Budućnost Srbije zakopana je u masovnim grobnicama

Piše: Tomislav Marković

Prošlo je četvrt vijeka od genocida u Srebrenici, a Srbija je i dalje tamo gdje je bila – nigdje. Zaglavljena u blatu poricanja, u besramnom negiranju patnje za koju je odgovorna, u okretanju glave na drugu stranu. Dok čitav civilizovani svijet sa pijetetom i saosjećanjem obilježava ovaj tragični datum, zvanična Srbija, njeni političari i najveći dio intelektualne elite prave se kao da se njih to ništa ne tiče.

Vode se silne rasprave o obaranju naprednjačkog režima, o nužnosti političkih promjena u Srbiji, o budućnosti u kojoj će najazda zavladati demokratija. O svemu se govori na sva zvona, samo se zaboravlja ono najbitnije: budućnost srpskog društva zavisi od odnosa prema genocidu u Srebrenici. I ne samo prema Srebrenici, već i prema čitavom zločinačkom projektu koji je počeo u proljeće 1992. godine, da bi svoj vrhunac imao u julu 1995. Jer masovno ubijanje civila u Srebrenici nije nikakav incident, već krajnji ishod genocidne politike koja je za cilj imala istrebljenje i protjerivanje Bošnjaka, kao i stvaranje Velike Srbije.

Nastavak genocidne politike drugim sredstvima

Ta ubilačka politika nije nastala u Bosni i Hercegovini, njeni tvorci nisu ni Radovan Karadžić, ni Momčilo Krajišnik, ni Biljana Plavšić, ni Ratko Mladić. Oni su bili egzekutori, zlikovci koji su sproveli u djelo planove skovane u Beogradu, u nacionalističkim intelektualnim krugovima. Slobodan Milošević preuzeo je gotovu ideološku platformu na tacni i počeo da je sprovodi diljem bivše Jugoslavije, agresijom, ratom i zločinom. A intelektualci su pomagali koliko su mogli, neki golom ratnohuškačkom propagandom, dehumanizacijom drugih naroda, psihološkom pripremom za odstrel, a neki i praktičnim rješenjima. Tako je, na primjer, Dobrica Ćosić, pored stvaranja ideologije zla, našao vremena i za kadrovsku politiku, pa je izabrao Radovana Karadžića za vođu bosanskih Srba.

Miloševićev režim pomagao je Karadžića i Mladića punom parom. Pretvorio je dio JNA u Vojsku Republike srpske, pružao logističku podršku, snabdijevao ih oružjem, municijom i provijantom, plate Mladićevih oficira plaćali su građani Srbije, o medijskoj podršci da i ne govorimo. O svemu tome Srbija danas šuti, ako izuzmemo nevladine organizacije i rijetke časne pojedince koji se stide u ime svih građana Srbije. Za svih ovih 25 godina samo se jedna marginalizovana manjina bavi nasušnim suočavanjem s prošlošću, dok zvanični politički, medijski, crkveni i intelektualni krugovi nastavljaju genocidnu politiku drugim sredstvima: negiranjem, falsifikovanjem, relativizacijom, pa čak i trijumfalizmom i slavljenjem zločina.

Avet zločinačke prošlosti

Naopaka stvarnost koju danas živimo direktna je posljedica zločinačke prošlosti i nesposobnosti srpskog društva da se distancira od zločina počinjenih u naše ime, da napravi radikalan zaokret od nacionalističke ideologije koja je susjedima nanijela nemjerljivu ljudsku patnju. Međutim, tema odnosa prema prošlosti rijetko se pojavljuje u našoj javnosti, a politički akteri tu ne vide ključni problem srpskog društva. Stiče se utisak da bi najveći dio opozicionih snaga da ukloni Vučićev režim, ali da potpuno izbjegne suočavanje s prošlošću.

Pa Vučić je upravo avet te zločinačke prošlosti, on je napravio političku karijeru na ratnom huškanju, velikosrpskoj ideologiji i masovnim grobnicama. Pred očima imamo živi primjer da prošlost nije prošla, da se vratila i zgrabila nas čvrstom rukom za vrat, ali se većina pretvara da to ne vidi. Predsjednik Srbije je onaj isti čovjek koji je sa skupštinske govornice prijetio da ćemo ubiti sto muslimana za jednog Srbina, baš u vrijeme genocida u Srebrenici.

Nije samo Vučić relikt zločinačke prošlosti, već i brojni pripadnici njegovog režima. Ivica Dačić je bio portparol Socijalističke partije Srbije u vrijeme ratova, Aleksandar Vulin visoki funkcioner Jugoslovenske levice Mirjane Marković, da ne spominjem razne sitnije kadrove iz devedesetih strateški raspoređene po srpskim institucijama. Možda najprecizniju sliku današnje srpske konfuzije daje Jadranka Joksimović, ministrica zadužena za evropske integracije koja je karijeru započela u redakciji časopisa Srpske radikalne stranke „Velika Srbija“. To je slika i prilika srpskog apsurda: put u evropsku zajednicu naroda vodi preko Velike Srbije.

Tapkanje u mjestu zločina

Diktatura koju imamo danas je direktna posljedica toga što nikakvog obračuna sa prošlošću i zločinačkom ideologijom nije bilo. Jedino je Zoran Đinđić pokušao da razmontira zločinačku mašineriju i da napravi kakav-takav odmak od ratne prošlosti, pa ga je zato Miloševićev koljački aparat strijeljao ispred zgrade Vlade Srbije. Nakon tog kratkog perioda kad je izgledalo moguće pomjeranje Srbije s mrtve tačke, sve se vratilo na staro. Vojislav Koštunica je uspostavio potpuni kontinuitet s Miloševićevim dobom i pokrenuo rehabilitaciju starog režima. Poslije njega je došao Boris Tadić koji takođe nije napravio historijski rez, već je sklopio sporazum o historijskom pomirenju sa socijalistima i trabunjao o dva bola – bolu socijalista za Miloševićem i demokrata za Đinđićem. Time je izjednačio dželata i žrtvu, obesmislio svrgavanje Miloševića s vlasti i otvorio vrata za povratak svih sablasti njegovog doba.

Na kraju tog sunovrata stigli smo do toga da su nas presvučene radikalske sablasti ščepale u svoje ruke, da su ratni zločinci postali dio nacionalne mitologije, a da su sve floskule Miloševićeve ratnohuškačke propagande postale osveštane istine. Nije Vučićev režim nikakva prirodna nepogoda koja se stuštila na Srbiju, već zakonomjerna posljedica opisanog historijskog procesa, zato se i ne može srušiti protivgradnim raketama, kao što se ponekad stiče utisak da vjeruju opozicioni političari.

Nema istinske političke i društvene promjene bez priznavanja istine i bespoštednog obračuna sa najsramnijim dijelom naše historije. A kakva je ta prošlost precizno je definisao mudri Srđa Popović još 2003. godine u sarajvskom Odjeku: “Historija posljednje decenije prošloga vijeka za nas jeste historija zločina. Čak ne historija ratova, jer su se ti ratovi gotovo isključivo sastojali od nasilja naoružanih profesionalaca nad civilima”. Dok se tom historijom ozbiljno ne pozabavimo, tapkaćemo u mjestu zločina. Pogotovo s opozicijom koja se zalaže, na primjer, za zamrznuti konflikt s Kosovom, čime direktno nastavlja Miloševićevu politiku.

Budućnost truhne zajedno sa kostima nedužnih ljudi

Profesor sociologije Helmut Dubil, nekadašnji direktor Instituta za društvene nauke u Frankfurtu, u knjizi Niko nije oslobođen historije crno na bijelo je pokazao da je demokratizacija nemačkog društva bila direktno proporcionalna procesu ovladavanja nacističkom prošlošću, bez toga je nemoguć bilo kakav pomak. Odnosno, pojasnio je “vezu između nesposobnosti Nijemaca da preuzmu kolektivnu odgovornost za svoju historiju i notorne nerazvijenosti demokratskih vrlina u njih”. Srbija se već decenijama koprca u sopstvenom krvavom blatu, a čak ni oni koji bi kao da je izvlače iz kaljuge ne umiju da postave dijagnozu i da se pošteno suoče sa počinjenim zločinstvom.

Ako ništa drugo, ne može se normalno društvo graditi na stotinama hiljada mrtvih i milionima raseljenih, na ravnodušnosti prema patnji koju su srpske snage drugima nanijele. Ne možete sopstvenu sreću stvarati na tuđoj nesreći, to jednostavno ne biva. Kad se kritikuje Miloševićev režim rijetko se dotiče problem njegove ideologije, uglavnom se kuka nad zlom koje je nanijeto žiteljima Srbije. Potpuno se zaboravlja na činjenicu da su vojne i policijske snage tog istog režima nanijele hiljadu puta veće zlo nedužnim ljudima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, na Kosovu. Kad su u pitanju najstrašnija zla koja je Miloševićev zločinački aparat učinio drugima, tu se i dalje oslanjamo na staru dobru zavjeru ćutanja, nas i dalje samo “rane našeg roda bole”. A upravo je jedan šraf tog aparata bio današnji gospodar Srbije.

I još se pitamo zašto smo tu gdje smo, čime smo zaslužili ovakvu diktaturu, kako to nama da se desi i kad će više ta svijetla budućnost. Što reče jedan komentator na netu, potpisan kao Srebrenički cvijet: “Srebrenica… Civilizacijska sramota… Užas, tuga, suze, bol… nas koji smo ostali da pamtimo i vas koji nikada nećete imati budućnost. Vaša budućnost truhne zajedno sa kostima pobijenih nedužnih ljudi. Nikad sjeme života neće za vas nići nad našim kostima”. Upravo tako glasi bolna istina. Budućnost Srbije zakopana je u masovnim grobnicama. Dok to ne shvatimo, ostaćemo zaglavljeni u ovom limbu sačinjenom od poricanja, sramote, zla i ravnodušnosti prema žrtvama za čiju smo patnju odgovorni. 

Izvor: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/buducnost-srbije-zakopana-je-u-masovnim-grobnicama