Stefan Nemanja, jedan spomenik bratstvu i jedinstvu!

Stefan Nemanja, jedan spomenik bratstvu i jedinstvu!

Dva su Bosanca govorila na otkrivanju spomenika Stefana Nemanje, katolika rođenog u Crnoj Gori, Sandžaklije na vlasti, usred Beograda. Ako ovo nije bratstvo i jedinstvo, ne znam šta je?

Piše: Dragan Bursać

Ovih dana, u centru Beograda, na Savskom trgu, svečano je otkriven spomenik rodonačelniku srpske države i nacije Stefanu Nemanji. I sve bi prošlo bez pompe, da nije megalomanije ugrađene u svaku estetsku i duhovnu poru i spomenika i samog čina njegovog otkrivanja.

Dobro, ljudi su zlobni pa svašta pišu i govore.

Stefan, od Gandalfa do Darta Vejdera

Jedni, na primjer, kažu da je ovo spomenik posvećen Vučićevoj gradnomaniji kojom obilježava svoje fiktivno “zlatno doba“. Pa se tako nadovezuju i pripovijedaju kako je ovakvom kolosu neukusa mjesto u Mitrovićevom ”Imaginarijumu“, čudesnom balkanskom rijaliti-kič svijetu, koji na Pink TV eutanazira zdravu pamet gledateljima diljem regije. Drugi se nadovezuju, pa dodaju kako je ovo “skopljizacija“ Beograda aludirajući na predimenzionirane spomenike u sjevernomakedonskoj prijestolnici. Treći kažu kako je riječ o otimanju narodnih novaca teških milione eura, koji su bili primjereniji liječenju djece ili uvođenju kanalizacije prigradskim beogradskim naseljima.

Četvrti se bave estetikom samog spomenika, pa ga antropomorfno porede sa čarobnjakom Gandalfom iz epskog serijala o Hobitima. Neki umjesto Stefana Nemanje, velikog župana, vide mračnog džedaja Darta Vejdera iz Ratova Zvijezda, Dordža Lukasa. Pojedinim ovaj monumentalan kip liči na čovjeka kome treba izmjeriti temperaturu beskontaktnim toplomjerom u ovim kovid vremenima.

Pod mač, bato!

Ima onih koji, opet, analiziraju poruku spomenika. Tvrde (s pravom) da je Stefanu Nemanji iz ruku izvučen krst, kao simbol religijskog mira i uglavljen mu je mač kao simbol…pa, naravski rata. Kad smo kod rata, raznorazni sociolozi i povijesničari, vuku paralele, pa kazuju kako je spomenik velikom županu Nemanji zapravo spomenik sadašnjoj Srbiji, sa naprednjačkom vlašću, iznikloj na Šešeljevim doktrinama krvi i tla, kojoj je rat jedini spritus moment djelovanja i promišljanja. Otuda mač! Jer mačem se hara, porobljava, mačem i silom se vršila i vrši se ekspanzija bilo gdje u svijetu, pa tako i na Balkanu. Što bi rekli mladi ultranacionalisti na fonu megapopularnog opskurnjaka Miroljuba Petrovića-Pod mač, bato!

Ima i onih koji su se uhvatili arhitektonskog parkinga samog spomenika, kazujući kako je “zahvaljujući istom“ sklonjena željeznička stanica iz centra Beograda, pa sad grad-metropola nema stanicu, tako da turisti zajedno sa lokalnim življem moraju nabadati do tamo nekog Prokopa.  Oni vičniji umjetnosti, kažu opet da je spomenik primijenjen ili Srednjem vijeku ili fiktivnoj distopiji Ridlija Skota i njegovog Blejd Ranera. Nazivaju ga opskurnim čudom, skalamerijom koja lebdi na žiru ili Faberžeovom jajetu.

Ima i onih sitničavih, koji opet pitaju, zar nije bilo autora u Srbiji, koji su mogli napraviti spomenik, nego se moralo potezati baš za Rusima i njihovim autorima? Naravski, ako se realnost gleda u svjetlu srpsko-ruskih odnosa u kojima srpska politika želi, hoće i može od Srba praviti “male Ruse“, onda je bilo gotovo neizbježno da ruski vajar Aleksandar Rukavišnjikov osmisli ovo čudo sa Savskog trga.

Ima i onih koji pitaju, a nije li mogao umjesto Stefana Nemanje nići jedan grandiozan Tesla ili Pupin ili Dositej Obradović, pa sami sebi u bradu odbruse da u “zlatnom“ mitomanskom dobu, kada se iznova stapa srpski nacionalizam sa klerikalnim ambicijama i pustim populizmom, naprosto niko od ovih velikana što su zadužili i Srbe i svijet niko drugi nije mogao sa 23 metra visine 68 tona težine da promatra Beograd i Beograđane.

Dakle, nužda vremena u kome Srbija danas živi!

Korona rijaliti za svakog člana porodice i priča o nama

Na koncu, ima onih kojima i ta “skalamerija na žiru“ i ne smeta toliko, koliko im je smetala sama ceremonija otkrivanja spomenika, a koja je bila kombinacija korona partija, rejv žurke, konceptualnog koncerta Lajbaha, seoskog opela, SNS-ovog predizbornog mitinga u slavu Vučiću i opskurnog otvaranja nove sezone Mitrovićeve ”Zadruge“. Znači, tačno ono što narod hoće i  želi, i sve to u jednom događaju.

Za “dijasporu“ obezbijeđeno je i gostovanje Milorada Dodika, kome već deceniju i više biva prišivena uloga “rođaka iz provinicije“, koji relaksira “dođoše“ ili bosanske Srbe ili kako ih Dodik zove samo Srbe ili najjednostavnije rečno Bosance u Srbiji. A kome nije potaman Dodik, tu je bila i njegova mlađa verzija, Draško Stanivuković.

I to otvaranje, to svečano podizanje nepostojećeg pokrova proteklo je baš onako kako je Vučić zajedno sa svojim stratezima i planirao. Uštogljena parada kiča sa verbalnim floksuletinama koje su bauljale od usta do podnožja Stefanovog i koje nisu značile (gotovo) ništa.

Osim možda hude i puste Vučićeve rečenice u kojoj je kazao da je spomenik Stefanu Nemanji „priča o nama“, misleći na današnju Srbiju.

O, kako je samo u pravu srbijanski predsjednik kad ovo kaže! Ovo jeste samodovoljna gradnomanija, gluha i bešćutna konstrukcija u željezu i betonu koja se narcisoidno divi Vučiću i smije realnosti u kojoj djeca bivaju liječena sadakom i SMS-om, a smo petnaestak kilometara dalje od spomenika narod srpski živi Stefanovo srednjevjekovno , ne Vučićevo zlatno“ vrijeme. Dakle bez kanalizacije, bez adekvatnih životnih uslova, bez valjanih puteva, na polulegalnoj zemlji i u nelegalnim objektima, bez humanosti, duboko potlačen i pomiren sa sudbinom hudom u kojoj se ne vidi spas. Ni za sebe, ni za svoju djecu!

Dosta je! Dosta je bilo mrčenja i zavijanja u crno!

Svjetlo na kraju spomenika

A čudi me kako niko nije primijetio da je ovo spomenik bratstvu i jedinstvu. Ovo svečano otkrivanje istog bilo je rijetko mjesto na Balkanu gdje se ono još slavi i gdje je čitava ova manifestacija održana Titovoj maksimi u čast.

Zašto?

Ovo je nevjerovatna prilika da vidimo kako su, dva Bosanca govorila na otvaranju spomenika katoliku, rođenom u Crnoj Gori, usred Beograda.

Dodik iz Laktaša i Vučić porijeklom iz bugojanskih Čipuljića, pričaju o velikašu Stefanu Nemanji rođenom Ribničaninu ili po današnji Podgoričaninu, rođenom i krštenom u katoličkom obredu.

Sve je stvar perspektive!

Istina, mračna istina, Stefan je zbog “okolnosti“ i interesa“, tek naknadno prešao na prvoslavlje.

Znam, znam srpski nacionalisti bi tako po svojoj mantri rekli da je Stefan “prodao vjeru za večeru“ i da je autošovinista. Jer, zar ne, jednako tako govore za Bošnjake i njihovo porijeklo i vjeru? Znam, znam, mnogi srpski nacionalisti bi isto tako rekli da Stefan i “stefanovi“ kriju nekakvu papinsku katoličku ikonu na tavanima, samo zato što su rođeni i kršten kao katolici i što vode porijeklo od katolika, jedanko kao što govore da današnji Bošnjaci kriju ikone svojih predaka po nekakvim fiktivnim tavanima. Znam, znam, mnogi srpski nacionalisti bi kazali na osnovu svega da je Stefan autošovnista, jer kao rođeni katolik baš jako nepodnosio katolike, starovjerce i Bogumile. Znam, znam, srpski nacionalsita bi rekao da je Stefan, da prostite pravoslavna posrbica, jer je u Duklji kao katolik rođen, živio i kršten bio, dok drugi vjetrovi ne zaduvaše.

Šta??? Ne bi rekli? Hoćete reći da srpskim nacionalistima ništa od ovih povijesnih istina nije problem, dok druge etiketiraju baveći se identičnim načelima? Ma nemoguće?! Hoćete reći da su srpski nacionalisti licemjeri??? Hoćete reći da se pravdaju “takvim vremenima“?

Eto, takva vremena bila, da prostite, pa je i katolik morao postati pravoslavac.

Ili da možda bolje da prihvatimo istinu, oficijelnu istoriju, da poimamo ljude i ljudske sudbine u svojoj kompleksnosti i promjenama koje ona nosi kao jedini zakon povijesti, namjesto slijepog nacionalizma, populizma i gradiomanije?

https://balkans.aljazeera.net/opinions/2021/1/30/stefan-nemanja-jedan-spomenik-bratstvu-i-jedinstvu

Izvor: AL JAZEERA

Previous Kompanija Krupa Kabine nastavlja se širiti: Cilj je napraviti vlastitu lakirnicu
Next Sjenica: Ski centar Žari ove zime omiljena destinacija Sandžaklija

You might also like

RIJEČ

Možeš Dodika izvući iz šatora, ali šator iz njega nikada!

Neke se stvari “iz kuće” ponesu i ostanu uz osobu cijeloga života. Na našim prostorima se za osobu, uglavnom muškarca sirovih navika, kaže kako je otišao sa sela, ali selo

RIJEČ

Esad Duraković: Vijećnica u plamenu, a potom u sramu

U vrijeme jednog od čudovišnih oblika srpske agresije na BiH 1992.-1995. radio sam danonoćno na prijevodu „Hiljadu i jedne noći“, koji je prvi prijevod toga djela s arapskog jezika na

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Saša Stanišić: “Idite vi zbogom i ostavite Bosnu na miru”

Jedan od najuspješnijih pisaca stranog porijekla u Njemačkoj, Saša Stanišić, o svom bosanskom porijeklu, posjeti rodnom Višegradu i političarima u Bosni i Hercegovini u eksluzivnom intervjuu za DW. Saša Stanišić