusijom iz g. 1878. ostavila je ratna sreća na cjedilu Tursku, te je nakon nesrećnih bojeva na azijskom i evropskom tlu došlo istočno pitanje na dnevni red. Turska je vojska bila strašno potučena, a put prema Carigradu bio je otvoren Rusima. Sada je interes evropskih sila tražio, da se one miješaju, jer je Rusija postala sveopća opasnost. Tako je došlo do posredovanja engleskoga i nastojanja, da se sanstefanski mirovni ugovor, koji je Rusija diktirala Turskoj 3. marta, predloži evropskim silama na odobrenje. U tome nastojanju osobito je Englesku pomagala Austrija kao i svo evropsko javno mišljenje, te se je Rusija teška srca morala priklonuti sveopćem pritisku. Tako je došlo do berlinskoga kongresa, koji je sazvao u Berlin Bismark, gdje se vijećalo od 13. juna do 13. jula 1878 g. Taj kongres je dao pravo Austriji, da okupira Bosnu i Hercegovinu, koje nisu bile uopće uzete u obzir sanstefanskim mirom. Tako je došlo do okupacije Bosne i Hercegovine.

Koncem jula g. 1878. počeše ulaziti čete bečkoga cesara u našu otadžbinu, ali udariše na žestok otpor muslimanskoga svijeta, te su ćesarove čete svaki korak plaćale svojom krvi. Austro-ugarska vojska udarila je najprije na Tuzlu, ali je muški dočekana i morala je uzmaći pred junačkom odbranom muftije Taslidžaka, koji je organizirao otpor tuzlanske ehalije.

Pred dolazak Švabe na dva do tri mjeseca kupili su se u Tuzli potpisi od ehalije, da se traži od evropskih sila, da dođe Švabo u Bosnu, da postavi red, jer se govorilo, kad ne može ostati Turska, neka dođe velesila. U tu svrhu kupili su potpise: Šemsi beg Tuzlić, Ibrahim beg Džindo, Hadži Mehmed Tevfik ef. Azabagić, Mehaga Imširagić, Mehaga Bešlaga, muftija Ganibegović (rodom iz Gračanice) i još ešrefa tuzlanskoga. Svijet bi se sakupljao pred džamijama, gdje su uzimati potpisi, a medžlis sakupljača tih potpisa bio je u konaku Šemsibegovu i u ruždiji, u kojoj se sada nalazi općinski ured. Među pravoslavnim kupio je potpise Živko Crnogorčević, a među katolicima Boško Štitić, kujundžija. Govorilo se narodu, da ne može ostati Turska pa da se traži velesila, koja će moći narod braniti i red uvesti u Bosni. Ali je u narodu bila i protivna struja, koja je radila na tome, da ostane po starom i da se brani otadžbina od svakog napadača, koji bi pošao na Bosnu. Ovoj su struji pripadali gotovo svi muslimani, a njihovi najistaknutiji prvaci bijahu: H. Hašimaga Mutevelić, muderis Tosun ef. Kifić, Salih Sahačija i još drugi od ehalije, koji su doista Švabu dočekali puškom u ruci. Zadnji paša u Tuzli bijaše Muhetin-paša, koji se nalazio interniran u svojoj kući, kad je Švabo došao, a na njegovo mjesto postavila je ehalija Alijagu Talirevića kao starješinu.

Nekoliko dana prije prve navale Švabine došli su u Tuzlu Kladnjaci na konjima i skinuli pašu, te mu obukli bosanske haljine mjesto njegove uniforme. Neko vrijeme nije bilo hućumeta, dok nije postavljen Alijaga Talirević, koji je došao sa Zvorničanima, jer je Alijaga stanovao u Zvorniku. Kladanjci se odmah vratiše, a Zvorničani sa tuzlanskom ehalijom spremali su se da dočekaju Švabu poslavši sibjan u okolicu Tuzle, a u kasabi ostali su odrasli, da se bore. Međutim se primicale ćesarove čete, koje su dočekane prvom puškom pod Planima, blizu današnje stanice Bistarac. To je bilo u četvrtak krajem mjeseca jula. Isti je dan zakonačio Švabo pred Tuzlom na Bukinjima. Taj dan su stigli i Rogatičani u pomoć i odmah stupili u borbu na Ravnoj trešnji. Sutradan u petak nastavljena je borba ogorčena sa obje strane.

Pred podne stigne muftija Taslidžak u društvu svojih oko dvije stotine konjanika i odmah preuzme komandu u svoje ruke nad svima borbenim jedinicama, a ehaliju koja nije bila stupila u borbu, nagonio je da se priključi borcima i bori zajedno s drugima muslimanima, koji su se nalazili u boju. Koji su se protivili i kušali izmaći, muftija je takove nesmiljeno kandžijom nagonio. Tako je organizovan otpor naroda, pa je zatim muftija rasporedio četiri topa postavivši jedan na Ilinčicu, drugi na Papinac, gdje se sada nalazi bolnica, treći na Borić, a četvrti na Bukovčice. Dan ranije u četvrtak otvoren je vojni magacin sa džebhanom na Gradini te narodu podijeljena municija, da se bori. Sada je muftija preostatak pokupio i razdijelio svojim borcima.

Dok se je ovako muftija spremao, Švabo je bio došao na Moluhe i Rasovac. Sa rečenih pozicija muftija je 9./VIII. otvorio vatru iz topova, a pješaci su dočekali Švabu na Kozlovcu, Ravnoj trešnji i Mosniku. Borba je vođena cijeli dan u petak i subotu do podne, kada poče Švabo pred junačkim napadajima uzmicati, jer je sa svih strana žestoko tučen, pošto je bilo pridošlo i muslimansko seljaštvo iz okoline u pomoć muftiji i ehaliji.

U tim borbama ostalo je mnogo ćesarovih vojnika na bojištu, pa je i jedan oficir topom skinut s konja i raspolovljen. Švabo je sve poginule pokopao na Moluhama, odakle su kašnje preneseni na Borić, gdje se i danas nalazi katoličko groblje, a prije ga nije bilo na tom mjestu. Taj dan je završen uspješno po muftiju, te je Švabo vraćen uoči nedelje 10./VlII. Na svome uzmaku uhvatio je Švabo staroga hodžu Mahmutagu Atikovića, koji se bio iselio na Bistarac, te su ga sveli na testu i ubili ga. Ehalija ga kašnje nađe mrtva i zakopa na istom mjestu.

Muftija je s ehalijom gonio Švabu do Becelja blizu Trbuka i Šahin kamena, gdje se Švabo ušančio. Njemu nasuprot ušančila se i ehalija i držala svoju poziciju šest hefti. Međutim je po ostalim mjestima Bosne napredovala ćesarova vojska te je palo Sarajevo, Travnik, Rogatica, Krajina i druga mjesta, a nova se vojska od Brčkog na Tuzlu primicala. Misli se da je bilo oko 100.000 nove vojske koja je išla na Tuzlu, sa dvije strane: od Brčkog i Doboja pod komandom generala Bienerta i Szaparya. Vidjevši muftija opasnost za svoje borce povlačio se natrag prema Tuzli i spremao novi otpor poslavši na Majevicu u susret Švabi H. Hašimagu Mutevelića s ehalijom, koji ga hrabro dočekaše i neko vrijeme zadržaše, a muftija je branio zapadnu stranu Tuzle.

Ali pošto je sa istoka Majevice provalio Švabo, 23./IX. morao se i muftija povući, da ne bude opkoljen, jer je međutim pala i Bijeljina i Brčko, samo je još ostao Zvornik. Kod ovakog položaja i muftija je uzmakao prema Zvorniku, odakle je otišao uz Drinu sa svojim Taslidžacima i nekim bosanskim vođama, među kojima su bili: Selim beg Šahinpašić iz Šapke, Alijaga Tahirević, Esad ef. Alikadić iz Zenice i još drugi, s kojima je muftija otišao u Tursku, gdje su ti naši borci i ostali. Tako je muftija sa svojim društvom, koncem Ramazana izmakao, prije nego su u Tuzlu unišle ćesarove čete. Švabo je noćio pred Tuzlom, pa su mu sutradan izašli u susret, da ga uvedu u grad i to: na zapadnoj strani pred generala Szaparya: Živko Crnogorčević, Hadži Ibriš i kujundžija Boško Štitić, a na istočnu stranu pred generala Bienarta: Mustajbeg Azabagić, jedan jehudija Toska zvani i Gjorgjo kalajđija ili Niko Petrić. Nekoliko dana poslije ulaska vojske vođena je istraga protiv ehalije i njihovih prvaka, koji su se borili, te je, po svjedočenju gajrimuslimana, strijeljan pod Bukovčićima Salih Sahačija, jer da je on išao po muftiju Taslidžaka, da ga zove u pomoć Tuzli. Pomilovanje njegovo stiglo je kasno, kad je Sahačija bio već mrtav. Osuda mu je izrečena u kući Jove Jovanovića, a odatle je i odveden na strijeljanje.

Za svo vrijeme borbe sa ćesarovom vojskom sakupljači potpisa su se krili od ehalije i muftije Taslidžaka, a mnogi su pred dolazak muftijin u Tuzlu pobjegli preobučeni u feredže. Tako je Šemsibeg Tuzlić u feredži pobjegao u Morančane fratrima, koji su ga krili kod sebe, dok ga nisu našli Alijagini panduri i odveli njegovoj familiji u Dobrnju, gdje je ostao sve do ulaska Švabina u Tuzlu. Isto je i muftija Ganibegović preobučen u feredžu pobjegao u Dolove Ibri Jahiću. Ali osim ovih rijetkih primjera svi muslimani su se borili proti okupacije, te je u tome Tuzla odnijela prvenstvo, jer je istom nakon dvomjesečnog hrabrog borenja podlegla nadmoćnoj sili ćesarove vojske. Tuzla i Zvornik zadnji su pali, Tuzla nakon duge borbe, a Zvornik bez puške i bez otpora pet dana kašnje predao se.”

Previous Lobiranje, korupcija i manjak transparetnosti u njemačkom parlamentu
Next Premijer Novalić umirio građane: Ubuduće neće biti restriktivnih mjera

You might also like

HISTORIJA

Rezolucije iz 1941. godine – Prvi antifašistički proglasi jednog naroda u Evropi

Povodom obilježavanja 75. godišnjice pojave niza rezolucija Bošnjaka, kojom se osuđuju zločini prema Srbima, Jevrejima i Romima, u Jablanici je održana javna tribina u organizaciji Udruženja podružnice građana „Mladi muslimani“.

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Vlast Bosne nad Srbijom: Brak Stjepana Tomaševića i Mare (Jelene) Branković

U zatišjima su vođeni razgovori s bosanskim dvorom da se ugovori svadba despotove djevojčice i mladoga bosanskog princa. Ugovorena je i zakazana i vlast nad Srbijom preuzeta tijekom miseca lažnjaka

BAŠTINA

Ostaci jedinog preživjelog molitvenika pripadnika Crkve bosanske

RUKOPISI CRKVE BOSANSKE Izvor: Tragom pisane baštine BiH