Angelina Jolie razgovarala Jasmilom o njenom filmu i ulozi umjetnosti u iscjeljivanju traume

Autor: ANGELINA JOLIE

U nekim zemljama 8. mart, Međunarodni dan žena, ujedno je i Dan majki. Bosna i Hercegovina je jedna od njih. Ovo vrijeme posebno je dirljivo za jednu grupu bosanskih žena, majke Srebrenice, čiji su muževi, sinovi i ostali muški rođaci bili među više od 8.000 muškaraca i dječaka ubijenih tokom genocida 1995. godine. Većina majki Srebrenice nema žive srodnike da ih poštuju i vole na ovaj dan ili da im donesu tradicionalni poklon Dana bosanskih majki – gomilu crvenih karanfila.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija 1993. godine, u ranoj fazi rata u Bosni, proglasilo je Srebrenicu “sigurnom zonom”. Hiljade civila bosanskih Muslimana sklonili su se u bazu Ujedinjenih nacija u Srebrenici, povjerivši svoje živote međunarodnoj zajednici. U julu 1995. godine snage bosanskih Srba zauzele su Srebrenicu. Porodice su razdvojene pod oružjem – žene su nasilno protjerane, a muškarci i dječaci odvedeni na pogubljenje, a njihova tijela kasnije sakrivena u masovne grobnice. To je dovelo do posebne okrutnosti genocida – gubitka generacije očeva, muževa i sinova.

Razgovarala sam sa kolegicom rediteljkom Jasmilom Žbanić, čiji je kritički hvaljeni film o tim događajima, Quo Vadis Aida, ušao u uži izbor za Oscara. Film priča priču očima Bosanke Aide, koja služi kao prevoditeljica snaga Ujedinjenih nacija dok se bori da spasi svog muža i djecu – i svoj narod – od nadolazećeg nasilja.

Jasmila mi je rekla kako su je majke Srebrenice inspirisale u stvaranju filma. Više od dvije decenije, ova skupina preživjelih žena koristila je mirni protest i snagu majčine ljubavi kako bi održala sjećanje na svoje muškarce u životu, tragala za njihovim tijelima i tražila pravdu i istinu. Razgovarali smo o utjecaju koji su Majke imale na nas obje, kao žene i umjetnice; šta svijet može naučiti iz njihovog mirnog primjera; i zašto su u našim mislima na Međunarodni dan žena.

Jasmila, proživjela si rat u Bosni i opsadu Sarajeva, svih 1.425 dana. Kakav je uticaj to imalo na vas? Imala sam 17 godina kada je rat počeo. Na početku sam smatrala da je cool što nema škole, što je moj test iz matematike odložen. Bilo je uzbudljivo što je sve bilo naopako. Kad su počinjala ubijanja, kad je nestala struja i kad smo ostali bez hrane, više nije bilo zabavno. Prioriteti su se promijenili i počela sam drugačije cijeniti život i cijeniti svaki njegov mali detalj.

Sigurno vam se činilo da ste morali preko noći odrasti? Oblikovao me kao čovjeka i kao umjetnika. Upisala sam akademiju umjetnosti i počela snimati kratke filmove, iako gotovo nismo imali opremu. Moj diplomski film bio je dokumentarni film Crvene gumene čizme o majci koja traži svog četverogodišnjaka i devetomjesečnu bebu, koji su ubijeni i sahranjeni u masovnoj grobnici. Te teme, ta bol i nepravda oblikovali su me zauvijek.

Zašto ste smatrali da morate ispričati priču o masakru u Srebrenici? Srebrenica je univerzalna tragedija naše civilizacije. Iako je prošlo 26 godina, to je i dalje velika trauma za naš region.

Jeste li bili zabrinuti zbog rizika od reakcije s obzirom na to koliko je tema sirova? Znali smo da je Srebrenica i dalje vrlo bolna tema da će neki političari pokušati koristiti naš film u svoje svrhe – da bi stvorili još jednu podjelu među narodima – stoga smo morali sakriti činjenicu da snimamo.

Je li bilo teško postići da film bude snimljen? Period finansiranja bio je vrlo težak. Svi su rekli da ljudi ne žele gledati film o genocidu. A za žensku filmašicu na Balkanu, u kojoj su društva još uvijek vrlo patrijarhalna, deset je puta teže postaviti sebe da snimi film. Dakle, kad je film premijerno prikazan, a publika bila u suzama, bila sam iznenađena i izvan sebe sretna. Sjajno je vidjeti da i publika voli filmove sa teškim temama.

Kao neko ko već dugi niz godina sarađuje sa Ujedinjenim nacijama, još uvijek sam povezana sa Srebrenicom. Tragedija je u tome što su ljudi vjerovali da će ih tamo zaštititi mirovne snage Ujedinjenih nacija. Umjesto toga, područje je preplavljeno i dogodilo se klanje. Da li je ovo iskustvo utjecalo na vaše viđenje Ujedinjenih nacija i imate li snažan osjećaj o tome kako bi se to trebalo promijeniti u budućnosti? Ujedinjene nacije su prekrasna ideja institucije koja nas sve ujedinjuje i voljela bih da je vidim snažnijom, boljom i odlučnijom. Ali UN je i dalje pod utjecajem političkih interesa koji nemaju nikakve veze s ljudskim pravima, a to čini UN sistematski korumpiranom. Vjerujem da bismo trebali natjerati Ujedinjene nacije da služe ljudima, a ne političarima. Zaista se nadam da Quo Vadis Aida može pomoći u postavljanju pitanja neovisnosti odluka Ujedinjenih nacija i potrebe za većom odlučnošću u zaštiti ljudskih prava.

Dio jedinstvene strahote masakra u Srebrenici bila je svjesna namjera da se ubiju svi muškarci i dječaci – nenaoružani muškarci i djeca. Teško je zamisliti gubitak koji predstavlja. Upoznala sam žene koje su izgubile 40 članova svoje porodice: sinove, muža, braću, rođake, oca, djeda … tri generacije su nestale. Izbrisane su veze s prošlošću i budućnošću. Gubitak je tako neizdrživ, a rupa u srcima preživjelih neizmjerna.

Jedna od zaista nevjerovatnih i nadahnjujućih stvari koje su proizašle iz tog užasa su srebreničke majke, koje čuvaju uspomenu na svoje najmilije, neumorno traže njihova tijela i mirno vode kampanju za pravdu. Kakav značaj oni imaju za vas kao bosanskog državljanina? Ne mogu shvatiti kako imaju tako nevjerovatnu snagu. Majke još uvijek traže kosti svojih sinova i muževa. 1.700 tijela još uvijek nije pronađeno. Oni ostaju skriveni.

Sjećam se kako sam sjedila s grupom Majki i jedna od njih mi je rekla da su joj nakon godina potrage sve što je trebala sahraniti bile dvije male kosti noge. Ti su fragmenti bili sve što je od njega mogla pronaći. To je kao roditelju nezamislivo. Neke Majke žive samo da bi ih pronašle i sahranile svoje najmilije. Znaju da su svi njihovi ostali rođaci mrtvi, a ako ih ne pronađu, njihova djeca neće imati ni grob za posjet. Znam da nijedan film ne može prenijeti takvu količinu boli, ali pokušala sam prikazati mali dio ove tragedije.

Uvijek me pogađalo koliko su majke hrabre. Vratili su se kućama koje su izgradili ili u kojima su živjeli, često kao jedini preživjeli članovi svoje porodice. Oni neguju svoje vrtove, nastoje mirno koegzistirati sa svojim susjedima, čak i nakon onoga što se dogodilo. Nikada nisu tražili osvetu. Sva njihova energija usmjerena je ka pronalaženju istine i pravde. To je jedini način za izgradnju stvarnog mira. Čak i nakon takve tragedije, oni promiču ideju zajedničkog života i ljubavi jedni prema drugima.

Mislite li da je ovo nešto što je jedinstveno za njih ili govori nešto o ženama uopšte? Mislim da žene uvijek pronađu rješenje u nemogućim situacijama. Žene iz Srebrenice jedinstvena su organizacija koja dijeli vrijednosti mnogih drugih ženskih organizacija, kao što su Žene u crnom, nevjerovatna srpska organizacija žena koje vrijedno rade protiv rata.

Mislite li da su majke Srebrenice dobile priznanje koje zaslužuju? Zaista bih voljela da smo ih nominirali za Nobelovu nagradu za mir, jer su oni jedinstvena snaga mirotvoraca u toj riječi.

To je prelijepa ideja. Nadam se da će ljudi to poduzeti i da to može biti dio liječenja od ratne traume. U pravu si i mislim da su traume zaista duboke i da uopće nisu zacijelile. Jedan od razloga je taj što se genocid konstantno negira, a to jako boli porodice žrtava. Sve dok istina nije prepoznata i prihvaćena nije moguće ići dalje.

Šta mislite, koju ulogu u tome mora igrati umjetnost? Vjerujem da filmovi mogu promijeniti svijet. Čak i ako se jedna osoba promijeni i odluči ne povrijediti druge, to je postignuće.

Razgovor je danas objavio poznati američki časopis Time.

A domaći mediji prenijeli su da je poznata glumica Majkama Srebrenice čestitala 8. mart uz poslane bukete cvijeća.