Pofalićka bitka, 16. maj 1992.

Samozvana Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine je u Banjoj Luci 12. maja formalno donijela odluku o preimenovanju 2. VO JNA u Vojsku Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine i odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Peti strateški cilj bio je „podela grada Sarajeva na srpski i muslimanski deo“.

U prvoj polovini maja 1992. nisu bili daleko od ostvarenja tog cilja. Agresorske snage pod svoju kontrolu već su bile stavile veliki dio Grbavice, pa i onaj prema Mostu bratstva i jedinstva, a također i najveći dio Pofalića, s druge strane. Između je bila kasarna „Maršal Tito“. Dakle, još im je trebalo da osvoje nekoliko stotina metara prostora i presijeku Sarajevo na potezu Vraca – Grbavica – Most bratstva i jedinstva – kasarna „Maršal Tito“ – Pofalići – Žuč.

Da su u tome uspjeli, odbranu Sarajeva učinili bi nemogućom, a to bi, vjerovatno, značilo prekretnicu u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Suživot Srba, Hrvata i Bošnjaka u sarajevskom naselju Pofalići odvijao se do 15. maja 1992. godine, za ratne uslove, u podnošljivoj atmosferi. Srbi su kontrolisali Gornje, a Bošnjaci Donje Pofaliće. „Granica“ u Pofalićima je bila kod objekta Plavi granap. Tih nekoliko stotina metara – od Plavog granapa do kasarne „Maršal Tito“, u kojoj je i dalje bila JNA, kontrolisali su branioci Sarajeva iz Pofalića.

U Štabu TORBiH su znali da je Sarajevo upravo na tom dijelu „najtanje“ i procjenjivali da srpske snage baš na tom dijelu namjeravaju presjeći Sarajevo. Zato je komandant TORBiH naredio komandantu Opštinskog štaba TO Novo Sarajevo, da sa svojim snagama oslobodi cijele Pofaliće. OpŠTO Novo Sarajevo je i napravio plan oslobađanja Pofalića.

Dva dana kasnije, 15. maja, srpska milicija u Pofalićima postavila je ultimatum snagama 3. čete Odreda Pofalići I da do 13,30 sati toga dana, kao i svi Bošnjaci iz Gornjih Pofalića, predaju oružje „ili će biti sravnjeni sa zemljom“. Borci 3. čete bili su mala bošnjačka enklava u Orlovačkoj ulici u Gornjim Pofalićima i nalazili su se u potpunom okruženju srpskih snaga.

Popodne 15. maja otpočele su grozničave pripreme za Pofalićku bitku, čiji je glavni cilj bio deblokada 3. čete. Planeri Pofalićke bitke odlučili su izvršiti napad glavnim snagama pravcem Rezervoar – Humska ulica – Dom, a pomoćnim snagama pravcem Orlovačka ulica – Humska ulica – Obad, sa ciljem da razbiju neprijatelja na datim pravcima i izvrše čišćenje terena. Na glavnom pravcu napada angažovani su Odred Velešići i borbene grupe RgŠTO. Oni su imali zadatak da razbiju najjača neprijateljska uporišta oko igrališta kraj Rezervoara te snage srpske milicije kod Doma.

Odred Pofalići II i borbene grupe Vojne policije TO planirani su da dejstvuju prvim pomoćnim pravcem: Ulica Ranka Šipke – Ulica Ruđera Boškovića – Plavi granap – Humska ulica – Obad. Kako su linije desno od rezervoara i ispod pofalićke grede držali borci 2. čete Odreda Pofalići I, dva njihova voda su bila pridodata na glavnom pravcu napada Velešićkom odredu, a druga dva Odredu Pofalići II. Prva četa ovog odreda i grupa boraca sa Koševskog Brda napadali su drugim pomoćnim pravcem od Drinske ulice prema Plavom granapu, Čangalovića česmi, Orlovačkoj i Obadu. Odred Buča Potok dobio je zadatak da sprečava izvlačenje neprijatelja preko Obada.

Bitka je počela u pet sati ujutro 16. maja 1992. „artiljerijskom podrškom“ od šest minobacačkih projektila 62 mm ispaljenih prema Gornjim Pofalićima. Ključnu ulogu odigrale su borbene grupe RgŠTO koje su, naoružane protivoklopnim sredstvima, u zoru razbile najjače neprijateljsko uporište na igralištu kod Rezervoara i zajedno s borcima Velešićkog odreda nastavile napredovanje. Brzo su napredovali i borci Odreda Pofalići II i Vojne policije koji su razbili srpsko uporište kod Plavog granapa i kafane Ravna gora. Napredovanje boraca Odreda Pofalići I i borbene grupe s Koševa zaustavljeno je ispred Cvijetića pekare.

Oko 11 sati bilo je zaustavljeno i napredovanje jedinica na ostalim pravcima napada, a srpskim snagama stizalo je pojačanje. Četiri borbene grupe iz sastava TO napustile su poprište bitke. Tada je, kao pojačanje, u Pofaliće stigla grupa boraca Specijalnih jedinica koja je odigrala značajnu ulogu u nastavku borbi. Nakon nekoliko sati neizvjesnosti, stanje je stabilizovano, borci TO su uništili mitraljesko gnijezdo kod Cvijetića pekare i nastavili oslobađanje Pofalića. U sumrak su stigli u Orlovačku ulicu i deblokirali 3. četu Odreda Pofalići I.

Borbena dejstava su prekinuta i odložena za naredni dan. Srpske snage su te noći napustile Gornje Pofaliće, odvodeći sa sobom i veliki broj pofalićkih Srba. Prije povlačenja oslobodili su sve zatočene Bošnjake i Hrvate.

Narednog jutra, 17. maja 1992. godine, cijeli Pofalići su osvanuli slobodni.

Izvor: PRVI KORPUS ARMIJE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE http://www.institut-genocid.unsa.ba/userfiles/file/monografija_1Korpus_DIGITAL_optimizirano.pdf

(MiruhBosne)