Mustafa Ejubović – Šejh Jujo

Mustafa Ejubović, više poznat kao Šejh Jujo, spada među najistaknutije bošnjačke autore koji su pisali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku tokom cijelog perioda nastajanja ove vrste književno-naučnih djela u Bosni i Hercegovini.

Svojim raznovrsnim i bogatim naučnim radom, o čemu svjedoče rukopisi njegovih djela, Mustafa Ejubović zauzima značajno mjesto i u ukupnom stvaralaštvu muslimanskih autora epohe u kojoj je živio. To potvrđuju, između ostalog, i katalozi više biblioteka u svijetu, razni leksikoni, enciklopedije i bibliografije u kojima se navode i predstavljaju njegova djela.

O životu i djelu ovog pisca zna se relativno mnogo, zahvaljujući, prije svega, biografijama koje su o njemu napisali njegov učenik Ibrahim Opijač i mostarski pjesnik Mustafa Huremi. Posebno je značajna Opijačeva biografija zbog toga što, osim naučnog rada Mustafe Ejubovića, osvjetljava i njega kao uglednog čovjeka visokih moralnih osobina, izuzetno učenog i predanog učitelja. Huremijev rad, uglavnom, potvrđuje ono što se nalazi u biografiji koju je napisao Opijač. Od posebne pomoći su i lične bilješke Mustafe Ejubovića ispisane na marginama i u kolofonu njegovih djela, te na marginama rukopisa drugih djela koja je sam prepisivao, čitao i njima se služio u pisanju svojih djela. Ove se bilješke najčešće odnose na sadržaj takvih djela, te vrijeme pisanja djela ili prepisivanja drugih djela i bibliografije vlastitih djela. Mustafa Ejubović i njegovo djelo predmet su, također, većeg broja istraživača, izrade naučnih studija, disertacija i bibliografija.

Mustafa Ejubović rođen je 1061/1651. godine u Mostaru u učenoj porodici, od oca Jusufa, izuzetno obrazovanog muderrisa koji je predavao na jednoj od mostarskih medresa. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom gradu pred ondašnjim najpoznatijim mostarskim muderrisima. U želji za daljnjim obrazovanjem i naučnim usavršavanjem, Mustafa Ejubović 1677. godine odlazi u Istanbul, gdje se nakon redovnog školovanja u trajanju od četiri godine, najvjerovatnije na sahn-i semanu, ubrzo pročuo po svojoj učenosti među carigradskim obrazovanim krugovima. Zahvaljujući velikoj upornosti i talentu, još kao student počeo se baviti pisanjem. Prema riječima njegovog biografa Ibrahima Opijača, “tada bijaše već napisao nekoliko djela”. Nakon završenog studija i određenog pripravničkog staža izvjesno vrijeme radio je na jednoj od istanbulskih medresa.

Pročuvši se istovremeno i kao izvrstan profesor i pedagog, mnoge je učenike s drugih carigradskih medresa privlačio da slušaju njegova predavanja. Čak su i neki veziri i drugi viđeniji ljudi iz državno-političkog i vjerskog života slali svoju djecu da pohađaju medresu u kojoj je on predavao. Mustafa Ejubović se istovremeno bavio i pisanjem djela iz raznih teoloških disciplina i drugih naučnih oblasti. Smatra se da je, također, uvidjevši probleme i slabosti tadašnjeg obrazovnog sistema i nužnost njihova rješavanja, pisanjem udžbenika i uvođenjem novih metoda u nastavu nastojao u određenim nastavnim predmetima riješiti neke od tih problema. Da je u tome imao izvjesnog uspjeha, svjedoči i to da su njegova predavanja posjećivali obrazovani ljudi, da su među njegovim učenicima bila i djeca učenih vezira i da su neki njegovi učenici postali poznati naučnici.

Dok je boravio u Istanbulu, veliki dio vremena Ejubović je provodio u poznatim istanbulskim bibliotekama, čitajući i prepisujući mnoga djela iz različitih oblasti nauka kao građu za djela koja će kasnije sam pisati, posebno nakon povratka u rodni Mostar. U prvim djelima, koja je napisao još u vrijeme boravka u Istanbulu, najviše se bavio disputacijom, logikom, arapskom gramatikom i islamskom dogmatikom. U Istanbulu je ostao punih petnaest godina, sve do 1692. godine, kad ga prijatelji iz Mostara zamoliše da se, pošto im je umro muftija Mula Hasan, prihvati dužnosti mostarskog muftije. I mada je očekivao profesorsko mjesto na jednoj od najuglednijih carigradskih medresa, Mustafa Ejubović nije mogao odbiti poziv svojih zemljaka, jer, kako navodi njegov biograf Ibrahim Opijač, “pokrenuo se u njemu damar ljubavi za rodnom grudom…”, što je prešlo u izreku: “Da nije ljubavi prema domovini, propale bi slabe zemlje”.

Osim vršenja dužnosti muftije u Mostaru, predavao je i na Karađoz-begovoj medresi više predmeta, između ostalih tumačenje Kurʼana, hadiske nauke, islamske pravne nauke, stilistiku i dr., što je uz pisanje djela iz oblasti prema kojima je osjećao posebnu ljubav, bila njegova glavna preokupacija u ovom periodu i dalje do kraja života.

Umro je 1119/1707. godine u Mostaru. Između više hronograma koje su mu napisali tadašnji pjesnici najčešće se spominje onaj što ga je napisao njegov učenik i biograf Ibrahim Opijač:

Ah, moj mudri profesore, svjetski učenjače, ostade li iza Tebe, kao što sam i ja, još neko siroče? Sve znanosti bez Tebe kao siročad napuštene ostadoše to svjedoče stavovi Tvoji onim što ih puno proučiše. Divno li je rečeno hronogramom smrti Tvoje: Svaki izvor znanosti s njom usahljuje! 1119. godina.

Mustafa Ejubović napisao je tridesetak djela različitog karaktera iz više naučnih oblasti, kao što su islamsko pravo, stilistika, metrika i sintaksa arapskoga jezika, leksikografija, logika, disputacija, nauka o pojmovima, islamska dogmatika i propovjedništvo. Najviše djela napisao je iz logike, disputacije i više grana islamskog prava. Otprilike deset djela napisao je za vrijeme boravka u Istanbulu, dok su ostala nastala u Mostaru. Većina njegovih djela čuva se u rukopisnoj zbirci Gazi Husrev-begove biblioteke. Značajan broj ovih rukopisa predstavljaju autografe, dok neka za koja se zna da ih je napisao, nažalost, još nisu pronađena.

Osim vlastitih djela, Ejubović je posjedovao i bogatu ličnu biblioteku koja je zajedno sa bibliotekom Karađoz-begove medrese 1950. godine prenesena u Gazi Husrev-begovu biblioteku. Značajan broj djela drugih autora Šejh Jujo je vlastoručno prepisao i ona čine dio njegove biblioteke. Osim toga, na marginama rukopisa drugih prepisivača nalaze se, također, značajne bilješke Šejha Juje, koje najčešće predstavljaju komentare sadržaja dotičnog djela. Šejh Jujo je iz teorije islamskog prava (uṣūl al-fiqh) napisao tri djela. Među njima posebno se ističe opsežan rad Miftāḥ al-ḥuṣūl li Mirʼāt al-uṣūl šarḥ Mirqāt al-wuṣūl, koje je napisao kao glosu na djelo Mirʼāt al-uṣūl, komentar djela Mirqāt al-wuṣūl, Muḥammada b. Farāmurza b. ʻAlīja Mulla H̱usrawa (u. 885/1480.), u kojima Mulla H̱usraw raspravlja o osnovnim principima islamskog prava, njegovim granama, terminologiji i pravilima, a Šejh Jujo dodatno interpretira i komentira.

Navedeno djelo priskrbilo je Šejh Juji veliki ugled među istanbulskom ulemom, bez obzira što su na ovo dobro poznato djelo pisali glose još osmerica učenjaka. Prema bilješci u rukopisu autografa ovog djela, autor je navedeni rad napisao u Istanbulu u periodu između 11. muharrema i 18. redžeba 1103/3. oktobra 1691. i 4. aprila 1692. godine.

Šejh Jujo je iz teorije islamskog prava autor i djela Fatḥ al-asrār, koje je napisao kao komentar djela al-Muġnī fī uṣūl al-fiqh, Ǧalāluddīna Abū Muḥammada ʻUmara b. Muḥammada b. ʻUmara al-H̱abbāzīja al-H̱uǧandīja (u. 691/1292.). Ovaj se komentar smatra jednim od najboljih Šejh Jujinih djela u ovoj oblasti. Prema autografu ovoga djela, Ejubović je navedeni rad napisao u periodu između 1. zu-l-kadea 1106. – 29. safera 1109/12. juna 1695. – 15. septembra 1697. godine. Treće djelo iz iste oblasti koje je napisao Šejh Jujo Muntaǧab al-ḥuṣūl fī šarḥ Muntaẖab al-uṣūl, predstavlja komentar djela Muntaẖab fī uṣūl al-maḏhab, poznatog i kao Muntaẖab al-Ḥusāmī, Ḥusāmuddīna Muḥammada b. Muḥammada b. ʻUmara al-Aẖsikatīja (u. 644/1246.).

U djelu se govori o važnosti studiranja teorije islamskog prava, njenom značaju za nastanak i nekih drugih naučnih disciplina, zatim vremenu njenog utemeljenja, razvoja i različitim pravcima (učenjima) nastalim tokom razvoja ove naučne discipline. Šejh Jujo je navedeno djelo napisao u Mostaru u periodu između 1. rebiu-l-evvela 1109. – 13. džumada-l-ulāa 1110/16. septembra 1697. – 16. novembar 1698. godine. Šejh Jujo u ovom radu, između ostalog, objašnjava kako su, inače, nastali njegovi komentari iz ove oblasti, a potom navodi i niz svojih učitelja, koji počinje s njegovim direktnim učiteljem Arapazadeom, pa do čuvenog učenjaka al-Sayyida al-Šarīfa al-Ǧurǧānīja (u. 816/1413). Šejh Jujo je napisao i tri kraća rad iz nasljednog prava (farāʼiḍ). Prvo djelo koje je napisao iz ove oblasti jeste Lubb al-farāʼiḍ, u kome Šejh Jujo na sažet i koncizan način tumači osnovne oblasti, pravila i propise ove islamske pravne discipline. Kasnije je Šejh Jujo napisao i komentar ovoga djela, u kome je detaljnije protumačio i objasnio teme iz osnovnog djela, uključujući i praktičnu primjenu tih propisa. Šejh Jujo je iz iste oblasti napisao i komentar traktata Abū al-Barakāta ʻAbdullāha b. Aḥmada al-Nasafīja (u. 710/1310.) naslova Šarḥ ʻalā Risāla al-Imām al-Nasafī fī al-farāʼḍ.

Šejh Jujo je napisao i jedno djelo iz arapske stilistike (balāġa) kao glosu na glosu (Ḥawāšī ʻalā ḥawāšī) komentara šajhu-l-islama al-Harawījana djelo Muẖtṣar fī al-maʻānī Saʻduddīna Masʻūda b. ʻUmara al-Taftazānīja(u. 792/1390.). Ovo djelo Šejh Jujo navodi u popisu svojih radova i Opijač u biografiji Šejh Juje, ali do sada nije pronađen nijedan primjerak ovog djela. Šejh Jujo je autor i jednog značajnog djela iz sintakse arapskog jezika, alFawāʼid al-ʻabdiyya, komentara djela al-Unmūḏaǧ fī al-naḥw Abū al-Qāsima Ǧārullāha Maḥmūd b. ʻUmara b. Muḥammada al-Zamaẖšarīja (u. 538/1144.).

Šejh Jujo je ovo djelo napisao još u ranoj fazi stvaralaštva, u Istanbulu, u periodu između druge dekade mjeseca rabiu-l-ahira – 18. redžeba 1094/8.-17 april. – 13. jula 1683. godine, u vrijeme nastavničkog rada u Istanbulu. Djelo je nastalo kao plod sinteze teorije i prakse, zamišljeno da bude udžbenik arapske gramatike u osmanskim školama. Navedeno djelo spada među najznačajnije radove bosanskih autora u ovo oblasti. U njegovom pisanju Šejh Jujo se koristio mnogim značajnim gramatičkim djelima poznatih klasičnih arapskih autora, posebno djelima al-Lubāb fī ʻilm aliʻrāb Tāǧuddīna Muḥammada b. Muḥammada b. Aḥmada b. Sayfuddīna al-Fāḍila al-Isfarāʼinīja (u. 684/1285.) i al-Zamaẖšarījeva drugog djela al-Mufaṣṣal fīṣanʻa al-iʻrāb, koja i sam Ejubović u uvodu navodi kao osnovnu literaturu. Šejh Jujo se navodi i kao mogući autor komentara djela iz arapske sintakse al-ʻAwamil al-miʼa Abū Bakra ʻAbdulqāhira b. ʻAbdurraḥmāna al-Ǧurǧānīja (u. 471/1078.), u kome se tretiraju sintaksički agensi u arapskom jeziku.

Međutim, Šejh Jujino autorstvo ovoga djela nije u potpunosti utvrđeno s obzirom na to da ga sam Šejh Jujo nigdje ne spominje, kao ni njegovi biografi Ibrahim Opijač i Mustafa Huremi. Šejh Jujo je napisao najviše djela iz logike (manṭiq) prema kojoj je osjećao posebnu naklonost. Prvo djelo koje je iz ove oblasti napisao jeste Šarḥ al-Risāla al-Aṯīriyya fī al-manṭiq, komentar traktata iz logike Aṯīruddīna Mufaḍḍala b. ʻUmara al-Abharīja (u. 663/1266.), poznatog i kao Šarḥ Īsāġūğī,djela “za koje je preuzet Porfirijev naslov, a osnovni elementi iz njegovog djela čine samo uvodni dio u razmatranju logičke problematike.”

Autograf ovoga komentara nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Šejh Jujo se kasnije ponovo bavio Isagogom, razjašnjavanjući neka pitanja iz logike u djelu al-Fawāʼid al-Fanāriyya. Između više radova iz logike, Šejh Jujo je napisao i komentar na djelo al-Risāla al-šamsiyya Naǧmuddīna ʻAlī b. ʻUmara al-Qazwīnija al-Kātibija (u. 675/1276-77.), zatim komentar djela Taḥḏīb al-manṭiq wa al-kalām Saʻduddīna al-Taftazānīja (u. 791/1389.) pod naslovom Tawḍīḥ Taḥḏīb al-manṭiq wa al-kalām. Navedeni komentar završen je 4. redžeba 1118/12. oktobra 1706. godine.

Šejh Jujo je i prema disputaciji (ādāb al-baḥṯ wa al-munāẓara) pokazivao posebnu ljubav tako da je iz ove oblasti napisao i više radova, uglavnom komentare i glose, između ostalih i komentar al-Risāla al-Samarqandiyya fī ādāb al-baḥṯ wa al-munāẓara Muḥammada b. Ašrafa al-Ḥusayna al-Samarqandīja (u. oko 600/1203.), u kome, komentirajući osnovni tekst, raspravlja o definicijama, planu raspravljanja i problemima koji se mogu susresti u pojedinim disciplinama. Iako je, inače, malo radova napisanih o nauci o pojmovima (wadʻ), Šejh Jujo je i iz ove oblasti napisao glosu Ḥāšiya ʻalā Šarh al-‘aḍudiyya fī al-wadʻ li ʻIṣāmuddīnna komentar ʻIṣāmuddīna al-Isfarāʼinija (u. 951/1544.) traktata ʻAbdurraḥmāna b. Aḥmada al-Īǧīja (u. 756/1355.), poznatog kao al-Risāla al-‘aḍudiyya fī al-wadʻ, kritikujući mnoge ʻIṣāmuddīnve stavove iznesene u komentaru navedenog traktata i iznoseći pritom vlastita mišljenja o tim pitanjima.

Iz leksikografije (luġa) Šejh Jujo je na osmanskom turskom jeziku napisao komentar perzijsko-turskog rječnika Tuḥfa-i Šāhidī Ibrāhīma Šāhidīja b. Hudāʼī-dedea Muġlāwīja (u. 957/1550.). Šejh Jujo je ovaj komentar, naslova Šarḥ-i Tuḥfa-i Šāhidī, napisao sa stanovišta metrike. Završen je 1110/1698. godine.

Šejh Jujo se navodi i kao autor dvaju djela iz islamske apologetike, čiji su se rukopisi nalazili u Orijentalnom institutu prije njegovog paljenja. Ibrahim Opijač navodi da je napisao i djelo Nafāʼis al-maǧalis iz propovjedništva, čiji rukopis još nije pronađen. U svakom slučaju, Mustafa Ejubović ili Šejh Jujo svojim izvanrednim radovima dao je nemjerljiv doprinos ukupnom opusu naših autora na orijentalnim jezicima, tako da će zasigurno dugo vremena biti predmet istraživača ove vrste bosanskohercegovačke kulturne baštine.

Izvor: ‘Mustafa Ejubović – 310 godina od smrti‘ , Mustafa Jahić Gazi Husrev-begova biblioteka Sarajevo, Godišnjak BZK Preporod 2017.