Život u bivšoj Jugoslaviji: Hljeb iz kontejnera

Život u bivšoj Jugoslaviji: Hljeb iz kontejnera

Više ne skrivamo istinu da preko 65 posto građana u našoj zemlji živi na rubu egzistencije. Dokle može ići siromaštvo uvjerili smo se u susretu s ljudima koji među otpacima traže namirnice ili odjeću. Među njima bilo je i penzionera, ali i onih koji od plaće ne mogu da se ishrane – što još jednom dokazuje koliko socijalna politika zaostaje za inflacijom.. pisao je časopis Nada 1988.

Bio je lijep, sunčan dan. Rano popodne. Veliki uređen travnjak, ljuljačke i pijesak za djecu. U nebo se, pored Dunava, uzdižu neboderi. Centralno mjesto ovog lijepog bloka u Zemunu pripada ružičnjaku koji su građani mjesne zajednice zasadili Titu u spomen. Na stotinjak metara odatle, red kontejnera. Dvije djevojčice sjede u travi. Pogled im uprt u mršavog čovjeka, u pohabanom odijelu i s beretkom na glavi, koji kopa po prvom kontejneru u nizu. Da ne zapeče savjest, svako bi na ovu sliku najradije okrenuo glavu.

“Eto, tražim neke pantalone, nemam šta da obučem”, kaže nam Hairi Bajram.

Grašci znoja mu po licu, gleda nekako ustranu, neugodno mu je. Ipak, rekao nam je svoje ime. Dok razgovaramo, prelazi na drugi kontejner. Istresa smeće iz najlon vreća, slaže ih i stavlja u jednu veliku.

“Skupljam vreće, trebat će. Pitaj me šta hoćeš, ali, molim te, nemoj me slikati. Imam 55 godina, star sam već. S Kosova sam. Tamo mi je žena. Imam jedno dijete… Teško je, šta ćeš. I njima nešto moram da pošaljem…”

Reći će neko da svaki svjetski velegrad ima svoje “kopače po smeću”, sirotinju koja u metropole dolazi u potragu za poslom i boljim životom. Nade obično ostaju zauvijek zatrpane u smetljištu, a život se završava u najvećoj bijedi. Sirotinje ima i u najbogatijim zemljama svijeta, u “truhlom” kapitalizmu, a siromaštvo je uvijek nekako sinonim za nezaposlenost. Kod nas, u socijalizmu “po mjeri čovjeka”, što je u posljednje vrijeme vrlo popularan slogan, uz vile i Mercedese, stoji i jedna specifičnost jer…

Radnička sirotinja

“Radio sam uvijek, ranije na Kosovu”, nastavlja priču Bajram. 

“Sad sam već dvije godine u građevinskom preduzeću Napred, to ti je visoka zgrada, znaš. Zaradim 12 miliona, nekad manje, nekad više. Bolestan sam, a i radim najteže poslove. Kad odem tamo na Kosovo, odande neće primati nikakve doznake, a ovdje ne daju bolovanje, imaju svog ljekara. Mučim se, noge su mi bolesne, trebao bih se operisati, ali neću to, nikako…”

Njegovih 55 godina izgleda kao 70. Upali obrazi, glad se vidi u očima.

“Živim u Zemun Polju”, nastavlja.

“To nam je firma osigurala. Ima nas puno, Cigana, Albanaca, Bosanaca, odasvud smo, sve radnici. Barake su to. Jeftino je, ne mogu da kažem. Nas šestorica u sobi po šesto hiljada mjesečno. Nekada je hrana bila fraj. Sad plaćamo. Iziđe tri miliona i više… Kad dođe čovjek u našu sobu, pa tu ni krava ne može spavati, a u WC ne možeš ući, sve izašlo van…”

Pitamo ga šta će sad biti, poslije ovih poskupljenja.

“Tako mi Boga, jedva mogu izdržati i sad. A bit će gore, ko nas šta pita. Ništa nećemo imati. Neću ni cigare moći kupiti, a to mi je jedino, znaš kako je…”

Pozdravili smo se, a Bajram je otišao dalje, do sljedećeg smetljišta, praćen pogledima djevojčica. 

Bajramovih 12 starih miliona nije nikakva rijetkost. Prosječan lični dohodak radnika u paraćinskoj staklani je 120.000 dinara, a rade u izuzetno teškim uslovima. Posljednji podaci govore da je 370.000 radnika u našoj zemlji ugroženo. Doktor Berislav Šefer u jednom intervjuu je rekao:

“Ispod praga ili na pragu siromaštva žive prije svega oni čiji su lični dohoci ispod prosjeka. Što znači negdje između 30 i 40 posto zaposlenih, barem polovina penzionera, staračka domaćinstva na selu, socijalno ugroženi i dio nezaposlenih. Kada se sve zbroji, dođe se vrlo blizu postotka od 60 posto ljudi koji nemaju dovoljno za normalan život.”

Šta znači to “normalan život”?

Prema izjavi Mirjane Đukić-Srdan, direktorice ZIT-a za cijene, zagrebačkog Centra za istraživanje marketinga, koju je dala još u januaru, “svaki zaposlen Jugoslaven onaj s najmanjim primanjima, ne bi smio primiti manje od 500 do 600 hiljada dinara mjesečno. To je minimum za pristojan život u sadašnjim uslovima i za punu cijenu korpe u koju statističari stavljaju samo najminimalnije namirnice”.

Koliko je daleko januar, kad je prosječna plaća Jugoslovena bila 269.476 dinara, znači upola manja od minimalnog iznosa za pristojan život!

Da nema ženu koja prima 200.000 dinara mjesečno, Milan Đukić, Beograđanin, invalid prve kategorije, sa 16 godina radnog staža, a u 50. godini života, mogao bi kupiti hljeba samo za pola mjeseca. Jer penzija mu iznosi milion i po starih dinara mjesečno! On čak zbog ženinih primanja ne može dobiti socijalnu pomoć. Prijedlog ljekara je bio da ga iz invalidnine vrate na bolovanje jer bi to za njega bilo nešto povoljnije!

Otpaci sa pijace

Kad je čovjek na rubu opstanka, kad mu egzistencija ovisi o količini tuđih otpadaka, pa kad ga upitate kako mu je, a on je neljubazan, nemate pravo ljutiti se. Nismo se ni mi ljutili kad nam je starac čeprkajući štapom po smetljištu rekao:

“Ostavi me, ženo, na miru! Šta hoćeš da ti kažem kad i sama sve vidiš! Sklopi taj aparat, razbit ću ti ga! Pitaj one koji su nas dovde doveli, nemoj mene!”

U centru Beograda, u rano jutro, srećemo ženu u plavoj radničkoj haljini. Ruke joj duboko u kontejneru, vadi kartonske kutije, izbacuje sadržaj iz njih, slaže ih i stavlja pored sebe na gomilu. Uz nju su i kolica, već puna papira koji će prodati.

“Nemam šta da vam kažem”, odgovara nam preko ramena i nastavlja raditi. Mladolika je, hitra.

“Bolje je i to da radim nego da gladujem, da budem slijepac ili da molim drugoga. Bila sam radnica u Soko-Štarku. Imam nešto manje od 32 godine radnog staža. Otišla sam zbog bolesti u invalidsku penziju. Šta da vam ne kažem sve? Zovem se Smilja Vignjević, sama sam, nikog nemam, stanujem u Višnjićevoj ulici, imam stanarsko pravo. Taman posla da nemam stan, kako bih tek onda živjela! Penzija mi je 11 miliona i 800 hiljada. Malo je za život. Kad mi se zdravlje malo popravilo, počela sam raditi ovo pa se i život popravio. Izađem svakog dana, u dva sata ujutro i dva popodne, na ulicu. Skupljam karton. Zaradim tri, četiri, pa i pet starih miliona za mjesec… Nova poskupljenja? Ne znam ništa, nemam što da kažem. O tome ne razmišljam. Kako će svi, tako ću i ja. Ovdje nam daju, tamo nam uzimaju, nemam više šta ja tu da učinim niti mogu.”

Obilazimo dalje Bajlonovu pijacu i kontejnere oko nje. Ali vidimo nešto drugo. Starica, povijenih leđa, šeta polako od tezge do tezge. Ceker joj prazan. Već je davno odzvonilo podne, bliži se zatvaranje, seljaci polahko pakiraju robu. Prilazi jednoj tezgi.

“Mogu li uzeti ove listove od korabice i karfiola?” pita kršnu seljanku.

“Ma nosi, bako, koliko hoćeš!”

“Da skuham čorbu meni i mom čiči”, objašnjava nam.

“Nemam dosta, mala mu je penzija. A nama i ne treba mnogo, stari smo. Ne zna moj djed da ja tako tražim po pijaci. Taman posla, ubio bi me. A šta mogu drugo!”

I nije ova baka jedina. Pričaju seljaci da mnogi tako zatraže ponešto. Ali bar ne čeprkaju po smeću.

Statistike kažu da je prošle godine oko 50.000 Beograđana tražilo socijalnu pomoć. Koliki će broj biti ove godine? Ali da se ne zavaravamo – i sa socijalnom pomoći ne može se živjeti jer iznosi manje od pet starih miliona mjesečno, što je dovoljno za pet kilograma mesa, od buta po novom. Ali sirotinja ne jede but. Zapanjili smo se kad smo u jednoj mesnici vidjeli da prodaju juneće grkljane i pluća. I to narod kupuje! Tješimo se samo da je to za kućne ljubimce. Život nam onda izgleda u koloru.

Ispričat ćemo još jednu tužnu priču koju smo nedavno čuli. Ko zna je li živ stari beogradski profesor u penziji, iz Hilendarske ulice. Svi su ga dobro znali. Jednog jutra komšinica ga je ugledala kako obilazi kontejnere u svojoj ulici. Prešla je na drugu stranu da je ne primijeti, da ga ne bi bilo sramota. Priča da danima poslije nije mogla spavati.

Istraživanja zagrebačkog sociologa, prof. dr Slavena Letice govore da od 75.000 intelektualaca u našoj zemlji, 70 posto živi na rubu bijede! Priče o pojedincima s kojima smo razgovarali mogu biti tužne, ali tragične nastaju onda kada “Život iz kontejnera” prijeti sve većem broju ljudi. Mi smo prilično blizu takve mogućnosti, s obzirom na brojne fabrike koje će morati zatvoriti vrata ili i dalje smanjivati lične dohotke.

Zbog toga o socijalnoj politici ne možemo više samo pričati ili davati političke izjave. Potreba zaštite najugroženijih nije parola, već život oko nas, a osigurani hljeb – najviša politika.

Slika ima prazan alternativni atribut; njen naziv fajla je f5a20e7f-aa4e-4bce-b92f-0b15704a6544.jpg
Previous Obilježena godišnjica pogibije ratnog heroja Safeta Zajke
Next Ambasada Bosne i Hercegovine u Pragu organizovala izložbu posvećenu Karelu Paržiku

You might also like

HISTORIJA

Koča Popović: Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili prije sto godina

  Intervju objavljen u sarajevskom “Oslobođenju” 1989. godine Osamnaestog oktobra 1972. Koča Popović, legendarni komandant Prve proleterske, intelektualac i diplomata sastao se sa Titom u Belom dvoru da bi podnio

HISTORIJA

Clinton o antibosanskoj politici evropskih sila

1993. godine, u jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu, bivši predsjednik SAD-a Bill Clinton reako je novinaru Tayloru Branchu bitne činjenice o odnosu evropskih sila prema našoj državi. -Što se tiče

HISTORIJA

Historija Bosne i Hercegovine u djelima akademika Galiba Šljive (Video)

  Društvo historičara Tuzla i Akademija društveno-humanistipčkih nauka Tuzla organizirali su jednodnevni naučni skup naziva ”Historija Bosne i Hercegovine u djelima akademika prof. dr. Galiba Šljive.” Uz to su promovirana