Bojan Glavašević: Regiji su potrebni prijateljski odnosi kakve imaju skandinavske zemlje

Kada bi bila prava prijateljica, Hrvatska bi mogla povući regiju u EU, kaže u intervjuu Al Jazeeri jedan od najglasnijih zastupnika u hrvatskom Saboru.

Rat i lična tragedija kod njega su dodatno stvorili otpor prema politici nacionalizma, ali i potakli potrebu da se direktno uključi u kreiranje sigurnijeg društvo za buduće generacije.
Bojan Glavašević iz Kluba zastupnika zeleno lijevog-bloka jedan je od najglasnijih u hrvatskom Saboru.
Vjeruje kako zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije imaju perspektivu, uprkos krvavoj prošlosti, kao i to da Hrvatska, članica EU-a i NATO saveza, može učiniti mnogo u procesu stabilizacije jugoistoka Evrope.

Vašeg oca Sinišu Glavaševića, novinara, ubile su srpske paravojne postrojbe tokom bitke za Vukovar 1991. Posmrtno je odlikovan 2011. godine. Kako bi se karakter vašeg oca uklapao u današnju Hrvatsku?

– Vjerojatno vrlo slično kao što se i moj karakter uklapa u današnju Hrvatsku, ili karakter bilo kojeg slobodnomislećeg ljudskog bića koje voli svoju zemlju, i želi graditi prijateljske odnose sa svim dobrim ljudima u susjednim zemljama. On je bio prije svega Vukovarac, a onda i Sarajlija, jer je Sarajevo grad njegove mladosti, grad u kojemu je imao dobre prijatelje, u kojemu je upoznao ljubav svog života. Bio je čovjek široke duše, i znao je da ga različitost može samo učiniti bogatijim, da ga nikako ne može ugroziti. Ovaj strah od različitosti vidim kod mnogih nacionalista danas.

Premda ste doživjeli osobnu tragediju, puput, recimo, bosansko-australijskog umjetnika Saidina Salkića čije su strijeljanje oca ‘Škorpioni’ snimali kamerom ni vi se danas ne bavite mržnjom. Tražite integrirajuće elemente u postjugoslovenskim zemljama?

– Mojoj je generaciji rat oduzeo djetinjstvo, i zauvijek nas promijenio. Imam osjećaj kao da na naša ramena pada teret saniranja štete koju su napravili ideološki očevi i majke ratova devedesetih. Mojoj generaciji Jugoslavija ne nedostaje, između ostaloga zato što je ona doticala vrlo malen dio naših života. Kao aktivist i političar borim se da moja zemlja doista bude „kuća za svu našu decu”. S prijateljima iz susjednih zemalja – Sašom Magazinovićem, Balšom Božovićem, Aleksandrom Jerkov i još nekoliko dragih ljudi – nedavno sam započeo nešto što se zove Akademija za razvoj demokracije, upravo s idejom da zajednički popravimo barem dio štete koju je rat napravio, da gradimo poštene i prijateljske odnose, koji će našim domovinama i ljudima omogućiti da u budućnosti žive sigurnije, zdravije živote, i da naše zajednice budu osnažene tako da nam se rat više nikada ne ponovi.

Ali, ne razmišljaju svi na taj način. Tokom posjete delegacije iz Srbije Kninu ponovo se govorilo o „srpskom okupiranom teritoriju“.

– Nacionalizmu i mržnji uvijek se treba suprotstaviti jasno i glasno. To su danas krezubi ostatci ostataka davno poraženih ideologija i sjene nekih političkih mračnjaka koji u svojim haškim ćelijama nisu bili u stanju pogledati u ogledala vlastitih poraza. Godina je 2021. Čovječanstvo ozbiljno razmišlja o kolonizaciji Marsa, borimo se zajednički protiv pandemije i klimatskih promjena, Dubioza kolektiv ima robota izrađenog na 3D printeru u BiH za člana benda, a neka budala misli da je za Srbiju i Srbe i dalje najvažnija neka nacionalistička fantazmagorija stara nekoliko stotina godina. Takvima je i sadašnjost, a kamoli budućnost, daleko iznad spoznajnog horizonta. Na njihove gluposti ne treba šutjeti, ali fokus nam mora biti na važnijim stvarima.

Nedavno ste rekli da bi Hrvatska morala snažnije podržati Sjevernu Makedoniju i pomoći u deblokadi bugarskog veta. Zalažete se i za iskreniju pomoć Hrvatske Bosni i Hercegovini. Ima li Hrvatska zaista utjecaj i mehanizme da ‘povuče’ regiju u EU, ili se ta snaga precjenjuje?

– Ja bih to rekao ovako: Hrvatska, kad bi odlučila biti prava prijateljica svojim susjednim zemljama, mogla bi zbilja povući regiju u EU, ali na način da bi pomogla zemljama u susjedstvu da se osnaže iznutra. Tu je i mehanizam razvojne pomoći i suradnje koji se trenutno uopće ne koristi na način koji vodi prema tom cilju, a mogao bi. Ja ne želim da Hrvatska bude „superiorna” svojim susjedima, niti da se na takav način prema njima postavlja. Politika ne mora biti „igra nultog zbroja” u kojoj netko mora izgubiti da bi netko drugi pobijedio. Želim da Hrvatska svojim susjedima pruži ruku i pomogne im da se razvijaju. Želim da imamo prisne i prijateljske odnose, da imamo međusobno povjerenje kakvo imaju skandinavske zemlje, i da otvorene probleme i pitanja možemo rješavati ili, ako to nije moguće, o njima razgovarati hladne glave i bez nacionalizma.

Hrvatska Vlada, uključujući premijera Plenkovića, kaže da je najveći zagovornik EU budućnosti Bosne i Hercegovine. Slažete li se sa tom ocjenom?

– Andrej Plenković je najveći zagovornik HDZ-a Bosne i Hercegovine. Njegova politika prema BiH ne odražava skrb i brigu za BiH, pa čak ni za sve Hrvate iz BiH, nego baš kako sam rekao: to je prije svega briga za budućnost Dragana Čovića i HDZ-a BiH. Moja kolegica Sandra Benčić i ja u Saboru smo bili vrlo kritični prema Plenkoviću i njegovoj politici prema BiH, i nastavit ćemo biti kritični dok god ta politika štiti interese, a pogotovo one kriminalne, raznih pojedinaca i grupa koje su Plenkoviću podobne. Od takve politike nemaju koristi ni Hrvatska, ni Bosna i Hercegovina, ni Hrvati u Bosni i Hercegovini, ni Europska unija. Od takve politike korist imaju isključivo HDZ u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a još više pojedinci poput Čovića i Plenkovića. Ta korist nije javna, dakako. Ona je prije svega privatna. O tome je mnogo govorila Sandra Benčić u svom govoru, o kojemu ste i vi pisali.

Da ne biste došli u poziciju da vam glasači spočitaju da radite za interese susjednih zemalja, objasnite zašto je sređena regija korisna i za samu Hrvatsku?

– Nikome ne može biti dobro ako živi u sredini u kojoj nije dobro. Na primjer, ako je korupcija problem u okolnim zemljama, to utječe na našu trgovinsku razmjenu, na lakoću poslovanja, na rješavanje sporova na sudovima, na sigurnost naših građana u tim zemljama – sve to utječe i na naše građane i njihove živote. Osim toga, Ustav Republike Hrvatske proklamira našu posvećenost demokraciji, i  poštenim, prijateljskim odnosima sa svima, pa tako i susjednim zemljama. Našim građanima je u interesu da u svim susjednim zemljama mogu dobiti jednak ili bolji tretman, bilo da je riječ o studiranju, potrošačkim pravima, sigurnosti ili nečem drugom. A ako tim zemljama treba pomoći da dođu do toga, onda Hrvatska treba tražiti načine da to i učini. Već sam spomenuo razvojnu pomoć kao jedan dobar a nedovoljno iskorišten mehanizam, a tu su i druge stvari, poput pomoći u posredovanju kod sporova, kao što je onaj između Bugarske i Makedonije, ili zagovaranje – što, usput budi rečeno, Andrej Plenković i radi, samo za nešto što nije dobro ni za BiH ni za Hrvatsku. Tu mislim na zagovaranje podrške za izmjenu izbornog zakona u Bosni i Hercegovini.

Bili ste kritikovani zbog zagovaranja Zakona o civilnim žrtvama rata, no danas je taj zakon ponovo u fokusu hrvatske javnosti. Šta se u međuvremenu promijenilo?

– Samo vlast.