Bitka za Sarajevo, bitka za Bosnu

Danas, nakon 29 godina, kao da neko, ponovo, mačem maše iznad BiH, posebno iznad Sarajeva, ali i iznad našeg toliko željenog mira i normalnosti.

Piše: Almasa Hadžić, politicki.ba

K’o jučer da je bilo. „Vanredna vožnja“  pisalo je na čelu autobusa koji nas je to jutro, iz Zvornika vozio prema Sarajevu. Idemo na demonstracije!

Nabildani ljubavlju prema najljepšem i najdražem gradu, patriotizmom, ali i bijesom koji je predviđao nadolazeću agresiju, mislili smo da će naša pojava na demonstracijama i glasno „NE“ onima koji su nasrnuli na  Grad, na Bosnu i Hercegovinu, biti kap koja će prevagnuti u njihovoj odbrani.  

“Bosna, Bosna“, „Ne damo te Sarajevo“ treštalo je u autobusu koji hrabro sječe krivine Karaule.

Stižemo pred zgradu Skupštine.

Čini mi se da nikad više naroda na jednom mjestu nisam vidjela. Kolona autobusa stiže iz Tuzle, Zenice, Mostara…

Sve za Sarajevo!

Negdje s prvim mrakom vraćamo se u Zvornik.

U gradu neka zloguka tišina.

Koji dan kasnije nije bilo potrebe, a ni vremena za demonstracije.

Bosna je počela da krvari.

I Sarajevo.

Sve poslije bilo je žilava odbrana domovine, vlastitih života, smrti prijatelja, rodbine, ustvari život „od podne do akšama“ u kome je ponos zbog svake odbranjene stope napadnute zemlje održavao nadu da ćemo jednog dana biti slobodni, da ćemo živjeti bez straha, bez mržnje, jednostavo da će nam svaki dan u ostatku života svanjivati ljepšim jutrom.

Danas, nakon 29 godina, kao da neko, ponovo, mačem maše iznad BiH, posebno iznad Sarajeva, ali i iznad našeg toliko željenog mira i normalnosti.

Jer „ubiti“ Sarajevo znači ubiti srce države, posebno ono bošnjačko, koje je toliko puta krvarilo, ali se svaki put otimalo i oživljavalo.

Danas, Sarajevo se ne voli manje nego što je to bilo prije 29 godina, ali ta ljubav puna je jeda zbog njegovih  samoproglašenih, uglavnom, političkih „spasitelja“ koji ni mrvom svog karaktera ne liče na one iz aprila 1992. godine

U danima u kojim virus u Sarajevu dnevno odnosi života koliko su nekada odnosili snajperi i granate ispaljeni  s brda oko grada, tobožnji „čuvari poštenja i zakona“,  oličeni u raznim politikama, toliko su koptisali na naše živote da nas je od njih više strah, nego od samog virusa.

Udbaško nasljeđe čije su žile, još uvijek, čvrsto ukopane u političkom životu BiH i ne samo političkom, toliko je živo, da se svaki građanin koji javno kaže da mu je država važna koliko i vlastiti život, koji digne glas protiv antidržavnog poteza nekog od nosilaca vlasti, stavlja pod lupu sumnji da nije svoj, već da je nečiji i da ga treba „poravniti“. Posebno, ako se to dogodi u Sarajevu.

Laži, kompromitiranje političkih neistomišljenika, bez dokaza i bilo kakvog uporišta u istini, postao je svakodnevni sport raznih bitangi koje su se, prije svega, našom sebičnošću, nekarakterom, pohlepom, neznanjem, ali i naivnošću uselile u našu svakodnevnicu, da danas više ne znamo jesmo li to oni koje je majka rodila ili smo neko drugi.

I što je najgore svi oni vade rodni list u Sarajevu.

Političko razdiranje Sarajeva, javno halakanje za „pravdu, poštenje, napredak“ onih koji ni po čemu nisu primjer ni pravde ni poštenja ni napretka, trenutno, neodoljivo podsjeća na početak prvog poslijeratnog „uvježbavanja haosa“ onog iz maja 2014. godine.

Na čelu su, baš kao i te godine, opet, prikrivene „političke poštenjačine“ koje čuvajući svoju moć, u prve redove „branilaca“ svojih namjera isturaju razne „Širanoviće“ i njima slične zgubidane, koje su sami nakotili, naravno s pridruženim saveznicima  u državnim institucijama, koje su već dugo svačije, samo ne državne.

Volim Sarajevo u kome se, kad mu se primakneš, osjeća dah čaršije. Dah različitosti, gospodskog duha, vjerničke smirenosti i na svijetu najsimpatičnijeg gradskog mangupluka.

Ali ne volim Sarajevo u kome, kad mu virus dnevno odnosi života koliko su nekad odnosili snajperi i granate s brda oko grada, njegove istinske branioce, danas, oličene u ljekarima koji se bore za život svakog zaraženog čovjeka, neko naziva ubicama Sarajlija. 

Takvo Sarajevo nije zaslužilo naše emocije.   

Grade neka ti je sretan rođendan.

Valjda ćeš se znati izboriti sa onim koji, zarad svojih para i političke moći, dugo već ojnaju po tvoj utrobi.