Veliki boj i pobjeda Bošnjaka nad osvajačima: Boj pod Banjomlukom 1737.

Veliki boj i pobjeda Bošnjaka nad osvajačima: Boj pod Banjomlukom 1737.

Taj je dan zlatnim slovima upisan u povijesti Bosne i Hercegovine – piše Hamdija Kreševljaković o boju pod Banjulukom koji se desio 04. augusta 1737. godine.

Mustafa Imamović upounaje nas sa situacijom koja je dovela do ove čuvene bitke.

– Dok se na ruskom bojištu ratovalo, a Bošnjaci daleko od svoje domovine ginuli i prolazili kroz pravu golgotu, Austrija je vršila pripreme za rat. U te pripreme spadali su i tajni pregovori sa srpskim patrijarhom Arsenijem IV Šakabentom i brđanskim i albanskim glavarima da se ustankom i četovanjem priključe austrijskim trupama.

Patrijarh Arsenije je, poslije tajnog sastanka sa crkvenim i plemenskim glavarima, obavijestio 8. III 1737. austrijskog zapovjednika Beograda da će, čim se pojavi careva vojska, oni odmah “udariti na Turke”.

Na drugoj strani, Austrijanci su na granicama Bosne od proljeća 1737. vršili veliku koncentraciju svojih snaga. Ukupno je osnovano pet tabora vojske, kako bi se Bosna jednovremeno napala sa pet strana. Najveći tabor nalazio se u polju kod Gradiške, na osam sahata hoda od Banje Luke, koja je određena kao prvi cilj austrijskog pohoda na Bosnu.

Druga dva tabora su postavljena “preko puta” Cetingrada, Bužima i Stare Ostrovice kod Kulen–Vakufa, kao najisturenijih bosanskih tvrđava. Četvrta austrijska formacija je zauzela položaje prema Zvorniku, koji se smatrao “bosanskom krajinom prema Beogradu, u čijoj se blizini nalazi“.

Najzad, pripremljena je jedna grupa čiji je cilj bio da “presiječe puteve koji idu iz Bosne u Rumeliju i Arnautluk“, kako s te strane Bosna ne bi mogla primiti nikakvu pomoć. Prema austrijskom planu ova bi se grupacija, nakon zauzimanja Niša, “odvojila od glavnine vojske i zauzela Novi Pazar – katanac Bosne“.

Sa prve tri grupacije, koje su bile stacionirane u Hrvatskoj i čiji je zadatak bio da provale u Bosnu, zapovijedao je princ Josip Friedrich Sachsen, poznatiji kao Hildburghausen. Car Karlo VI je čvrsto vjerovao da će ovaj saksonski vojvoda u ovoj prilici zaposjesti cijelu Bosnu, jer Austriji nije bio dovoljan uski pojas Posavine, dobijen mirom u Požarevcu 1718. godine.

Te je planove car zasnivao i na činjenici da se Bosna nalazi u teškoj situaciji. Znatan dio njenih vojnih efektiva bio je angažiran na ruskom ratištu, a stanovništvo je prorijeđeno kugom.

Osim toga, zemlja je teško mogla računati na pomoć centralnih vlasti iz Carigrada, koje su bile zauzete brojnim problemima na drugim stranama. 

U tim teškim vremenima na mjestu bosanskog namjesnika zatekao se bivši veliki vezir Hećim-oglu Ali-paša.

Ovaj vrsni vojnik, koji se proslavio odbranom Bosne, nije po rođenju bio Bošnjak. Koliko se zna, Ali-paša je rođen 4. VI 1689. u Carigradu. Njegov otac, Nuh-ef. je bio učeni liječnik. Jedno je vrijeme bio dvorski džerahbaša (glavni hirurg), a u vrijeme sultana Mustafe II (1695–1703) hećimbaša (glavni liječnik) Rumelije. Hammer misli da je Nuh-ef. porijeklom bio Mlečanin. Ali-paša je tako po svom ocu liječniku prozvan Hećim-oglu (Hećimović).

U mladosti se odmah opredijelio za vojno–upravnu karijeru. Njegovu je sposobnost u tom pogledu uočio veliki vezir Damad Ibrahim-paša i imenovao ga 1719. za vojvodu Turkmena, čime je ujedno dobio i titulu paše. Tako su se uspon i karijera Hećim-oglu Ali-paše poklopili sa periodom lala. 

Ali-paša je službovao u raznim dijelovima Carstva a početkom 1732. imenovan je za velikog vezira.

U Carigradu se tada sprijateljio sa Humbaradži Ahmed-pašom (Bonnevalom) koji je u to vrijeme imao veliki uticaj i uplitao se u sve poslove unutrašnje i vanjske politike. Bonneval je bio glavni Ali-pašin savjetnik u svim pitanjima evropske politike. Kao veliki vezir Ali-paša ga je odlikovao činom paše sa dva tuga. Ali-paša je zbog nekih pitanja perzijske politike iznenada pao u nemilost, pa je 14. VII 1735. svrgnut i prognan na otok Midili (Lesbos), gdje je ostao nešto duže od pola godine. Vraćen je iz progonstva i 1.IV 1736. i menovan za bosanskog namjesnika.

S obzirom na burno vrijeme u kojem je pet godina služio u Bosni, Hećim-oglu Ali-paša se iskazao kao jedan od najvaljanijih i najodlučnijih namjesnika koje je Bosna ikada imala. Čim je stigao u Bosnu, Ali-paša je naredio da se pristupi hitnoj opravci pograničnih tvrđava. Istovremeno je naredio da se odmah otkupljuje i sakuplja hrana i sprema u tvrđave.

Po manevarskim pokretima austrijskih trupa u Hrvatskoj i Slavoniji, Ali-paša je zaključio da se sprema napad na Bosnu, o čemu je odmah izvijestio Carigrad.

Odatle mu je savjetovano da se drži pasivno i da ničim ne izaziva Austrijance, jer se Porta nadala da bi se rat sa Austrijom još mogao izbjeći. 

Vijesti sa granice su i dalje bile nepovoljne pa je Ali-paša uputio svog izaslanika u Cernik (Pakrac) kako bi se direktno kod samog Hildburghausena obavijestio o austrijskim namjerama. Hildburghausen mu je rekao da austrijske vojne pripreme nisu uperene protiv osmanskih granica.

Na insistiranje izaslanika da dobije određeniji odgovor, Hildburghausen mu je odbrusio da ni on ne zna pravi smisao priprema, ali da će se to znati na Petrovdan (29. VI 1737). Hildburghausen je ustvari samo čekao šta će mu o početku napada javiti glavnokomandujući austrijskih trupa, feldmaršal grof Seckendorf. 

Nakon toga, Ali-paša je donio hrabru i sudbonosnu odluku da djeluje samostalno, bez prethodnog obavještavanja i čekanja saglasnosti Carigrada. On je u tom smislu sazvao savjet (divan) bošnjačkih prvaka iz svih kadiluka Bosanskog ejaleta. Tako su se krajem maja 1737. okupili u Travniku na viječanje svi “ajani, uglednici Sarajeva, iskusni graničari, kadije, šejhovi, muftije i druge učene osobe“.

Ovaj je skup jednoglasno zaključio da se neprijatelju mora dati otpor. Ali-paša je u tom smislu već 2. VI 1737. proglasio opću mobilizaciju, imenovao komandante svih mjesta i odredio Travničko polje za zborno mjesto cjelokupne vojske.

Ljetopisac Lašvanin je zabilježio da je Ali-paša naredio da svako “ima  ustati na oružje“, uključujući tu čak i kadije i imame. Jednom riječju, “tko god može sablju pasati”.

Ako bi neko izostao, “imao se objesit” pred kućnim vratima.

Austrija je Osmanskoj carevini službeno objavila rat tako što je izaslanik feldmaršala Seckendorfa predao o tome notu niškom paši 14. VII 1737.godine. Samo osam dana kasnije, 23. jula, glavnina austrijske vojske je stigla pred Niš. Već sutradan, 24. jula, u austrijski glavni stan, nedaleko od Niša, došao je patrijarh Arsenije Šakabenta sa glavarima Vasojevića, Kuča, Pipera,  Bratonožića, Klimenata, Hota i Gruda.

Tu su primili naređenja da bune narod i napadaju Turke. Posada niške tvrđave predala se bez borbe 28. jula, a isti dan su srpski hajdučki i pobunjenički odredi zaposjeli Novi Pazar, koji je vojnička posada već bila napustila.

Time je bila prekinuta veza Bosne sa Carigradom i općenito drugim dijelovima Carstva. To nije obeshrabrilo Ali-pašu, koji je potpuno sačuvao prisebnost duha. 

Na Travničko polje, kao zborno mjesto, stalno su pristizale nove čete iz svih krajeva Bosne. Dolazilo je “malo i golemo, tko god može oružje nositi”, tako da se skupila, kako Lašvanin bilježi, “čudna vojska, strahovita”.

Moral je u cijeloj vojsci bio na visokoj razini, jer su stigle vijesti da su Bošnjaci na dva kraja Bosne, kod Lješnice na desnoj obali Drine u Zvorničkom sandžaku i kod Stare Ostrovice, već nanijeli Austrijancima dva teška poraza. 

Prije upada u Bosnu, juna 1737, izdao je car Karlo VI proglas na bosansko pučanstvo kojim poziva svo kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovim četama, a što se Bošnjaka (“Turaka”) tiče, jamči im se lična i imovinska sigurnost, ukoliko ostanu mirni i dobrovoljno se predaju.

Svojinom i imovinom mogu u tom slučaju slobodno raspolagati i otići kuda žele. Oni koji bi radi imetka ostali moraju se pokrstiti, jer im pod njegovom vlašću zakon njihove vjere ne može imati mjesta (“zakon vire svoje mesta imati ne može“).

Ova prijetnja egzistencijalnog i duhovnog uništenja Bošnjaka još je više podigla njihov moral. Navedeni je proglas štampan u 400 primjeraka, latinicom i ćirilicom, na lošem “slavjanskom” jeziku.

Proglas je došao u Ali-pašine ruke pa je i vojska okupljena na Travničkom polju znala za njegov vjerski isključiv i prijeteći sadržaj. Hildburghausen je počeo opsadu Banje Luke 24. VII 1737. godine.

Opkoljeni grad se hrabro držao i odbijao sve pozive na predaju. Ali-paša je sa glavninom svoje vojske stigao 2. augusta na oko pola dana hoda od Banje Luke. Tu je izvršen raspored trupa za odlučujući boj.

Desno krilo je držao Mehmed-beg Fidahić sa krajiškim kapetanima. Lijevo su bili bosanski alajbezi sa zaimima i timarlijama, njihovom braćom i sinovima. Centrom je neposredno zapovijedao Hećim-oglu Ali-paša sa janjičarima i jednim brojem odreda mobiliziranih širom Bosne.

Odlučujuća bitka počela je oko podne 4. VIII 1737. godine. U pet frontalnih juriša Bošnjaci su do večeri istoga dana potpuno razbili austrijske čete i natjerali ih u paničan bijeg preko Vrbasa, u kojem su se mnogi carski vojnici utopili.

Iste noći Hildburghausen je sa svojim štabom napustio bojno polje i 13. augusta se konačno sa preostalom svojom vojskom povukao preko Save.

U dnevniku princa Hildburghausena zabilježeno je, da je viđeno kako se po pet carevaca hvatalo za jedan konjski rep, ne bi li tako umakli preko Vrbasa na drugu stranu, piše Kreševljaković.

U prvom su jurišu poginula tri konja pod Fidahićem, a on ranjen i gologlav s golom sabljom zaletio se među neprijatelje i živ se povratio. Kad mu Ali paša dade svoga konja, dolamu i čelenku i kad mu zamota ranu, on se opet postavi na čelo svog krita.

Samo s takvim junaštvom, kaže Bašagić, Bošnjaci su mogli tolikoj sili odoljeti. Također velikim junaštvom istaknuo se, i s toga postao glasovit, Hadži Ahmed Kandelija iz Sarajeva, što je zabilježio i kroničar Bašeskija. On je, ne obzirući se na svoje drugove, prvi navalio na neprijateljski tabor i na topove.

-Ovaj veliki boj i bošnjačka pobjeda pod Banjom Lukom imali su za Bošnjake značaj presudnog otadžbinskog ili domovinskog rata. S obzirom na proglas cara Karla VI, Bošnjaci kao muslimani ne bi mogli opstati u vlastitoj zemlji. Stari Bošnjaci, savremenici boja pod Banjom Lukom, bili su potpuno svjesni njegovog značaja. Postoji više pjesama posvećenih tom boju, od kojih je najpoznatija ona koju je “zabilježio i popunio” Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak.

On je tu pjesmu objavio 1888, kako bi obilježio stopedesetgodišnjicu ove, možda najpresudnije bitke u historiji Bosne i Bošnjaka – ističe historičar M. Imamović.

-Što se Bošnjaka tiče, vrijeme rata 1737–1739. bilo je dramatično koliko i slavno. Oni su tada konačno odbranili svoj položaj na datom geopolitičkom prostoru.

Kasnije generacije Bošnjaka bile su ponosne na djelo svojih predaka, podsjeća Imamović.

Previous Odmori u BiHaću: Grad Bihać nudi turističke vaučere za državljane Bosne i Hercegovine
Next Sarajevo: Otvorena treća sezona rada specijalizirane golmanske škole Akademija Asmir Begović

You might also like

HISTORIJA

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 5.)

Autor: Prof. dr. Enver Imamović Križarski pohodi na Bosnu Da su bosanski bogumili predstavljali ne samo vjersku nego i političku snagu zemlje, vidi se iz slučaja koji se zbio 1304.

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Predsjednik Izetbegović ‘94.: Ovo je zadnji pokušaj uništenja bošnjačkog naroda

Iz obraćanja predsjednika RBiH Alije Izetbegovića jednoj skupini bosanskih vojnika 1994. godine… – Drugi ne bi mogli da izdrže ono što smo mi izdržali, jer mi smo jedna mala skupina

HISTORIJA

Predstavljena edicija Historija Bosne i Hercegovine 1788-1878 autora Galiba Šljive

Kapitalno izdanje od 12 knjiga “Historija Bosne i Hercegovine 1788-1878” autora Galiba Šljive predstavljeno je jučer u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Profesor Šljivo je knjigu opisao kao ediciju koja govori