Nakon života u Njemačkoj, vratio se u Bosnu: Najljepše je živjeti u svojoj državi, sa svojom porodicom, pričati na svom jeziku sa voljenim ljudima

Irmir Duratbegović danas živi u Sarajevu, na Marijin-Dvoru, naselju njegovog, kako sam kaže, “toplog djetinjstva”. Put do uspjeha bio je trnovit, a svojim najvećim uspjehom smatra porodicu, voljene ljude, i toplinu svoga doma. 

Ranjen je tokom agresije u opkoljenom Sarajevu. Posljedica toga je oštećen vid, zbog čega je otišao u Njemačku na liječenje. Duratbegović vidi samo na jedno oko i to tek 5%. Nakon liječenja bilo je neizvjesno kad će se vratiti u Sarajevo…

Marijin Dvor

– Boravio sam u jednoj njemačkoj porodici, a pomagala mi je socijalna radnica s kojom sam i dalje u kontaktu, govori Irmir Duratbegović.

S obzirom na okolnosti, ostaje da živi i školuje se u Njemačkoj, te tamo dobija zvanje fizioterapeuta.

– Na birou za rad u Njemačkoj stajala su sva moguća zanimanja po abecedi, od “a” do “y” u fasciklama, kao i prikladna videokaseta. U tim fasciklama pobliže su objašnjena zanimanja. Čitao sam redom i pod “f” naišao na fizioterapiju. Nije ni čudo jer sam igrao fudbal i zanimala me medicina. Fizioterapija je dinamična, a i praktična jer ne vidim, ističe Irmir i dodaje kako je upisao je fakultet koji ga je interesovao, ulagao mnogo truda koji ga je doveo do uspjeha, a za njega je to život u domovini.

Pitali smo Irmira šta ga najviše veže za Sarajevo.

– To su u suštini porodica i prijatelji, a mjesto koje me prati čitav život je Marijin Dvor. Tu sam išao u vrtić i školu. Moja mama, sestra i brat, također. Slučajem okolnosti živim opet na Marijin-Dvoru, gdje i radim, odgovara nam Duratbegović.

Osim toga, za Sarajevo ga vežu i prelijepe uspomene iz naselja Velešići – “sela usred grada”.

– Tu smo stvarno imali djetinjstvo kao u bajci. Sankali smo se do 11 navečer, brali šljive, jabuke, trešnje. Pekli smo kukuruze, svirali i pjevali…, priča naš sagovornik i poredi Sarajevo danas sa onim gradom kakav je bio prije rata.

– Svi smo se znali i bili kao velika porodica. Sad je sve razuđeno, skoro da i ne znaš svog prvog komšiju…
Mi smo kao djeca pravili koš od špere, ispletemo mrežicu i obruč napravimo od željeza. Ekipa koja bi izgubila držala je koš, a druga bi igrala. Od špere smo pravili i sto za stoni tenis. Sto se stavi na bure od nafte i na njega letva, i po čitav dan igraš stonog tenisa, prisjeća se Irmir bezbrižnih dana u rodnom gradu.

– Nismo imali puno, ali upravo to što nismo imali puno para i mogućnosti poticalo nas je da izmišljamo zanimacije. Bili smo jako vezani za prirodu, riječi su Duratbegovića. 

S obzirom na to da je u jako teškim uslovima postigao veliki uspjeh u karijeri, pa i u segmentu unutarnjeg zadovoljstva, zanimala nas je njegova poruka mladim ljudima u Bosni i Hercegovini i šire. Kako kaže, naša omladina je nezadovoljna zbog nedostatka idola i vlastite vizije.

Uzor i vizija

– Kad nemaš viziju o onome što hoćeš da budeš – nemaš ni ciljeve, a bez ciljeva ne znaš šta ćeš sa sobom, lutaš u životu. Omladina misli da im se u ovoj državi ništa ne isplati – biti matematičar, fizičar, muzičar… Mi smo prije imali idole, imali smo neki san. Nismo nužno mislili na pare. Biti Kindže ili biti Safet Sušić značilo je više od toga, iskreno će naš sagovornik.

Okružiti se pozitivnim ljudima, pozitivnom energijom i optimizmom, još je jedna od njegovih poruka. 

– Nerad i nedostatak vlastite vizije mladi ljudi pravdaju stanjem u državi. To su samo izgovori. Treba biti poduzetan, bez obzira na sve. Trebaju nam trud, energija, optimizam. Uzor i vizija su najbitniji. Imati svoju viziju, svoj put i istrajati na tom putu, poručuje Irmir.

Koliko je vezan za Bosnu i Hercegovinu, pokazuje i njegovo mišljenje o povratku u inostranstvo – bio bi to “korak unazad”.

– Najljepše je živjeti u svojoj državi, sa svojom porodicom, pričati na svom jeziku sa voljenim ljudima, ističe naš sagovornik i dodaje: “Ljudi čine okolinu, to je tvoja logistika.”

A u voljenom Sarajevu, smatra Irmir, moglo bi se živjeti “carevski”. Prirodni resursi su dovoljna predispozicija, problem je, kaže, samo u politici.

– Sarajevo je taman veliko. Šta ti donosi veći grad? Gdje god kreneš – čekanje, gužva. Mogao bih živjeti i u manjem gradu od Sarajeva. Nama treba 20 minuta do planine, pa skijaš i šetaš. U Sarajevu je sve prilično blizu, ja imam četiri kćerke i moram ih razvoziti svako jutro, u Bonnu to nikad ne bih stigao… Mi to ne znamo cijeniti, naglašava on.

Najveći uspjeh je uspjeti u svojoj državi, mišljenja je Duratbegović, čime i zaokružuje ovu priču…

– Čovjek više voli kad vidi napredak u svojoj zemlji nego u inostranstvu. To nije moje i nemam ništa s tim.

(Moja BiH/MiruhBosne)