Jedni među posljednjim bosanskim nomadima: Braća Tahirovići gotovo cijelu godinu žive na otvorenom

Većina stočara iz srednje Bosne i danas se drži vijekovne tradicije nomađenja, stare više od 2 000 godina.

U potrazi za hranom, nomadi sa stadima prelaze i po nekoliko stotina kilometara. Jedni među posljednjim bosanskim nomadima su i braća Tahirovići, nomadi sa Vlašića ovih su dana sa svojim stadom na području Sembersko-majevičkog okruga.

Braća Tahirović sa svojim stadom od oko 500 grla, zimi se spuštaju s bosanskih planina da bi izbjegli velike snjegove. Gotovo cijelu godinu žive na otvorenom. Sa njima su psi ovčari i dva magarca, koji služe za nošenje prtljaga. Na rubu improvizovanog skloništa vatra. Tako se griju i pripremaju hranu.

“Evo gdje noćimo, ovdje šator napravimo. Ustaneš ujutru u 05:00 sati, napraviš kafu, popiješ. Tovariš stvari, ideš, čuvaš, nomadiš. Oko podne praviš kafu, jedeš. Poslijepodne opet šator praviš”, objašnjava Mujo Tahirović.

Uzgajaju sortu -“pramenka” – domaću, autohtonu rasu. Vrlo otporna i izdržljiva, no rasa koja se gotovo već izgubila iz vida.

“One su jako otporne na zimu, na minuse i sve. Vole prirodu, vole da se kreću, ne vole da su zatvorene”, kaže Mujo.

Kada su veliki snjegovi, po okolnim selima nabavljaju kukuruz i sijeno, a za lokalno stanovništvo, koje im, kako kažu, često pomažu, imaju samo riječi hvale. Sa njima smo zatekli Fikreta i Miloša, mještane majevičkog sela Trnova. Prijatelji od djetinjstva i ljubitelji prirode i nomada, često ih obilaze i pomažu im.

“Tako od malih nogu. Oni naiđu kod nas kroz polje, mi se obradujemo. Kad sam bio mali jedva sam čekao kad će naići ovčari da vidimo kroz polje kako prolaze. Pa oni nas popnu na magare, pa nas vozaju kroz polje, ostala je lijepa slika iz djetinjstva”, priča nam Miloš Đokić.

“Dođemo tako ovim svojim prijateljima ovdje da pomognemo. Znamo se već 10-15 godina, trebamo pomagati”, mišljenja je Fikret Mehmedbegović.

“Dovuku nam sijena dovuku nam žita, položimo i dajemo kad je snijeg. Kad je kopno malo čuvamo, dajemo žita. Svakako se snalazimo”, tvrdi Sabahet Tahirović.

Cjelokupna situacija sa pandemijom koronavirusa i viškovima domaćih proizvoda dovela je do toga da je znatno opala cijena žive domaće stoke koja, kažu, nikada nije bila jeftinija.

 “Teško prodati. Zoveš, moliš. Ružno je to, mi smo ucijenjeni po tom pitanju. Najlakše ti je othraniti, a kad dođe da ga prodaš, nemaš kome da prodaš Ili dođe ucjenjuje te: 4 marke, 4 i po.. a ono je i 5 malo za jagnje”, mišljenja je Đokić.

Svake godine se, kažu, pojavljuju neke nove bolesti te se mora dodatno preventivno djelovati pored toga što se ovce redovno vakcinišu i što predstavlja dodatni trošak za vlasnika stada.

“Bruceloza kad je bila nismo ni tad imali da su obolile. Imamo sve papire uredne. Krv vadimo svakog proljeća, radimo to, obnavljamo”, ističe Sabahet Tahirović.

Na ovim krajvima nomadi će se zadržati sve do ranog proljeća, kada sa svojim stadom kreću na put prema kući. No tu će se zadržati svega mjesec dana, jer sredinom proljeća ponovo kreću ka kupreškoj visoravni gdje napasaju svoja stada i proizvode čuveni vlašićki sir.

Izvor: federalna.ba