Milošević, Jović i Kadijević: Crna trojka koja je rasturila Jugoslaviju

Milošević, Jović i Kadijević: Crna trojka koja je rasturila Jugoslaviju

Na pitanje koja republika se prva otcijepila od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – mnogi bi odgovorili: naravno, Slovenija. I ne bi bili upravu.

Istina je da se od SFRJ prva otcijepila Srbija i to Ustavom koji je Slobodan Milošević donio 28. septembra 1990. godine. Mnogo prije nego što su Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija napustile Jugoslaviju, to je učinila Srbija, voljom Miloševića koji se, navodno, borio za očuvanje savezne države.

Ako neki datum treba obilježavati kao dan raspada SFRJ – to je 28. septembar. Mada termin raspad i nije baš najtačniji, jer on asocira na prirodan proces odumiranja, raspadanja i truhljenja. SFRJ se nije rastočila prirodnim putem, već je njen nestanak uslijedio kao plod zakulisnog rada zavjereničke grupe na čijem čelu je stajao Slobodan Milošević.

Ustavom iz 1990. godine Srbija je sebe definisala kao suverenu i nezavisnu državu, članom 72. u kojem stoji: “Republika Srbija uređuje i obezbjeđuje: suverenost, nezavisnost i teritorijalnu cjelokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama”.

U članu 135. Ustava Srbija se izuzela iz pravnog poretka Jugoslavije, navodeći da će poštovati zakone savezne države samo kad procijeni da joj je to u interesu, dakle – kad joj se prohtije. Pored toga, Srbija je uvela carinu na robu iz drugih jugoslovenskih republika, preuzela je na sebe obezbjeđivanje narodne odbrane i državne bezbjednosti, kao i uređenje međunarodnih odnosa sa drugim državama u svijetu. Ukratko – Srbija je prije skoro 30 godina postala nezavisna država.

Optužnica Srđe Popovića

O svemu ovome je pisao advokat Srđa Popović davne 2003. godine u dnevnom listu Danas, u opširnom feljtonu u kojem je izveo svojevrstan misaoni eksperiment. Popović se zapitao šta bi bilo da Milošević i njegovi pobočnici nisu uspjeli u razaranju Jugoslavije, da je njihov opaki naum spriječila, recimo, pravovremena međunarodna intervencija. U tom slučaju njima bi se sudilo za veleizdaju pred domaćim sudom i to po ondašnjim jugoslovenskim zakonima. Zato Popović svom tekstu daje formu prave sudske optužnice, sa svim obligatnim pravničkim elementima.

Pred sudom bi se našli: “Slobodan Milošević, u svojstvu Predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (do 16. jula 1990), Predsjednika Socijalističke Partije Srbije (od 16. jula 1990), i Predsjednika Republike Srbije (od 9. decembra 1990), Borisav Jović, u svojstvu Predsjednika Predsjedništva SFRJ (od 15. maja 1989) i Potpredsjednika Socijalističke partije Srbije (od 16. jula 1990), i Veljko Kadijević, u svojstvu Saveznog sekretara za narodnu odbranu”. Zavjeri su se kasnije pridružili i mnogi drugi: Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Blagoje Adžić, Momir Bulatović, Nikola Koljević, Ratko Mladić, Milan Martić itd, ali Popović se zadržao na pomenutoj trojci prvoboraca apokalipse.

Crnu trojku Popović optužuje da su u vremenu od 15. maja 1989. godine do 8. oktobra 1992. godine stvorili zavjeru zloupotrebom svojih političkih ovlašćenja. Zavjeru su skovali da: “(1) protivustavno i nezakonito izmijene nacionalnu strukturu JNA, stave je pod svoju efektivnu kontrolu i upotrebe za slijedeće ciljeve: (2) nasilno svrgnu organe vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji; (3) vojnim udarom nasilno svrgnu najviše savezne organe vlasti, SIV i Predsjedništvo; (4) silom ili protivustavnim putem izmijene granice SFRJ tako što bi protivustavnom odlukom Predsjedništva isključili Republiku Sloveniju i Republiku Hrvatsku iz SFRJ; (5) silom ili protivustavnim putem izmijene granice Republike Hrvatske, podsticanjem i političkim i vojnim organizovanjem oružane pobune u Hrvatskoj”.

Planovi za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu

Popović izlaže opsežan dokazni materijal koji, gle ironije, najvećim dijelom potiče od samih optuženika. Dnevničke bilješke Borisava Jovića objavljene u knjizi Poslednji dani SFRJ i memoari Veljka Kadijevića Moje viđenje raspada – vojska bez države sadrže obilje dokaza koji terete i njih dvojicu i njihovog nezvaničnog šefa Miloševića. Oni uopšte ne kriju šta su uradili, naprotiv, hvale se svojim zlodjelom, što je u neku ruku i razumljivo. Kad si već uspeo da rasturiš onakvu državu, samoljublje ti ne dozvoljava da svoje životno djelo ostaviš u tami, već te nagoni da ga podijeliš sa drugima, da se javno pohvališ svijetu koliki si zločinac.

Svašta može da se pročita kod Jovića i Kadijevića. Evo, recimo, Jovićeve dnevničke bilješke od 26. marta 1990. godine: “Sastanak koordinacije – u SR Srbiji. Učestvuju svi čelni funkcioneri. Naš cilj je da izbjegnemo krvoproliće, da uspostavimo granicu unutar koje se neće ratovati. Van te granice se ne može izbjeći, jer Bosna i Hercegovina neće moći da opstane kao država, a bitka oko teritorija bez krvi je teško zamisliva”.

Dakle, zavjerenici su rat u Bosni i Hercegovini isplanirali još početkom 1990. godine, što je jedan od njih sam priznao. Toliko o tome šta je bio uzrok agresije na BiH, to je bio samo dio Miloševićevog projekta za širenje i učvršćivanje vlasti na što većoj teritoriji i nad što većim brojem ljudi. To je bio osnovni motiv za pokretanje ratova, za razaranje Jugoslavije, za izazivanje nemjerljive ljudske patnje.   

Iste godine, 27. juna, Jović piše: “Kažem Veljku da bih ih ja najradije istjerao silom iz Jugoslavije, jednostavnim presijecanjem granice i proglašavanjem da su se svojim odlukama sami doveli u tu situaciju, ali ne znam šta da radimo sa Srbima u Hrvatskoj. (…) da se prije konačnog istjerivanja održi referendum na osnovu koga bi se odlučilo gdje izvršiti razgraničenje. Veljko se slaže.” Toliko o borbi za očuvanje Jugoslavije, nikog to nije zanimalo u ovoj zavjereničkoj grupi, oni su se borili isključivo za političku moć.

Kontrola nad JNA

Da bi sačuvao vlast i moć Miloševiću je bilo neophodno uspostavljanje kontrole nad JNA koja se nalazila pod zapovjedništvom Predsjedništva SFRJ. Zato Milošević, zajedno sa svojim zavjerenicima, preuzima kontrolu nad Predsjedništvom, rušeći autonomiju Vojvodine i Kosova, te instalirajući lojalne ljude u Crnoj Gori. Tako stiže do četiri glasa od osam u Predsjedništvu, pa mu ostaje samo da izbaci Sloveniju iz SFRJ i osvoji većinu. Nakon toga JNA je pod Miloševićevom apsolutnom kontrolom i polahko se pretvara u srpsku vojsku, mada i dalje zadržava staro ime, kamuflaže radi. Pritom, komandovanje nad JNA uopće se ne odvija u samom Predsjedništvu, već vojskom komanduje neformalna “grupa šestorice” koju, pored Miloševića, Jovića i Kadijevića, sačinjavaju još i Blagoje Adžić, Branko Kostić i Momir Bulatović.

Popović naširoko citira Borisava Jovića koji je pisao o čemu je ova zavjerenička šestorka na svojim sastancima razgovarala i odlučivala: o “spremanju vojske za rat”, o tome da “rat mora biti ofanzivan i visokog intenziteta”, o potrebi “usklađenosti politike i propagande, osobito u odnosu na ljude koji idu u rat”, o tome da li je “nama” (Šestorici) “cilj da vojskom branimo nove granice naroda koji žele da ostanu u Jugoslaviji, ili da srušimo hrvatsku vlast”, o “neophodnosti mobilizacije”, o tome da je “još uvijek veliki broj Hrvata u vojsci”, o potrebi da “Srbija i Crna Gora proglase vojsku svojom”, o nužnosti da se “učvrste dostignute linije” i da se “popune jedinice dobrovoljcima”, “da se moraju srediti jedinice srpskih ustanika i utvrditi položaji za odbranu dostignutih linija”… Toliko o tome ko je organizovao, planirao i vodio ratove diljem Jugoslavije: centar odlučivanja sve vrijeme je bio u Beogradu, u prijestonici udruženog zločinačkog poduhvata.

Upad u monetarni sistem Jugoslavije

Iako se Srbija faktički otcijepila od Jugoslavije Ustavom iz 1990. godine, u istom tom Ustavu zadržala je stav 1. člana 135. koji glasi: “Prava i dužnosti koje Republika Srbija, koja je u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ima po ovom ustavu, a koja se prema saveznom ustavu ostvaruju u federaciji, ostvarivaće se u skladu sa saveznim ustavom”.

Popović objašnjava zašto je ovdje Milošević sačuvao privid poštovanja savezne države. “Smisao ove odredbe je u tome što nezavisna Srbija, koja nema nikakvih dužnosti prema federaciji, želi da zadrži prava koja joj je nekada, kao članu federacije, davao taj ustav. Najvažnije od tih prava (kojih se Srbija u stvari svojom nezavisnošću pravno odrekla) su (1) da učestvuje u radu Predsjedništva države kojoj više ne pripada, (b) da preko njega zadrži svoju kontrolu nad vojskom, (3) da se krije iza imena Jugoslavije i ‘zalaže za teritorijalni integritet Jugoslavije’, i (4) da polaže ‘pravo’ na dio savezne kase”, piše Srđa Popović.

Sve to Miloševiću nije bilo dovoljno, već je u decembru 1990. odlučio da opljačka saveznu državu, od koje se netom otcijepio. Vijeće udruženog rada Skupštine Srbije donijelo je dva propisa koji su nosili oznake “strogo povjerljivo” i “službena tajna”, na osnovu kojih je Srbija upala u monetarni sistem SFRJ i iz Narodne banke Jugoslavije uzela 1,4 milijardi dolara. Kad je to izašlo na vidjelo, funkcioneri iz drugih republika tražili su da se odgovorni za pljačku pohapse, to je podržao i savezni premijer Ante Marković, ali od toga ništa nije bilo, jer je Miloševićeva moć već u to vrijeme bila prevelika.

Borisav Jović u svom dnevniku govori o ovoj operaciji: “Razgovor sa Stankom Radmilovićem (Predsjednikom srpske vlade) u SPS… Malo ga kritikujem šta to sve rade sa emisijom i sa prihodima koji pripadaju federaciji. Objašnjava da bi bez toga sigurno izgubili izbore, jer više od pola republike ne bi primalo plate i penzije. Ante (Marković) se čudio i krstio kako to da nismo ‘bankrotirali’, a mi smo ga nadmudrili. To je suština.” I onda se ovakvi kokošari – željni samo vlasti, sile, para i moći – predstavljaju kao branitelji nekakvih nacionalnih interesa, patriote, pravi Srbi i zaštitnici Jugoslavije. Da bi razuman čovjek u tako nešto povjerovao, neophodno je da mu prethodno hirurškim putem odstrane mozak, a potom ga, radi svake sigurnosti, podvrgnu višegodišnjem tretmanu miloševićevskih medijskih falangi.

Vjerujte svojim herojima i patriotama

Dokazi za postojanje zavjere su nesumnjivi, Popović ih navodi na desetine i desetine u narečenom feljtonu, kasnije preštampanom u njegovoj knjizi One gorke suze posle koja je dostupna na stranici Peščanika. Popović u zaključku veli: “Ova trojica bila su suočena sa tipičnom dilemom svih zavjerenika-prevratnika: ako ne uspijemo bićemo zločinci, ako uspijemo, neće biti nikoga da naš zločin kazni. Uspjeli su. I zato za svoj osnovni zločin nisu nikada odgovarali pred domaćim sudom po zakonima koji su vladali tempore cirimini (u doba izvršenja).” Da nisu uspjeli, odgovarali bi “za teška krivična djela protiv bezbjednosti i ustavnog poretka SFRJ” i bili osuđeni na smrtnu kaznu.

Slobodan Milošević, Borisav Jović, Veljko Kadijević i njihovi saradnici ne samo da su uspjeli da razbiju Jugoslaviju, već su uspjeli masovnom, višedecenijskom propagandom da u srbijanskom društvu ustale uvjerenje da su se borili za očuvanje SFRJ. Ta propagandna matrica i dan-danas besprijekorno funkcioniše, uprkos priznanju zločina koje su ostavili Kadijević i Jović u svojim knjigama, objavljenim još 1993. i 1996. godine.

Zato bi većinskoj Srbiji, žrtvi Miloševićeve propagande, valjalo poručiti: čitajte knjige i svjedočanstva vaših patriota i heroja. Razumljivo je što ne vjerujete nama, izdajnicima i autošovinistima, ali nema razloga da ne vjerujete najvećim sinovima srpskog naroda, onima koji su se borili za te vaše ljubljene nacionalne interese. Ako su zločinci već javno priznali svoj krimen i još se hvastaju minulim radom koji se mjeri stravičnim zločinima i neizmjernom ljudskom nesrećom, red je bar da im odate priznanje za počinjena nedjela.

Milošević i Kadijević su odavno mrtvi, ali Jović je još tu negdje, među nama, skrajnut i zaboravljen od svih, iako je bio jedan od glavnih arhitekata ove divne realnosti u kojoj živite. Obavijestite se šta je taj simpatični starčić koji je prevalio devedesetu uradio za vas, uljepšajte mu mirne penzionerske dane – piše Tomislav Marković.

Izvorni tekst: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/milosevic-jovic-i-kadijevic-crna-trojka-koja-je-rasturila-jugoslaviju

Previous Godišnjica prokopavanja "Tunela spasa": Probio blokadu Sarajeva i osujetio pad Igmana
Next Rihtman: Vakcina iz Oxforda naći će se prva na tržištu

You might also like

HISTORIJA

Ferhad-beg Sokolović: Ono što je Gazi Husrev-beg za Sarajevo, to je Ferhad-beg za Banju Luku

Nijedan bosanski namjesnik nije bio silniji i moćniji od njega. Bio je amidžić znamenitog Mehmed-paše Sokolovića. Prije nego što je postao bosanski sandžakbeg obavljao je dužnost kliškog sandžakbega. Godine 1566.,

DUHOVNOST

Hadžije Bosanci-katolici u Palestini

Po sebi se razumije, da je kršćane sviju vremena i iz svih krajeva vuklo srce u Svetu Zemlju, naročito u grad Jeruzalem, da ondje izliju svoja čuvstva i ponesu u

HISTORIJA

Prije 19 godina Željo se vratio kući, a derbi na Grbavicu (VIDEO)

Prije 19 godina, 2. maja 1996. godine odigrana je prva fudbalska utakmica na stadionu Grbavica, nakon reintegracije (19. mart), i to između dva najpopularnija fudbalska kluba u državi. Željezničar i