Kako su Avdići pronašli sreću u Srebrenici

Kako su Avdići pronašli sreću u Srebrenici

Srebrenica je mjesto u koje su uvijek ljudi dolazili, nalazili “duši mir”, živjeli i postajali dio grada, a grad dio njih. I kada bi odlazili, uvijek bi jedva čekali da se vrate kući, u Srebrenicu. Danas je to tako opet.

Nekoliko godina nakon rata Bošnjaci su se počeli vraćati na svoja ratom razrušena ognjišta. Tada su dobili epitet “povratnici” iako su samo svoji na svome. Međutim, u Srebrenici postoje porodice, iako se malo zna o njima, koje nisu rodom iz ovog grada, ali u njemu žive, rade i odgajaju svoju djecu.

Avdići su svoju sreću pronašli u Srebrenici. Mustafa Avdić došao je 2005. godine u Srebrenicu zbog posla. Godinu dana kasnije pridružila mu se i supruga Jasna. Jasna je rodom iz Kalesije, Mustafa iz Kladnja.

– Nije bilo jednostavno odlučiti se i doći u Srebrenicu, ali sada, kada gledamo na to, mogu reći da je to bila ispravna odluka. Mi smo za Srebrenicu znali samo preko televizije, znali smo za slike iz rata – priča nam Jasna i objašnjava šta je presudilo da ona dođe u Srebrenicu.

– U mom slučaju je ljubav presudila. Mustafa je u Srebrenici bio godinu dana već i, nema druge, idem i ja. Bilo je pitanja, naravno, u smislu što da živimo u Srebrenici, pa što baš tamo itd. Danas, nakon 15 godina, kada odemo iz Srebrenice, pitaju nas kako je tamo. Nama je lijepo. Mali je ovo grad i ne znam gdje bih drugo mogla živjeti. Navikli smo se ovdje. Prednost Srebrenice je u tome što se svi znamo, što se neke stvari lakše završe, ukoliko treba pomoć, uvijek su tu komšije i kućni prijatelji na raspolaganju – priča nam Jasna, vaspitačica u srebreničkom vrtiću.

Jasna i Mustafa dobili su u Srebrenici dvije kćerke, Lamiju (11) i Zerinu (9), i sina Harisa (5).

– Djeca su radost. Mi smo sretni ovdje. Naš dom je ispunjen smijehom, srećom i cvrkutom ptica. Bukvalno je tako jer imamo i dva papagaja, o kojima brinu Lamija i Zerina dok se Haris igra u parku s drugovima. S novim komšijama je dobar – priča nam Jasna.

Kaže da mnogi imaju pogrešnu sliku o Srebrenici.

– Moja djeca imaju ovdje mogućnosti kao i sva djeca u drugim većim gradovima. Škola im je blizu. Naravno, postoje problemi kada je školstvo u pitanju, ali to je nažalost nešto što mi kao roditelji ne možemo riješiti. Sistem je tu kriv. S druge strane, Lamija i Zerina jedan dan idu u mekteb, drugi dan idu u muzičku školu, idu i igraju u KUD “Vaso Jovanović”. Virus korona poremetio je sve pa tako i njihove aktivnosti, ali imaju mogućnosti. Imamo Guber, gdje odemo često, vjerovatno jedno od najzdravijih mjesta na svijetu. Često ne vidimo svu ljepotu oko nas. Naravno, prije svega nastojimo da djecu odgojimo da budu dobri ljudi. Tu je i moja majka, koja je došla i pomaže oko svega – kaže Jasna.

Mustafa je po dolasku u Srebrenicu radio u CIMOS-u. Nakon godina rada, dobio je posao u Tuzli. Iako radi u Tuzli, koja je od Srebrenice udaljena 100 kilometara, Mustafa svaki drugi dan dolazi u Srebrenicu svojoj porodici.

– Kad krenem kući u Srebrenicu, ja ne stajem nigdje. U ponedjeljak ujutro odem i jedva čekam srijedu da dođem. Onda opet u petak dolazim. Vikendom smo kod kuće. Posao je takav i čovjek mora raditi da djeci omogući normalne uslove za život – govori Mustafa.

Kaže da “kad vidi tablu'‘Srebrenica’ na ulazu u grad, zna da je kući”.

– Kada stignem pa mi se djeca obraduju, to je najveća radost. U Srebrenici je meni lijepo. Imamo mi to nešto ovdje što je teško opisati. Kada odemo negdje na nekoliko dana, djeca govore: “Hajmo mi kući u Srebrenicu” – priča Mustafa.

U Srebrenicu je Mustafa došao živjeti onda kada mnogi u taj grad nisu dolazili ni u jednodnevne posjete.

– To je mjesto koje smo mi odabrali za život. Bila je to odluka koju nije bilo lahko donijeti. Nisam se nikad pokajao. Naprotiv, sretan sam ovdje. Zbog posla, nažalost, moramo biti razdvojeni po dan-dva. Mnogi imaju pogrešno mišljenje o Srebrenici. Ima života ovdje, ima dosta pozitivnih ljudi i priča o kojima treba govoriti u javnosti. Kao i svaki drugi grad, i Srebrenica ima svojih dobrih i manje dobrih strana. Međutim, onog duševnog mira nema nigdje kao u Srebrenici. Zbog čega je to tako, ne znam, možda zbog zraka, vode – priča nam Mustafa kroz smijeh i kaže:

“Moje Zerina i Lamija i moj Haris su rođeni u Srebrenici. Oni su Srebreničani. Sutra gdje god da budu bili, da budu živjeli, uvijek će Srebrenica biti ono nešto što je njihovo. Mislim da je to, na kraju krajeva, velika čast, iako to možda mnogi ne shvataju i ne doživljavaju tako. Kako god, moja porodica je moj najveći uspjeh.”

Izvor: STAV/Faktor


Previous Dragan Bursać: Prvi reket svijeta i Novak Đoković!
Next Otvoren „Muzej veterana Dobrinje 1992-1995. godine“ mjesto gdje će budući naraštaji učiti o historiji svoje domovine

You might also like

ŽIVOT

Bosanac u Njemačkoj: ‘Ljudi ovdje nisu sretni’ (VIDEO)

Pogledajte video s YouTube kanala Gastarbajter naslovljen ‘Moram li u Njemačku?’ -Ljudi kad dođu odozdo ovdje, nakon godinu dana su totalno nesretni – ističe naš Gastarbajter.

ŽIVOT

Hidajeta Mahalbašić, majka sedmero djece: Naša snaga je komunikacija

Sulejman, Dželila, Hidajet, Enes, Fatima, Muhamed i Fatih su dijelom porodice Mahalbašić. Najstarije dijete ima 10 godina, a najmlađe šest mjeseci Devetočlanu porodicu Mahalbašić čini majka Hidajeta i otac Muris

ŽIVOT

Nani Džemili post i u 97. godini života ne pada teško: ‘Tako mi je nekako lijepo postiti’

Nana Džemila Tutić iz Jasikovca podno Teočaka jedna je od najstarijih stanovnica svog kraja. Prema dostupnim papirima ona je 1923. godište i u svojoj 97. godini ne odustaje od posta.