Korali, školjke i šorvani na Lukomiru

U noćima lukomirskim, zvijezde se ogledaju u bjelini njegova kama stećka…, i tako zajedno pamte, čuvaju od zaborava ono birvaktile… luku mira praiskona.

Piše: Smaragda Klino

Muška je ime za žensko dijete, ono koje se rodilo nakon nekoliko djevočica, da bi se „prizvalo“ muško dijete. Roditelji, obično ‘babo’, je nadjevao ime – zarad nasljednika loze.

I tako je bilo birvaktile u Lukomiru, Umoljanima, Šabićima, i mnogim malim selima, zabitima Bosne, Bogme i Hercegovine. A, u naše domaćice Ruhe je nekako obratno. Kada se molitva Fatiha ili Hatma (proučen cijeli Kur’an) poklanja pred dušu mrtvih, kaže se ruhi, od riječi ruha (duša), a kad se djevojka udaje, ona nosi „curinsko ruho“.

A, Ruha, naša Lukomirka, domaćica živa je i životna kao i sam Lukomir. U teget (tamnoplavim) pelengačama hodi, grabi lukomirske vrleti i danas kao i prije 46 godina kad je došla kao mlada iz Umoljana. Ove dane avgustovske posebno pamti i ona i njen Zejnil. Njen drug, životni saputnik. I danas su zajedno, dočekuju u svojoj bašći goste, pomažu da se ugodno osjećaju, ali i da „ponesu“ koje priglavke, koje taze jaje… ima i kupusa i blitve.

I Ruha kao i ostali rijetki seljani Lukomira su tu s proljeća. Otvaraju svoje kamene kuće i za sebe, a i za posjetitelje, sve do prvog snijega. Žive tu, i žele s ono male bašće da pruže gostima, turistima  one birvaktile dane, neprašenim krompirom, taze lukom, krastavicom koja miriše na onu „starinsku“ krastavicu, pravu pravcatu, sirom i mlijekom. Lukomirke, i makar su „pod teretom“ i blaga (stoke) i obitelji, hodaju u pelengačama i svojoj odjeći lukomirskoj kao na modnim pistama. To im je „mame rodila“, to im je u krvi.

Halja, čember, šorvani

Imala sam sreću da mi pozira, jer sam bila polaznik ljetne škole noćne fotografije, i tako sam s njom malo muhabetila o toj odjeći.

 “Ovo je gore kapa, a ova bijela pokrivača, vezena i kitana, zove se čember“, objašnjava Ruha. Kapa na samom tjemenu ima vez sa školjkama, koralima (negdje su i plastični bobci, a ima i bobaka od pravih korala). S crvenim visuljcima (četiri jedan do drugoga poredana) nose djevojke, a udate žene privežu bašliju.

„Ispod čembera sjaje se dukati, šorvani…“, tumači Ruha. Zagledajući poredane šorvane jedan do drugog, pitala sam se zašto je „glava – tugra“, pečat Osmanlija, okrenut na unutrašnju stranu – naopako. Razmišljala sam da je to možda zbog njihovog osjećaja bereketa (berićeta), blagostanja… uroka.

Duga halja, bijela, bjelja od same bjeline, uzvor, islah, tka se posebnom duplom potkom koja se nabire prilikom tkanja i zato izgleda kao nameružgana. Na istkano platno veze se rasplet – sitno svaku nit, kao vez „toledo“.

Nakit curinski se razlikuje od udatih, škrgle i koralji se redaju drugačije. Uzvor se stegne oko pasa širokim pasom i sastavi kabarama, jačerma, kratka zlatovezom ukrašena, pokriva grudi, a oko struka se poveže još jedan tanki pas izvezen, nakićen, ukrašen također školjkicama.

Tergija

Pitala sam Ruhu: Kako školjkice morske, odkud?! A, njen Zjnil mi fino objasni: „E, vidiš Sarajko, mi s ove planine išli smo odvajkada na more u pečalbu, na rad. I svojim draganama smo donosili nakit, školjke. Jer je to tada bilo rijetko… i nije bilo jeftino. Al’ se moralo svojoj ženi doći ‘s obrazom’, donijeti joj dar. Zahvaliti se, što je čuvala dom, ognjište“, priča Zejnil i zagleda svoju Ruhu toplinom, onom muškom, al’ zatajnom.

Školjkice vise i na pasu, do terkije, koja se pravi od kože i kalaja. „Nema više našeg Vejsila iz mojih Umoljana, da pravi tergije, ni sama ne znam ko će ih ubuduće praviti“, tužno se sjeća Ruha svog komšije, koji je zadnji majstor tergija, ukrasa koji visi uz pas od školjki, i drugih ukrasa upletenih u tanak kao kanafa pas, a koji doseže skoro do gača i pelengača.

„Bijele gače nose se za posebne prilike, a ove suknene debele, tamnoplave nosimo za svaki dan“, dodaje Ruha. Za posebne prilike stavi se ogra duboka, od šorvana, priča Ruha, a do nogu joj korpica s pletivom… plete čarape, na pet igala navodi šare lukomirske, birvaktilske. Birvaktilska je i kapica bijela muška, a i teget pleteni džemper, ništa manje zahtjevan od poznatih „tirolskih džempera“.

„U ruho sam isplela petnaestak ovakvih džempera“, pokazuje Ruha đdžmpere i svojoj „ruhanski“ (ruho -djevojački ćejz) vez, što je vezla još kao djevojka. Bijel, kao tek izvađen iz sehare.

U priči dočekujem i sumrak, mliječno plavetnilo dana, vrijeme povratka stada sa svojih pašnjaka. Povratka iz kanjona s ispaše one ,,prve“, birvaktilske, prvolukomirske.

A, Luka mira počela je odozdo iz kanjona. Životom gorštaka s Dinare… ili običajima nomadskih plemena s obronka Podveležja, odakle dolaze preci Donjeg Lukomira, nastanjeni u potrazi za vodom i pašnjacima zastalno u kanjonu Rakitnice. Zbog otapanja snijega velikim žlijebovima voda je plavila selo, te su porodice Čomor i Masleša, jedine koje nose taj život u Lukomiru prešle iz Donjeg u Gornji. U njegovom mezarju su nišani samo na ime Masleša i Čomor. Ti preci naseliše se u prošlom vijeku dovodeći stada na sigurno… i tu su ostali.

Do današnjeg Lukomira dolazi se iz Sarajeva preko Bjelašnice (Babinog dola) 45km, i iz Konjica 30 km, čijoj opštini i pripada. Velika stada, više desetina hiljada grla, zbog kojih su nekadašnji nomadi eto nastanili se tu stoljećima, nažalost spala su samo na oko četiri hiljade. Stanovništvo u potrazi za boljim životom ostavlja nastambe svojih djedova, te su mnoge kuće propale. Jedni odlaze, na sreću neki drugi – ljubitelji netaknute prirode dolaze i, eto, za sobom vode starosjedioce, koji žele da su im domaćini. I, tako tanka nit veže ovu nomadsku zajednicu da opstane, da ne uvehne. Da bude rijetki ures ovovremni.

Izvor: Al Jazeera